>

novosti logo

Intervjui Intervjui
Piše Mirna Jasić

Marijana Hameršak: Krajnje je vrijeme da se odgovori na potrebe izbjeglica

Aktivistkinja inicijative ‘Dobrodošli’: Mjesecima se u Grčkoj nalazi 50.000 izbjeglica. Mnogi od njih svoj put nastavljaju u aranžmanima u kojima su prepušteni krijumčarima i trgovcima ljudi, pri čemu su izloženi sistemskom, fizičkom i institucionalnom nasilju

Kako komentirate marš 150 izbjeglica, koji su pješačili od Srbije prema Hrvatskoj?

Prosvjedni marševi poput ovog oblici su borbe i izrazi nade da je drugačiji svijet moguć. Njima se šalju jasne poruke i zahtjevi, poziva na solidarnost, traži otvaranje sigurnog prolaza i utočišta u Europi. Jedan od najpoznatijih izbjegličkih marševa nade održan je u rujnu 2015., kada je nekoliko stotina, pa i tisuća izbjeglica krenulo s budimpeštanskog željezničkog kolodvora prema Austriji. Izazvao je veliku medijsku pozornost, solidarne reakcije građana Mađarske i Austrije. Njime su barem nakratko suspendirane postojeće europske granične restrikcije i režimi.

Na globalnoj su razini kretanja izbjeglica potaknuta ratnim stradanjima, svakodnevnom nesigurnošću, ekstremnim siromaštvom, deficitarnom javnom infrastrukturom u matičnim državama, općenito rečeno globalnom nejednakošću. Na mikro razini marš nade bio je potaknut doista lošim uvjetima za prijem izbjeglica u Srbiji, činjenicom da se neki, prema njihovim rijetkim izjavama, već mjesecima nalaze u Srbiji bez mogućnosti pristupa međunarodnoj zaštiti neke od zemalja Europske unije. Mađarska trenutno dnevno prima samo 20 izbjeglica iz Srbije, liste za ulazak su nepregledne i netransparentne, dok s druge strane, prema nekim izvješćima, u Srbiju dnevno ulazi oko 200 izbjeglica od kojih većina teži nastaviti svoj put. Na djelu je potpuni nesrazmjer između potreba za prihvatom i realnosti tog prihvata. U takvim okolnostima razumljivo je da će se oni koji to mogu, neki od njih i evidentno djeca, unatoč zimi, udaljenosti i neizvjesnosti odlučiti na pješačenje od Beograda do hrvatske granice. No nije razumljivo da njihove zahtjeve ne čujemo, da na njih ne odgovaramo ili da ih izvrćemo.

Kakva je suradnja Hrvatske i Srbije po pitanju izbjeglica?

Usku suradnju Srbije i Hrvatske u ovom području možemo pratiti još iz vremena kada su izbjeglice organizirano prolazile kroz Hrvatsku, a između ostalog se sastojala u tome da je hrvatska policija u vlakovima u Šidu u Srbiji provodila neku vrstu granične kontrole, što se nazivalo profilacijom. Danas hrvatska policija, poput drugih policija na zapadnobalkanskoj ruti, izbjeglice s graničnih prijelaza prisilno vraća susjednim policijama i susjednim teritorijima. Ta se vraćanja odvijaju u nekoj vrsti tajnosti, bez sudjelovanja javnosti, pa je otvoreno pitanje na koji se ona provode, kao i primjene sile koja se pritom vrši.

Posljednji izvještaj UNHCR-a za Srbiju navodi, recimo, da je tijekom listopada barem 60 stranih državljana, izbjeglica vraćeno iz Hrvatske u Srbiju, a da im nije bio omogućen pristup sustavu azila u Hrvatskoj. U Srbiji se odvijaju vraćanja istog tipa, ali prema Makedoniji. I protekli marš izbjeglica prema Hrvatskoj na mikrorazini je potaknut akcijom srpske policije koja se odvijala prošlog tjedna kada je nekoliko stotina pripadnika specijalne policije prebacilo stotinjak izbjeglica iz Beograda u kamp u Preševu na jugu Srbije, a od kuda ih se dalje deportira u Makedoniju.

Kako ocjenjujete izjavu ministra Vlahe Orepića da ‘nema nijedan razlog zašto bi netko ili nešto prešlo ilegalno u RH’?

