>

novosti logo

Kolumne Kolumne

Meki fašizam

Na vlastiti užas, Hrvatska i Srbija postale su blizanački slične po toleriranju svojih nacionalnih crkava u kršenju režima borbe protiv koronavirusa. I to unatoč tome, ili baš zato, što su se one kompromitirale u Drugom svjetskom ratu, što ove dvije zemlje čini predvodnicama novog starog fašizma

Sigurno ste primijetili naizgled zbrkanu i konfuznu činjenicu da se hrvatska opozicija u ovoj korona-krizi protivi širenju represivnih mjera, posebno u vezi kontrole telefona, ali istodobno zahtijeva uvođenje izvanrednog stanja. Sasvim obratno, Plenkovićeva državna vrhuška, koja tu represiju uporno gura, čvrsto je uvjerena da nikakvo izvanredno stanje nije potrebno. Ali, zapravo, tu ničeg zbrkanog i konfuznog nema. Uvođenje izvanrednog stanja značilo bi da se svako ograničavanje građanskih prava mora odobriti dvotrećinskom većinom u Saboru. Opozicija nije rekla da to znači da će dovesti u pitanje temeljni kostur mjera koje propisuju Banski dvori, naprotiv, ekonomski dio tih mjera listom je prihvaćen. Ali Plenkovićeva vlada to s mješavinom iritacije i zijevajuće dosade odbacuje. Kakva jebena dvotrećinska većina?! Pa Nacionalni stožer civilne zaštite uživa podršku više nego dvotrećinskog dijela javnosti i što se tu onda ima dalje palamuditi. No onda se oglasio predsjednik Zoran Milanović, stajući prvi put više na stranu opozicije nego vlasti, rekavši da taj Stožer nema izborni legitimitet jer ga nisu birali građani nego ga je imenovala vlast, što praktički znači, iako to nije izrijekom rekao, da je riječ o parapolitičkom tijelu koje djeluje u zakonodavno zrakopraznom prostoru.

E, tu se već nešto počelo pomicati s mjesta. Šef spomenutog Stožera Davor Božinović smjesta se prestao pojavljivati u uniformi, odonda ga gledamo u odijelu s kravatom, a objavljeno je i da će se Saboru omogućiti da naknadno odobri stožerske odluke koje mogu biti sporne dotle da postanu i sudski utužive. Ali izvanrednog stanja, objavio je u međuvremenu Andrej Plenković, ni u doglednoj budućnosti neće biti. Božinovićev Stožer i dalje ostaje superzaštićeno, u brdu ukopano štapsko središte borbe protiv korona-krize, iako je u međuvremenu čak otkriveno da najeksponiraniji članovi tog paradržavnog tijela, Vili Beroš i Alemka Markotić, formalno uopće nisu njegovi članovi. Dakle, riječ je o stvaranju mita o nepogrešivoj vlasti koja nije dužna polagati račune nikome osim samoj sebi. Zašto, dođavola? Pa opozicija u osnovi nudi HDZ-u famoznu ‘veliku koaliciju’ jer nigdje nema ni traga prijetnji da je želi rušiti, nego se nudi za njegovog kooperanta koji će, eto, samo pomoći da nužne mjere represije baš ne pređu neke osnovne ustavne granice. U tome i jeste kvaka. Banski dvori ne žele nikakvu pomoć opozicije jer im je ova korona-pošast toliko napuhala jedra, uostalom i popularnost im raste, da ovo gledaju kao priliku da se učvrste na vlasti možda i dva desetljeća, kako je svojedobno govorio zlatousti Franjo Tuđman.

I dobro, svatko ima pravo iskoristiti priliku koja mu, makar i nezasluženo, padne u krilo, ali očito je da se ovdje radi o puno važnijoj stvari. O viziji bliske budućnosti, koju Plenković i HDZ očito nemaju. Vizija je, kako sam nedavno već pisao, to da današnji kapitalizam mora postati više socijalistički, u suprotnom mu predstoji propast ili aktivno, pa i radosno mirenje s fašizmom, što se već, ovdje i šire, događalo. Treba biti pošten i priznati da su Banski dvori barem jednom nosnicom nanjušili tu mogućnost, pa su paketom ekonomskih mjera ‘socijaldemokratizirali’ hrvatsku ekonomiju i time oljuštili barem jedan sloj pozlate na obožavanim kumirima neoliberalizma. Ali drugo je ostalo isto, čak sada i bliže tome da sklizne u novi fašizam, iako se to nikada neće tako nazvati. U to spada već spomenuto pretvaranje vlasti u nešto što odgovara jedino sebi, u to spada Beroševo prozivanje ‘petokolonaša’, Markotićino nazivanje korona-neprovjerenih ‘teroristima’, spada i imunitet koji uživa ravnatelj zaraženog splitskog staračkog doma samo zato što je član HDZ-a. A, naravno, spada i Plenkovićev ‘žetončić’ Milan Bandić koji se iživljava nad stanovnicima središta Zagreba da su sami krivi za posljedice potresa, očito samo zato što oni ne pripadaju biračkom tijelu koje ga desetljećima održava na vlasti.

