Hrvatska je dobila službenu opomenu Europske komisije zbog kršenja prava Europske unije koje se odnosi na odlaganje otpada?
Ne čudi nas takva opomena. Organizacije za zaštitu okoliša godinama upozoravaju da se Direktiva o odlagalištima otpada, kao i ostale otpadne direktive godinama krše na štetu okoliša i kvalitete života. Stoga osim opomene, jedne u nizu, očekujemo drastičnu novčanu kaznu za Hrvatsku od Suda Europske unije. Jedino se nadamo da tu kaznu vlasti neće preliti na leđa građana i građanki, već da će je snositi tromo resorno ministarstvo i one jedinice lokalne samouprave i pružatelji usluga koji godinama ignoriraju propisane obaveze bez ikakvih sankcija.
Komisija je pozvala Hrvatsku da propisno primjenjuje Direktivu o odlagalištima otpada i Okvirnu direktivu o otpadu.
Direktiva se krši u smislu odlaganja neobrađenog otpada, što je strogo zabranjeno, a dešava se na odlagalištima diljem Hrvatske, što je potvrdila i analiza Komisije. Ta se Direktiva krši i u smislu ignoriranja propisanih ciljeva smanjenja odlaganja na odlagališta. Sukladno nacionalnom zakonodavstvu i Direktivi, Hrvatska je do kraja 2020. smjela odlagati samo 264.661 tonu biorazgradivog komunalnog otpada, a odloženo je 596.013 tona. Što se tiče Okvirne direktive o otpadu, i ona se krši na razne načine. Glavno upozorenje vezano je uz neispunjenje ciljeva povećanja odvojenog prikupljanja, recikliranja i ponovne uporabe.
Zanimljiva je situacija na terenu. Neki se gradovi i općine su ispunili i puno više od ciljeva koje je EU propisala. Primjerice, Grad Prelog sa više od 70% i općina Belica sa čak više od 80% odvojenog prikupljanja otpada cijelo su desetljeće ispred ostatka Hrvatske jer ispunjavaju ciljeve za 2030. godinu. Još 12 međimurskih općina odvojeno prikuplja više od 55%, a svih 7 općina na otoku Krku (unatoč izrazitom turizmu) više od 50%. To su gradovi i općine za koje je Zelena akcija izradila detaljne preporuke koje su polučile izvrsne rezultate pa su te općine stekle i europski certifikat zero waste kao najuspješnije u održivom gospodarenju otpadom u RH i šire. S druge strane, velika većina gradova i općina ignorira obaveze, uz šutnju i blagoslov resornog ministarstva. Među neodgovornima prednjače Gospić, Opuzen i Pakoštane s 0%, dok je niz gradova i općina s manje od 5%, a od velikih gradova Split s tek 14%, Rijeka 17%, Karlovac, Zadar, Šibenik i Dubrovnik 11% odvojenog prikupljanja otpada.
Koliki je problem to što se komunalni otpad odlaže bez obrade?
Odlaganje otpada bez predobrade dovodi do velikih okolišnih i zdravstvenih šteta s obzirom na to da su na takvim odlagalištima povećane količine stakleničkih plinova koji se oslobađaju u atmosferu, a često dolazi do zagađenja podzemnih voda i okolnih vodotoka. Na takvim odlagalištima učestaliji su požari pri kojima dolazi do oslobađanja štetnih kemijskih spojeva koji postupno mogu izazvati i teške bolesti. S druge strane, neodvajanjem otpada generiraju se velike količine smeća koje povećavaju odlagališta i okolišne štete. U tome potom spalioničarski lobiji traže alibi za svoje poslove i predstavljaju se kao spasioci. U praksi, spaljivanje otpada, bilo u spalionicama, energanama, cementarama ili termoelektranama, donosi brojne ekonomske probleme zbog skupoće investicije i potrebe za skupim zbrinjavanjem toksičnog pepela. Također, donosi i nove okolišne i zdravstvene štete jer ne postoje filteri koji bi zaustavili najtoksičnije plinove - dioksine i furane. Dakle, odvajanje otpada je važna obaveza, a još su važnije smanjenje nastanka te ponovna uporaba otpada, u što također nema dovoljno ulaganja na svim razinama.
Problemi su i glomazni centri za gospodarenje otpadom?
Regionalni centri za gospodarenje otpadom promašen su koncept zacrtan prije više od 15 godina koji je umjesto rješenja donio nove probleme, ali ga resorno ministarstvo uporno i dalje nameće novim Zakonom iz srpnja ove godine, usprkos upozorenjima od gradova i općina, ali i same Europske komisije koja je već prije više od 5 godina slala upozorenja da ga treba preispitati jer ti centri dovode u opasnost ispunjenje ciljeva recikliranja do 2020. Izgrađena su dva centra - Marišćina i Kaštijun, koji su se pokazali promašajima jer zagađuju zrak zbog čega lokalno stanovništvo godinama prosvjeduje, a imaju i problem sa zbrinjavanjem tzv. goriva iz otpada koji nastaje obradom u MBO postrojenjima u tim centrima. To "gorivo" nije ništa drugo nego osušen i usitnjen otpad pripremljen za spaljivanje. Iako je Ministarstvo očekivalo da će centri to prodavati postrojenjima za spaljivanje, skupo to plaćaju pa se velika većina opet odlaže na odlagališta.
Problem je i što centri svojim velikim kapacitetima koče smanjenje nastanka otpada i povećanje recikliranja u gradovima koji su im obvezni predavati smeće i puniti njihove kapacitete za optimalan rad. To će se desiti i u ostatku RH, a već se vidi na primjeru gradova i općina koji samo čekaju da se izgrade planirani centri koji će gutati smeće, dok ulaganja u lokalnu infrastrukturu za odvojeno prikupljanje, sortiranje i recikliranje nema. Sasvim je jasno da treba odustati od planiranih centara i maksimum ulaganja iz EU fondova preusmjeriti u lokalna postrojenja za ponovnu uporabu, sortiranje, recikliranje i kompostiranje što bi dovelo do znatnog smanjenja količina neodvojenog otpada. Za neodvojeni otpad najbolje su rješenje lokalna postrojenja koja su modularna i mogu smanjiti kapacitete ovisono o smanjenu količina, a funkcioniraju na principu da ne pripremaju otpad za spaljivanje kao navedeni MBO-i, već iz neodvojenog otpada mehaničkim procesima izvlače dodatne sirovine za recikliranje, a krajnji minimalni neuporabljivi ostatak inertiziraju za sigurno odlaganje ili za korištenje u industriji za nove proizvode. To je prava cirkularna ekonomija, a ne megacentri za smeće koji stvaraju novo smeće s još toksičnijim svojstvima te usput zagađuju zrak, štete zdravlju i poskupljuju račune građanima.