Razlozi za prelazak su brojni i barem su oni globalni, ma koliko to nijekali, dobro poznati. Unatrag nekoliko desetljeća, a posljednjih godina pogotovo, svjedočimo proizvodnji ilegalnosti koje je ova izjava dobar primjer. Prvo, zašto se govori o ilegalnom prelasku kada izbjeglice maršem, javno pred očima svih nas, traže da im se omogući siguran, legalan i legitiman prolaz? Drugo, blokiravši kretanje izbjeglica u smjeru Hrvatske, srpska im je policija onemogućila pristup službenom graničnom prijelazu, a time pristup teritoriju Hrvatske, odnosno EU-u, što je preduvjet za traženje međunarodne zaštite i legalizaciju njihova statusa u postojećem zakonodavnom okviru. Time su uhvaćeni u još jednu od klopki zajedničkog europskog, na mehanizme eksternalizacije snažno oslonjenog graničnog režima. U tim im se uvjetima prelazak izvan službenog graničnog prijelaza, preko zelenih prijelaza, nameće kao jedina opcija, odnosno, s obzirom da ne postoji alternativa, kao nužda. Treće, stavljanjem naglaska na ilegalnosti kao jedinoj opciji u ovom kontekstu, kao i govorom u kojem se apostrofira netko, ali i ‘nešto’, izbjeglice se kriminalizira i dehumanizira, odnosno u javni se govor i visoku politiku uvodi retorika kojoj ondje ne bi smjelo biti mjesto.

Kamo dalje vodi takva situacija s obzirom na ministrovu izjavu ‘ako budu pokušavali ući ilegalno u Hrvatsku mi ćemo to spriječiti’?

Sve vodi daljnjoj ilegalizaciji izbjeglih osoba i onemogućavanju njihovog pristupa međunarodnoj zaštiti i okruženjima u kojima mogu početi graditi svoje nove živote. Osim toga, to vodi daljnjem bavljenju simptomima po cijenu individualnih ljudskih sudbina, uz stalno sklanjanje pogleda s uzroka zbjega na koji su mnogi nagnani. Kada se danas govori o ovoj temi, često se više uopće ne spominje da je riječ izbjeglicama, osobama koje dolaze iz zemalja od kojih su mnoge, poput Afganistana, desetljećima u ratnom ili izvanrednom stanju, nego ih se u nekoj vrsti traženja opravdanja za inertnost, pa i bešćutnost naših društava, opisuje kao lažne izbjeglice, ekonomske migrante i slično. Zar je moguće da se lažnom naziva potreba koja je tolike ljude natjerala da mjesecima, pa i godinama žive u izbjeglištvu, svoje i živote svoje djece stavljaju u ruke krijumčarima i trgovcima ljudima, pješače kilometrima, spavaju na otvorenom, žive zaustavljene živote u vječnom tranzitu?

Na djelu je kriminalizacija migracije?

Na djelu je sustavno otupljivanje mehanizama solidarnosti, širenje graničnih mehanizama i na građane. Model je to u kojem bi svatko, svaka kamera, svaki zid, svaki službenik, svaki čovjek trebao biti u službi odstranjivanja ‘nepoželjnih’ s teritorija Europe. Prije desetak dana srpska Vlada uputila je, recimo, volonterima otvoreno pismo kojima se podrška izbjeglicama, koja je u samom Beogradu bila prilično razgranata, kriminalizira, a, primjerice, dijeljenje hrane zabranjuje. Zadnji prijedlozi izmjena hrvatskog Zakona o strancima također su se kretali u tom smjeru, predviđajući kriminalizaciju pomoći, pa čak i same namjere pomoći osobama koje se u sustavu definiraju kao iregularni migranti.

Koliko je do danas prošlo izbjeglica kroz Hrvatsku? 

Izbjeglice i danas prolaze kroz Hrvatsku, a prolazile su i prije 2015. godine i otvaranja koridora. O broju se zbog vremenskog raspona o kojem je riječ, zbog primjene različitih načina evidencije prelazaka državne granice, neevidentiranih prelazaka i drugog stoga može samo nagađati. Osim pogleda unatrag, koji je svakako potreban, ali za koji je potrebno još puno analitičkog, statističkog i drugog rada, u ovom je trenutku važno pokušati pogledati u budućnost. Krajnje je vrijeme da se adekvatno odgovori na potrebe izbjeglica na EU teritoriju, od kojih se samo u Grčkoj nalazi 50.000, a koji su, neki i doslovno, mjesecima zatočeni u kampovima, od kojih mnogi svoj put nastavljaju u aranžmanima u kojima su prepušteni krijumčarima i trgovcima ljudi, ali izloženi i sistemskom, fizičkom i institucionalnom nasilju temeljem kojeg se ‘nepoželjnima’ brani pristup makar i deklarativnim vrijednostima, resursima i granicama Europske unije.

1/1