>

novosti logo

Meksička revolucija koja traje

Novosti u Meksiku, zemlji diljem koje stanovnici izražavaju oduševljenje novim predsjednikom. ‘Obrador je nasljednik revolucije’, smatra Roberto Amézquita Arriola. ‘Imam ogromno povjerenje u njega. No morat će se boriti ne samo protiv kartela, nego i protiv političke, pa i međunarodne mafije’, kaže nam William Millan

U pojedinim rooftop barovima Tuluma, gradića zgodnog imena na istoku poluotoka Yucatán, domaćih – znači Meksikanaca – gotovo i nema, mimo konobara i rezigniranih dilera, vrijednih sažaljenja. Na plesnim podijima strasti iživljava masa Europljana, bogatijih južnih i, naravno, sjevernih Amerikanaca. Meksička država Quintana Roo popularno je odredište za spring breakove, proljetne praznike na američkim sveučilištima poznate po neinhibiranom kolanju hormona. Do prije tridesetak godina Tulum je bio seoce nedaleko arheološkog kompleksa, impresivnog majanskog grada istog imena podignutog u šestom stoljeću. Devedesetih su izgrađeni deseci hotela. Za razliku od obližnjeg Cancúna, čije se stanovništvo u istom periodu zahvaljujući masivnoj izgradnji luksuznih hotela učetverostručilo, Tulum je još uvijek gradić. No turizam izaziva doseljavanje. Par stotina metara od glavne ulice, na rubu šume počinju sirotinjski slamovi.

Zapatističko središte, selo Oventic, pusto je i ovijeno gustom maglom. Sirotinjske drvene kuće, na ulazu zamaskirana stražarka. Uskoro po nas dolazi dvanaestogodišnji dječak po imenu Salvador. I on zamaskiran. Odlučuje što se ne smije, a što smije fotografirati

- Zbog gostiju ovdje se slijeva mnogo novca. Čak i prodajom kokosovih oraha na ulici moguće je zaraditi mnogo više negoli u unutrašnjosti. Doselile su se tisuće obitelji, a vlasti nisu ništa ulagale u stambenu izgradnju. Jednog dana ljudi su se organizirali. Mačetama su očistili dio šume i zauzeli zemlju. I ja tamo živim - priča William Millan, ulični prodavač britanskog porijekla.

Na sirotinjskom dućanu koči se natpis Jugos naturales – ‘prirodni sokovi’ na španjolskom. Millan uzbuđeno pokazuje novine: u eksploziji naftovoda poginulo je više od sto trideset ljudi.

- Mafija desetljećima pljačka Pemex, državnu naftnu tvrtku. U dogovoru s Pemexovim inženjerima buše rupe na naftovodima. No ovom prilikom okupile su se desetine siromašnih obitelji s kantama, kako bi uzeli malo nafte. Stradali su - objašnjava.

Po procjenama, krađa nafte Meksiko stoji 200 milijuna dolara godišnje. Naftnim kartelima rat je objavio Andrés Manuel López Obrador, novi predsjednik koji je stupio na dužnost u prosincu 2018. Njegovim izborom Meksiko je snažno zaokrenuo suprotno od ostatka Latinske Amerike. Diljem regije i kontinenta na vlast dolaze desničari, pa i oni karakterizirani kao fašisti, poput Jaira Bolsonara u Brazilu. Obrador – po inicijalima često zvan AMLO – lijevi je populist, lični prijatelj šefa britanskih laburista Jeremyja Corbyna. Protivnici ga zovu meksičkim Hugom Chávezom.

- Imam ogromno povjerenje u njega. Promijenit će mnogo stvari, iako će biti teško. Mora se boriti ne samo protiv kartela, nego i protiv političke, pa i međunarodne mafije. Veliki problem su i klasne razlike, koje potječu još od kolonizacije - dodaje Millan.

Meksikanci diljem zemlje izražavali su nam oduševljenje i zanos Obradorom. Pobijedio je u 31 od 32 meksičke države, s ukupno rekordnih 53 posto glasova. To je značajno u sistemu u kojem se predsjednik bira u jednom krugu, relativnom većinom, pa su neki postajali šefom države iako su imali tek trećinu biračke podrške. Obrador je najavio radikalnu transformaciju meksičkog društva. Već u prvim tjednima mandata poduzeo je niz mjera. Neoliberalnu ekonomsku politiku u nastupnom je govoru okarakterizirao kao propast za društvo, objavio preispitivanje privatizacije državnih tvrtki i rat korupciji. Vlastitu plaću srezao je za pola, a druge državne i javne službenike prisilio na smanjenje plaća. Suci Vrhovnog suda zarađivali su 400.000 dolara godišnje, dvostruko više nego njihovi kolege u mnogo bogatijim Sjedinjenim Državama. Sada su im plaće za četvrtinu manje. AMLO je najavio i programe za siromašne te povećanje radničkih prava. Bijes biznis elite navukao je odustajanjem od 13 milijardi dolara vrijednog novog aerodroma u glavnom gradu.

