>

novosti logo

Kultura Kultura
Piše Bojan Munjin

Počnimo pobunu ispočetka

Bitef, Beograd (17. – 26. septembra): Program Bitefa uvjerljivo je oslikao današnji mračni svijet. ‘Vrijeme u kojem živimo i prijetnje s kojima se suočavamo širom Evrope, uspon nacionalizma, ekstremne desnice i fašizma, zahtijevaju da se s pozornice izađe na ulicu’, rekao je redatelj Thomas Ostermeier

S idejom da ne bude samo ‘kazališni festival novih tendencija’, nego u novije vrijeme i okupljalište kritičkog i angažiranog teatra, ovogodišnji se Bitef u Beogradu održava pod sloganom ‘Počnimo ljubav ispočetka’. Rekli bismo da moto festivala nije mogao biti ambiciozniji u današnjem vremenu koje ne može biti opasnije. To je prilično jasno istaknula i redateljica Constanza Macras koja je otvorila Bitef: ‘Bitno je da zauzmemo stav u vremenu političkog armagedona kroz koji cijeli svijet prolazi i naša pozicija kazališnih stvaralaca u takvom svijetu jako je važna.’ Kako vratiti humanost, toplinu i solidarnost u svijet koji puca od sukoba, nasilja i sebičnosti? Prvi dio festivala bio je tako posvećen izvedbama koje su u širokom luku, od ratova preko terorizma do robovskog rintanja u kapitalizmu, dijagnosticirale točke teških trauma suvremenog svijeta.

Predstava koja je otvorila Bitef, ‘Orest u Mosulu’, u režiji renomiranog Mila Raua, govori o grupi belgijskih glumaca koji u potpuno razrušenom iračkom gradu Mosulu uvježbavaju Eshilov komad o uništavanju Troje, a pokušava naznačiti težinu zadatka da iz neviđenog užasa nastane nešto dobro. To uočava i redatelj Rau: ‘Kao što bogatstvo Švicarske i Belgije leži u Istočnom Kongu, tako i istina o nasilju leži u odnosu koji mi Evropljani imamo prema Bliskom istoku. Da Mosul nema naftu, ne bi nam bio interesantan, i onda mi ne bismo mogli da ispričamo priču o sebi kroz njega.’ U predstavi ‘Historija nasilja’ u izvedbi berlinskog teatra Schaubühne i u režiji Thomasa Ostermeiera, kroz priču o odnosu dvojice homoseksualaca govori se pak o starim evropskim temama: ksenofobiji, konzervativizmu i predrasudama. Može li teatar danas utjecati na ovaj svijet? Jesmo li za to zaista spremni?

Naredna predstava ‘Beograd na daljinski’, u izvedbi renomirane internacionalne trupe Rimini Protokoll, ne nudi naročiti optimizam: koncipirana je tako da publika šeće Beogradom, a neki umilni glas koji svakome u slušalice sugerira što da čini, kada da krene i gdje da se zaustavi ukazuje na to da živimo u potpuno kontroliranom svijetu u kojem je poprilično otupjela naša volja da mislimo svojom glavom. Tko će onda djelovati na promjeni ovakvog stanja? Pa samo ‘mladež bez boga’ iz istoimene ZKM-ove predstave, u režiji Boruta Šeparovića (o kojoj smo na ovim stranicama već pisali), koja će ubijati sve pred sobom jer taj svijet duboko prezire. Redatelj Šeparović se u Beogradu za svoj pesimizam morao čak ispričavati: ‘Ta predstava ne nudi nadu ni odgovore. Ni ja ne znam što bih vam rekao. Zvučim mračno, ali to je tako. Ta predstava nudi beznađe.’ U istom tonu, bez nade, odigrana je i predstava ‘Zašto je poludio gospodin R’ u produkciji Jugoslovenskog dramskog pozorišta, a prema tekstu Rainera Wernera Fassbindera i u režiji Bobe Jelčića. To je priča o sredovječnom čovjeku, recimo nekome iz našeg susjedstva, koji pošteno radi čitav život, a onda ga mašina modernog poduzeća ispljune kao krpu jer on tu utrku za profitom ne može više stići. Na kraju pukne, pobije rođenu porodicu i objesi se u WC-u vlastitog poduzeća.

