Poznati redatelj Mario Kovač izašao je na ove parlamentarne izbore na listi za dijasporu zeleno-lijeve koalicije, a širu javnost pridobio je izrazito duhovitim predizbornim spotovima iz kućne radinosti.

Kako ste zadovoljni uspjehom liste za dijasporu?

Moj prijatelji, koji ima nešto više iskustva od mene u politici, rekao je: ‘Joj, budite sretni ako dobijete 20 glasova sve zajedno.’ A evo, rezultati su bili daleko iznad toga. Iako, ni ja ni itko drugi s te liste nije išao na izbore zbog pobjede. Cijela lista bila je zamišljena kao provokacija koja bi dovela u pitanje način biranja dijaspore po kojem ona predstavlja samo jedan žetončić koji omogućava uvijek jednoj te istoj stranci nefer prednost u odnosu na ostale. A zapravo je veći dio vremena, osim do izbora, ta dijaspora kronično zapostavljena.

Vaša lista za dijasporu pobijedila je u devet europskih zemalja.

Tako je. U 11 zemalja smo bili drugi, a u još pet treći. Naravno, to nam je uzalud jer preko 80 posto glasova dolazi iz BiH, što opet pokazuje besmislenost čitave te liste. Ona se naziva lista za dijasporu i, kao, namijenjena je Hrvatima izvan Hrvatske, a u biti je to 11. izborna jedinica. Naši Hrvati su u BiH konstitutivan narod i kao takav ne bi se trebali smatrati dijasporom. To nisu ljudi koji su otišli iz Hrvatske nekamo drugamo iz ekonomskih ili političkih ili bilo kojih drugih razloga. To su ljudi koji su rođeni i žive u BiH, koji su tamo punopravan narod. I ne bi trebali imati nikakav politički utjecaj na ono što se dešava u Hrvatskoj. A postali su de facto 11. izborna jedinica. I tako dolazimo do smiješnog paradoksa da je više ljudi na toj listi glasalo u Mostaru nego na pet ostalih kontinenata zajedno. To je paradoks koji pokazuje da je ta lista produžena ruka HDZ-a iz susjedne države.

U kojoj ste zemlji dobili najviše glasova?

Najviše smo dobili u Velikoj Britaniji i Nizozemskoj. A pobjedu smo odnijeli i u Belgiji, Danskoj, Grčkoj, Slovačkoj, Češkoj i Norveškoj. Sve bitne, značajne zemlje. Ali dovoljno je izgubiti u BiH i sve ovo drugo pada u vodu. Bili smo drugi ili ispred HDZ-a ili Glasnovića u još 11 država. Ispred Mosta smo bili u ogromnoj većini država, ali oni su dobili više glasova u BiH. Kad bi se oduzeli glasovi iz BiH, mi bismo imali glasova kao jedan Most koji je uložio milijune i milijune u tu kampanju, a mi smo radili, moja kći i ja, za nula kuna.

Odakle ideja za kampanju koja je imala popriličan odjek na Facebooku?

Kad sam pristao biti kandidat u jednoj tako apsurdnoj i bizarnoj priči kao što je lista za dijasporu, kći mi je dala ideju za filmiće. Pitala me: ‘Tata, ako si ti kandidat, zašto nema tvojih spotova i plakata?’ Pokušao sam joj objasniti, no onda sam shvatio – hajmo napraviti spotove. A to je zapravo nastavak naše igre koju smo igrali za vrijeme korone. S obzirom na to da je moja supruga medicinsko osoblje, da je imala radnu obavezu i bila po 24 sata u bolnici u Vinogradskoj, ostao sam sam s dvoje djece. I nekako sam se osjećao kao Roberto Benigni u filmu ‘Život je lijep’. Vani je pandemonij, kataklizma, propast svijeta, a ja zarobljen doma s dvoje djece moram napraviti da oni to ne primijete. Tako da nam je u navici ostalo pravljenje filmića. I onda smo se samo prešaltali na drugu temu – predizborni spotovi za dijasporu. Kad smo krenuli, mašta je napravila sve ostalo.

Kako ste uopće došli na ideju da budete na listi za dijasporu?

Prijedlog je došao od Tomislava Tomaševića. Već prije sam s njima vodio razgovore u vezi moguće ozbiljne kandidature. To sam odbio, no rekao sam da sam otvoren ako misle da mogu pomoći na neki drugi način. Kad me pitao za tu listu, u meni se probudio duh apsurda koji volim.