Zaokret je napravio i na vanjskopolitičkom planu. Obradorov prethodnik Enrique Peña Nieto na kraju mandata odlikovao je Jareda Kushnera, savjetnika i zeta američkog predsjednika Donalda Trumpa, što su Meksikanci doživjeli kao poniženje. Trump se naime iživljava na latinskoameričkim imigrantima i maltretira Meksiko inzistiranjem na izgradnji pograničnog zida. Obrador je Trumpovu politiku nazvao neodgovornom i rasističkom. Odmak od SAD-a vidi se i po pitanju venecuelske krize. Meksiko je jedna od rijetkih latinskoameričkih država koja nije priznala Juana Guaidóa kao predsjednika Venezuele. Obrador se suprotstavio bilo kakvoj stranoj intervenciji. Meksički diplomati višestruko su nudili posredovanje između Guaidóa i trenutnog predsjednika Nicolása Madura.

No meksički problemi su enormni. Među najgorima su nasilje i narkokarteli. Nietin prethodnik Felipe Calderón započeo je 2006. rat protiv kartela, poslavši na njih vojsku, umjesto neučinkovite policije. Do danas je ubijeno oko 200 tisuća ljudi, a više od milijun je interno raseljeno. Od jeseni 2017. do proljeća naredne godine ubijeno je više od 130 političara. Teško je reći gdje mafija završava, a država počinje, jer su karteli proželi državni aparat, zbog čega je osuđen niz guvernera saveznih država. Iako je prije govorio o progresivnim politikama poput stvaranja poslova, obrazovanja i socijalnih programa za najugroženija područja – poput istočne države Sinaloe – Obrador je nedavno najavio daljnju militarizaciju stvaranjem Nacionalne garde. Po vladinim podacima, približno 45 posto od gotovo 130 milijuna Meksikanaca živi u siromaštvu, od čega 21 milijun ne može sebi priuštiti dovoljno hrane. U meksičkom predsjedničkom sustavu šef države ima široke ovlasti, no za transformaciju društva potrebno je vremena. Predsjednici su pak ograničeni na jedan šestogodišnji mandat. Tekovina je to Meksičke revolucije, koja je 1911. okončala tridesetjednogodišnju vladavina Porfirija Díaza. Potom je zemljom od 1929. do 2000. vladala – hašekovski nazvana – Institucionalna revolucionarna stranka (PRI). U tih više od sedamdeset godina armirana je disfunkcionalna i korumpirana država.

Također, analiza Zaklade Rosa Luxemburg tvrdi da Obrador nije protivnik kapitala. Unatoč percepciji i retorici, Obradorov cilj nije preokret neoliberalnog modela. Po njemu, uzrok nejednakosti nije bogaćenje poduzetnika, nego korupcija. Korektno provedene privatizacije nisu problematične, neće biti nacionalizacija ni novih poreza stranom i domaćem kapitalu. Novi socijalni programi trebali bi biti financirani smanjenjem državne potrošnje i novcem koji je gutala korupcija. U osnovi se, piše Zaklada, radi o političkom moralizmu ‘koji sve probleme zemlje svodi na etička pitanja’. Potrebni su dakle samo pošteni političari i svi problemi su riješeni.

Chiapas je najsiromašnija meksička država. Tri četvrtine stanovništva ovdje živi u bijedi. Previše ne pomažu ni turističke atrakcije, poput impozantnih, mističnih ruševina Palenquea, još jednog majanskog grada. U autobusima je pak moguće osjetiti dašak rata protiv kartela, u trenucima u kojima ih zaustavljaju policajci i potom pola sata rastavljaju autobusni toalet, evidentno tražeći drogu. Među ljevičarima čitavog svijeta Chiapas je prije svega poznat zbog pobune antiglobalističke, libertarijansko-socijalističke Zapatističke vojske nacionalnog oslobođenja. Nazvani po Emilianu Zapati, generalu koji je u revoluciji predvodio vojsku seljaka, zapatisti su 1994. počeli oružani ustanak pod vodstvom karizmatičnog intelektualca Subcomandantea – ‘podzapovjednika’ – Marcosa. Njihovi zahtjevi uglavnom se odnose na to da zemlja i prirodna bogatstva pripadnu lokalnim zajednicama. Trećinu od 3,5 milijuna stanovnika Chiapasa čini indigeno stanovništvo – Maje i ostali autohtoni narodi. Često ne govore španjolski, što pridonosi isključenosti.

- Zapatisti i vlada su 1996. potpisali sporazum u San Andrésu. Lokalne zajednice trebale su dobiti autonomiju i kontrolu prirodnih bogatstava. No vlada ga nikada nije ispoštovala. Militarizirala je čitav Chiapas i vodi rat niskog intenziteta. Glavni cilj zapatista sada je ostvarenje potpune autonomije. Imaju svoju poljoprivredu, škole, zdravstvo… Sve na participativnim, direktnodemokratskim načelima, osim vojnog krila koje je hijerarhijski ustrojeno - govori nam sociologinja koja je zamolila da joj ne navodimo ime.