Što sve ovo, zbirno uzevši, znači? Pa znači ono što se odavno moglo nazrijeti. Još prije nekoliko godina na ovim sam stranicama zapisao da je Hrvatska naslijedila od socijalističke Jugoslavije ono najgore (autoritarni tip vlasti), a odbacila najbolje (modernizam u najširem rasponu, od ekonomije do kulture). I to sada, jedan kroz jedan, izlazi na površinu, s tim da je ova korona-kriza samo pomogla da se to jasnije vidi. Autoritarni tip vlasti sada izranja kao zakonomjerna inklinacija ovog tipa države, koji prirodno teži tome da od sebe napravi katedralu bahate moći, a sve koji to ne prihvaćaju proglasi hereticima koje se, ovisno o povijesnom trenutku, spaljuje na lomači ili tretira kao, evo, korona-teroriste. Naravno, sam spomen katedrale uvodi u ovu priču Katoličku crkvu, kao drugi nosivi stup spomenutog tipa vlasti, koji balansira između tvrdog autoritarizma i mekog, neproglašenog fašizma. Ne, ne radi se ovdje samo o onom splitskom župniku koji je dao fizički ozlijediti i ukloniti novinare pred svojom crkvom, ali je ondje gostoljubivo dopustio igrokaz proustaškim kreaturama, koje su otvoreno prkosile mjerama Plenkovićeve ‘jugokomunističke’ vlasti i, kada su već tu, obavile i obred istjerivanja đavla iz ‘masonskog’ pape Franje. O da, državni i crkveni vrh reagirali su naizgled oštro, prvi je pokrenuo i nekakve prekršajne, čak kaznene prijave, a drugi je uputio javnosti, ako sam dobro razumio, izraze najdubljeg kajanja i isprike. Ali nemojmo se zezati. Sama činjenica da je Katolička crkva uvela antiepidemijske mjere simboličnih 24 sata poslije vrha svjetovne vlasti uputila je jasnu poruku da ona ne priznaje autoritet sekularne države, drugo da egzorcističkom splitskom župniku neće pasti ni dlaka s glave (što, uostalom, proistječe i iz Vatikanskih ugovora, koji tu ugrađuje neku vrstu podijeljene sudske nadležnosti svjetovne i crkvene vlasti). I napokon, to znači da HDZ-ova druga, parapolitička vlada na čelu s Davorom Božinovićem neće ni prstom maknuti da se tu išta novo, drukčije dogodi. Zanimljivo je da ovih dana isto gledamo i u Srbiji. Aleksandar Vučić reče da će klečeći moliti Pravoslavnu crkvu da misama ne remeti antivirusnu izolaciju, ali u istom dahu dodaje da mu ne pada na pamet da je, ako tako ne bude, sudski progoni. Tako su se napokon srpski pravoslavci i braća u Kristu hrvatski katolici našli na istoj strani, ali avaj, na najgori mogući način.

Kada civilne državne vlasti nemaju razvojnih ideja kako se othrvati ovakvim i sličnim krizama, logično je očekivati da će reagirati ovako. Najprije će do maksimuma nabildati svoje autoritarne mišiće, a onda se baciti u zagrljaj jednako autoritarnim crkvenim vlastima, unatoč tome, ili baš zato, što ove druge baštine bliskost s nacistima u Drugom svjetskom ratu. To bi, barem meni tako izgleda, trebalo nazvati novim klerofašizmom. Doduše, ovdje nema čvrstog pravila, pa je ovakvo ili i gore sljubljivanje svjetovnih i crkvenih vlasti moguće i u zemljama čije se crkve nisu kompromitirale suradnjom s nacistima (Poljska). Ali svejedno, Hrvatska i Srbija strše kao primjeri zemalja u kojima je ova kriza najšire otvorila vrata novom starom fašizmu i pred tim je glupo zatvarati oči.

Potražite novi broj tjednika Novosti od petka na kioscima. Informacije o pretplati pronađite ovdje.
1/2