>

novosti logo

Kultura Kultura
Piše Bojan Munjin

Kazališna kritika: Prolog za budućnost

Bitef-Prolog (Beograd, 12. – 14. septembra): Kako će, između tehnološke savršenosti i ljudske želje za kontrolom, izgledati naš budući život?

Na sredini pozornice sjedi sredovječan čovjek. Debeljuškast, prosijed, odjeven u hlače i džemper iz kojeg viri kragna od košulje. Obraća se publici: glas ugodan i umirujući. Ipak, njegov nešto usporeniji pokreti ruku brzo otkrivaju tajnu – radi se o humanoidnom robotu koji je s nama zato što je neki stvaran čovjek odlučio da ga taj robot (navlas isti kao on) zastupa u javnosti. Robot je, naravno, programiran tako da može razgovarati s nama, odgovara na sva pitanja, a tehnološki je konstruiran tako da je njegova koža gotovo isto tako mekana i rastezljiva kao i naša. Cijeli proces izrade – mehanika-softver-montaža dijelova-unošenje podataka – objašnjava nam sam robot, slijedeći videopriručnik na ogromnom ekranu spojenom na laptop. Bliski susret s robotom, koji izgleda kao miroljubiv susjed u kući preko puta, završava našim osjećajem muke u trbuhu, a čitava predstava se zove ‘Dolina jeze’. Sa svojom trupom Rimini Protokoll, njezin autor je već jako renomirani Stefan Kaegi, koji je specijaliziran za uznemiravanje javnosti, stavljajući joj pod nos fenomene koji uporno, iz dana u dan mijenjaju našu civilizaciju.

‘Dolina jeze’ jedna je od dviju predstava ovogodišnjeg beogradskog međunarodnog teatarskog festivala, koji je zbog pandemije koncipiran kao Bitef-Prolog, odnosno kao najava teme za budući festival, kada će to prilike dopustiti. Ta je tema, koja je i slogan ovogodišnjeg Bitef-Prologa, ‘Na ivici budućnosti’, što u prijevodu znači da naše sutra neće biti toliko borba protiv nekakve ideologije nego protiv savršene tehnologije u službi čovjeka.

Druga predstava, ‘Biti Arijela F’ Teatra Vidy iz Lausanne, govori baš o tome da sa suvremenom tehnologijom – uz nešto naše mašte koja ne mari za granice i obzire – možemo napraviti baš sve ili barem ono što je do jučer bilo nemoguće. Ovaj put jedan stvarni mladi čovjek na sredini pozornice, autor predstave Simon Senn, objašnjava nam kako je na internetskom tržištu kupio skeniranu i digitaliziranu verziju realne osobe, u ovom slučaju žene, i onda je putem kompjutera poželio napraviti kombinaciju samoga sebe i te digitalizirane Arijele F u desetak kombinacija. Finalno, digitalni mađioničar je stvorio nekog muško-ženskog Frankensteina, koji je tako zavodljiv, seksi i šarmantan jer je tako stvaran a opet tako kompjuterski magličast, lijep a opet nepristupačan i pomalo opasan. Na kraju, autor pronalazi i pravu vlasnicu te kompjuterske kopije ženskog tijela i predstava završava uz čavrljanje njih dvoje kao na kakvom tulumu, kako je sve to zgodno i cool.

Uz šok i užas nakon ovih predstava slijedi jednostavno pitanje: Hoće li zaista ovako izgledati naša budućnost? Koliko savršeno će izgledati humanoidni roboti za samo deset do 15 godina? Hoćemo li ih raspoznavati na ulici? Hoćemo li sa svojom djecom pričati putem kompjutera u trenutku kada oni odluče da nam, kao u predstavi ‘Biti Arijela F’, ponude za razgovor svoju digitalnu kopiju u kojoj su do pola oni, a od pola netko drugi? Ako tako lako možemo biti netko drugi i ako će ti beskrajni digitalni tuneli biti glavno sredstvo naše komunikacije, promijenit će se vjerojatno i brojni drugi odnosi. Kako ćemo na primjer u kazalištu, u literaturi ili na filmu ili pak u svakodnevnom životu moći govoriti o drami pojedinca, o njegovim etičkim ili emotivnim dilemama, kada taj pojedinac na brojne načine neće biti ljudski jasan, dok će okruženje oko njega biti digitalno savršeno?

Ovogodišnji Bitef-Prolog, održan u podosta zombi atmosferi obaveznih maski u gledalištu i strogog mjerenja temperature na ulazu, zabio nam je debelu injekciju pitanja kako će izgledati naš budući život, i onda kada pandemija prođe, između brutalne tehnološke savršenosti i sveprisutne ljudske želje za kontrolom.

1/1