>

novosti logo

Kultura Kultura
Piše Bojan Munjin

Kazališna kritika: Ludilom do normalnosti

Mario Kovač, ‘Za umrijet od smijeha’ (Planet Art i Teatar Rugantino, Zagreb): Publika je prepoznala da u takozvanom teatru apsurda Hrvatska živi svaki dan

Uvijek je divno vidjeti kada glumac ili glumica izrazito zablista u nekoj predstavi. U slučaju nedavne premijere komada ‘Za umrijet od smijeha’, u režiji Marija Kovača, ta čast i zadovoljstvo bili su rezervirani za glumicu Gordanu Gadžić u ulozi neurotične žene koja ne zna kako da izađe na kraj sa sobom i čitavim svijetom. Raskošna lakoća, uvjerljivost i humor kojima je odigrala ženu s psihološkog i socijalnog ruba ne viđaju se baš svakoga dana u teatru, a posebno raduje što je nakon godina samozatajnog rada u Teatru Rugantino Gordana Gadžić tako suvereno pokazala da posjeduje istančani glumački nerv i prvorazredni talent. Već u prvim minutama, kada ‘razgovara’ s publikom, tužeći se na sve oko sebe, pomalo rastrojena, bijesna i očajna, osjeća se kako scenom struji taj moćni histrionski duh koji posjeduju samo glumci od formata. Njezin dostojan partner bio je Marko Torjanac, u predstavi koja se bavi pričom o dvoje ljudi koji su u džungli svakodnevice negdje pogubili sami sebe i kao dvije plemenite, ali ranjene ptice tek jednom nogom stoje na komadiću vlastita dostojanstva.

Komad ‘Za umrijet od smijeha’ Christophera Duranga napisan je, doduše, za američke prilike, no dominantna snage ove izvedbe je u tome što je zagrebačka publika već u startu shvatila da dvoje izgubljenih čudaka predstavlja i njihovu neurotičnu stvarnost. Taj ton apsurdnog života i taj beketovski splin priličnog besmisla u kojem trajemo i u kojem povremeno eksplodiramo pa udarimo prvog do sebe i završimo na lijekovima ili u ludnici, fantastično je točna slika hrvatskog društva koju je uspjela dijagnosticirati ova predstava. Dok gledamo ovo dvoje izvrsnih glumaca kako razmotavaju vlastiti očaj od života u nemogućoj svakodnevici, kombinirajući ga s crnohumornim fantazijama i sumornim namjerama, pred nama se pojavljuje frapantna činjenica da zapravo većina ljudi u Hrvatskoj živi na rubu živčanog sloma, otrovana lažima, korupcijom i politikom, iako se na površini čini da je sve manje-više u redu. Skrivena teza predstave, ‘treba poludjeti da bi čovjek ostao normalan’, lajtmotiv je i naše stvarnosti, koji se za sada ne želi spominjati previše glasno.

Da bi se podebljala specifično hrvatska aktualnost te očito suvremene patologije, u originalni Durangov tekst dodana je još jedna scena, neka vrsta sna u kojem se, u nekom psihodeličnom talk-showu iz budućnosti, pojavljuju voditeljica Željka Ogresta i heroina današnje konzervativne revolucije u Hrvatskoj Željka Markić. Ovaj dio predstave djeluje nešto manje uvjerljivo, ne toliko zbog sadržaja nego zbog forme (iako se publika baš na tom mjestu valjala od smijeha), zato što je jedno gusto psihološko tkanje koje odlično korespondira s publikom o njezinim najdubljim problemima zamijenjeno lakom kabaretskom točkom koja, sasvim strukturno, ovakvom zahtjevnom tipu teatra ne pripada. Vjerojatno je ovaj kabaretski intermezzo učinjen i zbog potreba šire publike, na koju producenti predstave (Planet Art i Teatar Rugantino) itekako računaju, no ako se smije dati savjet redatelju, scena s hrvatskim političarima koja je više nego dobrodošla (mogla bi se čak i proširiti) trebala bi biti izbalansirana s tim finim i ubitačnim tkanjem ostatka predstave.

Ovo je tek neznatna zamjerka. Zaključno, po svom senzibilitetu opisa vremena besmisla i beznadnosti ljudskog trajanja, ‘Za umrijet od smijeha’ nalazi se, usuđujemo se reći, na tragu onog raspoloženja koje smo viđali u predstavama ‘Čekajući Godota’ i sličnima, što u izvedbenom smislu zaista nije mala stvar. Što se tiče društvenog angažmana, njezin veliki doprinos je što je publika prepoznala da u takozvanom teatru apsurda Hrvatska živi svaki dan.

1/1