Kako da obnovimo ljubav ispočetka? Redatelj Roberto Ciulli, koji je na prijašnjim festivalima u Beogradu odnio mnoge nagrade, a na ovogodišnji je pozvan kako bi predstavio leksikon pod nazivom ‘Moj abecedarij teatra’, u tom smislu je krajnje mračan: ‘S obzirom na toliku količinu mržnje koja trenutno vlada među ljudima, na pohlepu nekolicine bogatih i nehumano ponašanje u mnogim zemljama u vezi gladi i emigranata, stiče se utisak da Homo sapiens teži kraju svoje vrste.’ O emigrantima je govorila i vrlo dobra plesna predstava ‘Yuropa’ teatra Lagos iz Nigerije, u kojoj na kraju troje plesača-emigranata istresu pred publiku sav jad koji nose u ruksacima i pred nekom žicom ostaju stajati na kiši, dok publika sjedi u svojim komfornim sjedištima, svjesna sve te drame milijuna ljudi koji pristižu, kao i činjenice da sami za te nevoljnike nisu skuhali još nijedan ručak. O raspadu samih osnova naše (zapadne) civilizacije govori predstava ‘Nemoralne priče – 1. dio: Kuća majka’ u izvedbi teatra Non Nova iz francuskog Nantesa, u kojoj gotovo sat vremena protagonistkinja Phia Ménard pravi kuću od kartona u prirodnoj veličini, koja je zapravo maketa atenskog Partenona. Kuća zaista izgleda fascinantno, a onda sljedećih pola sata gledamo kako kiša sa stropa tu kuću pretvara u melasu blata i vode, kao što je plamen svojedobno progutao knjižnicu u Aleksandriji s pola milijuna knjiga ili kasnije Hirošimu, Mosul i mnoge druge gradove. Ponovno se pitamo uz Bitefov slogan: Kako početi ljubav ispočetka? Predstave koje su slijedile i dalje su govorile o destrukciji, a ne o ljubavi: brazilska ‘O mesu i betonu’ ubojita je metafora raspada suvremenog svijeta, a slovenska ‘Ali: strah jede dušu’ o ksenofobiji i netrpeljivosti prema strancima.

Tek dvije posljednje predstave, francuska ‘Rijetke ptice’ i belgijska ‘Pozvani’, u koreografskoj formi, makar na trenutak i gotovo bojažljivo, ostavljaju mogućnost da su ljudski humani dodiri i solidarnost u zajednici ipak mogući. Pitanje nakon ovogodišnjeg Bitefa glasi: Je li nam nakon svega preostalo dovoljno optimizma? Iskreno rečeno, nije, jer nam teatar koji smo vidjeli takav optimizam nije ponudio. Je li dakle šlagerski slogan Bitefa ‘Počnimo ljubav ispočetka’ ironija ili tek naivno obećanje? Moguće je da se radi o nekoj vrsti vjere današnje humanističke ljevice u mogućnost promjene svijeta, ali je li to izvedivo kroz teatar? Redatelj Thomas Ostermeier u Beogradu odgovara: ‘Ne, kazalište ne može promijeniti svijet. Vrijeme u kojem sada živimo i prijetnje s kojima se suočavamo širom Evrope, uspon nacionalizma, ekstremne desnice i fašizma, to je situacija koja zahtijeva da se s pozornice izađe na ulicu.’ Crnohumorno rečeno, desnica je već na ulici, a pitanje je ima li ljevica snage da to i sama učini. Iako je ovogodišnji Bitef vrlo uvjerljivo oslikao današnji mračni svijet, nije nam odgovorio na pitanje može li se prevratničko kazalište sa scene preseliti na ulicu.

1/2