U kampanju ste krenuli obraćajući se ‘novoj dijaspori’.

Rasprave o dijaspori do sada su se vodile oko dvije teme. Prva je Hrvati u BiH, a druga je ova stara dijaspora od ‘45. koja je ultradesnih nazora i Hrvatsku promatra iz daljine. To su ljudi koji ne znaju kako mi ovdje živimo. Oni imaju tu neku svoju Pepeljuga viziju Hrvatske koju su sanjali desetljećima i onda im se ona ostvarila. Pa ne vide nikakve mane. Njima su oni koji su im donijeli tu Hrvatsku bezgrešni, a svi mi koji ovdje živimo znamo da to nije točno. I znamo da je ta Hrvatska koju oni vide dobrim dijelom poharana, pokradena, da mnogo toga nije kako treba. Ali oni to naprosto ne žele vidjeti kroz svoje ne ružičaste, nego crveno-bijelo-plave naočale. Tako da sam želio pokrenuti novu dijasporu – hrpu uglavnom mladih ljudi koji su se školovali ovdje, u koje je država uložila milijune kuna za njihovo školovanje, a oni su otišli. I to ne zbog pohlepe. Jer istraživanja pokazuju da je među razlozima odlaska želja za profitom ili zaradom tek na trećem mjestu. Na prvom mjestu je besperspektivnost, osjećaj da s diplomom ovdje ne mogu puno toga napraviti. A drugi je nepotizam, odnosno činjenica da je na natječajima, pogotovo onima koje raspisuje država, važnije čiji si čovjek nego kakav si čovjek, važnije je tko ti stoji iza leđa nego kakav si student bio. Ta dva razloga su debelo ispred onoga trbuhom za kruhom koji se gura u prvi plan. Kod takvih ljudi nastaje jedna vrsta apolitičnosti. Oni često ne izlaze kao dijaspora na izbore jer su uvjereni da su otišli zauvijek. Namjera nam je bila da im se obratimo kroz humor i zezanciju, ali i ozbiljno, i da im kažemo da ako već trebamo imati program prema dijaspori, on treba biti usmjeren na vraćanje ili smanjivanje broja ljudi koji odlaze.

Koliko ste zadovoljni sa sedam mandata koje je osvojila zeleno-lijeva koalicija?

Pozitivno sam iznenađen rezultatima. Očekivao sam da ćemo proći u Zagrebu jer je korijen cijele priče antifaraonski pokret protiv Bandića. No vidim da su se i u drugim županijama pronašle srodne priče i ljudi sličnih svjetonazora. Mislim da je ovo prvi korak. Ovo je dobar boost za Možemo! jer će se već na sljedećim lokalnim izborima vidjeti rezultati. Ljudi će se ohrabriti jer vide da njihov glas nije bačen. Sada to više nije samo aktivistička priča koja će se utopiti u masi robotskih glasova. Na prošlim izborima u Zagrebu dobivena su četiri mandata, ali se ispostavilo da su oni napravili puno više protiv Bandića nego HDZ i SDP. Bilo je posve jasno da su ti ljudi nepotkupljivi, nisu žetončići, neće sjediti poskrivećki i u kuloarima dogovarati neke stvari. Mislim da je to potpuno zaljuljalo Bandićevo faraonsko carstvo u Zagrebu. Do tada je znao da su u skupštini ljudi s kojima se da dogovoriti bez obzira na to koja su opcija. Ekipa iz Zagreb je naš! nije bila spremna na te kalkulacije. I sigurno neće biti. Ovo je prvi put u životu da sam stao iza neke političke opcije. Tih sedam glasova bit će u Saboru puno glasnije nego 41 iz Restarta, 16 iz Domovinskog pokreta i osam iz Mosta zajedno.

Planirate li daljnju političku karijeru ili je ovo bio samo jedan izlet u političke vode?

Političkih planova nemam. Naravno da ću i dalje pratiti što se događa. Nisam član političke stranke, što ne znači da sam apolitična osoba. U kazalištu i na drugim poljima djelovanja vrlo jasno iskazujem svoj politički stav. Ako se ne bavimo politikom, politika će se baviti nama. A to ne želim. Pogotovo kad vidim kamo SAD i dobar dio Europe vodi politički populizam, koji postaje sve popularniji u vidu prividno karizmatičnih kandidata koji ljudima govore samo ono što žele čuti nauštrb onih koji ne pripadaju glavnoj matrici. Ako se kroz idućih par godina pokaže da se nisam prevario, možda se opet na neki način aktiviram za izbore.