Razgovaramo u San Cristobalu de las Casas, pitoresknom kolonijalnom gradu osnovanom 1528. U ratu vlade i zapatista ubijene su stotine, uglavnom seljaka. Pedesetak tisuća ljudi je prognano. Danas vojska nadzire, ali ne napada izravno njihove zajednice, u kojima živi do tristo tisuća ljudi. Filozofija pokreta danas je dobrim dijelom pacifistička.

- Chiapas je bogat. Međutim, resursi se odavde izvlače. Većina meksičkih hidroelektrana je ovdje, što uništava okoliš. Chiapas posjeduje i rudna bogatstva. Dogodio se niz ubojstava ljudi iz sela koji su se zalagali protiv kanadskih rudarskih tvrtki - nastavlja naša sugovornica. Kao nesumnjivo zapatističko postignuće navodi emancipaciju indigenih žena.

Zapatističko središte, selo Oventic u gustoj Lacandonskoj džungli, pusto je i ovijeno gustom maglom. Sirotinjske drvene kuće, na ulazu zamaskirana stražarka. Nabadajući španjolski, objašnjavamo da bismo u nenajavljenom posjetu htjeli obići seoce. Uskoro po nas dolazi dvanaestogodišnji dječak po imenu Salvador. I on zamaskiran. Njegov materinji jezik je tzotzil. Salvador odlučuje što se ne smije, a što smije fotografirati. Smiju se živopisni murali, na temu borbi, starih koliko i civilizacija, borbi za to da zemlja pripada onima koji je obrađuju, za pravdu, obrazovanje, prava žena. Jedan mural slavi borbu Kurda i zapatista, prezrenih na svijetu. Na povratku u San Cristobal – otprilike sat vremena taksijem – prolazimo pošumljene planine, tropsku verziju našeg Gorskog kotara ili Golije. Na kućicama od bloketa uz cestu tu i tamo posijane su naplavine modernosti: satelitski tanjuri, reklame za Coca-Colu i Pepsi, kičaste balustrade poput onih u Dalmaciji. Iza nas vozi Volkswagen ‘buba’, u Meksiku proizvođena donedavno. U njoj četiri majanske žene.

Ciudad de México, dvadesetmilijunsko središte ove ogromne zemlje. Njezinu grčevitu i nasilnu, bogatu i revolucionarnu historiju šest je godina slikao Diego Rivera, na ogromnom muralu u Nacionalnoj palači. Od Azteka, koji su sami sebe zvali ‘Méxica’, preko španjolske kolonizacije, porobljavanja i pokolja starosjedilaca, rata za nezavisnost, borbe protiv američke, potom i francuske okupacije, prvog indigenog predsjednika Benita Juareza, klasnih nepravdi i revolucije, pa do Marxa, Komunističkog manifesta i projicirane budućnosti u slobodi socijalizma.

- Meksička revolucija bila je prva proleterska revolucija na svijetu, sedam godina prije ruske revolucije. Drugi važan povijesni moment je nacionalizacija naftne industrije, koju je 1936. izvršio predsjednik Lázaro Cárdenas, prkoseći američkom i britanskom kapitalu - govori nam Roberto Amézquita Arriola, jedan od urednika ‘Circulo de Poesia’, časopisa koji se ubraja među najznačajnije pjesničke publikacije u čitavom hispanofonom svijetu.

Na temu Meksičke revolucije je, inače, Juan Rulfo napisao ‘Pedro Paramo’, roman smatran prethodnikom čitavog magijskog realizma. U toj krajnje kompleksnoj revoluciji general je bio i Cárdenas. Na Riverin nagovor, 1936. u zemlji je pružio utočište Lavu Trockom, koji je pobjegao iz SSSR-a. Četiri godine kasnije tu ga je planinarskim šiljkom za led ubio Staljinov agent Ramón Mercader. Casu Trotsky, mjesto zločina i kuću u kojoj je osnivač Crvene armije živio s drugom suprugom, Natalijom Sedovom, nažalost nismo stigli vidjeti.

Revolucija je rezultirala progresivnim ustavom koji je proklamirao redistribuciju zemlje seljacima i ograničio utjecaj Katoličke crkve. Religijska nastava u javnim školama zabranjena je do danas. No unatoč obećanju društvene pravde, Meksiko je nastavio grcati u siromaštvu i nejednakosti, koje je u glavnom gradu lako primijetiti. U srednjoklasnim četvrtima kao što je Roma – tema nedavnog, Oscarima nagrađenog Cuarónovog filma – bujaju mondeni restorani i barovi, ulice su čiste i pune zelenila. Na asfaltu četvrti Morelos, petnaestak minuta hoda od glavnog gradskog trga Zócalo, među brdima smeća leže brojni beskućnici i olešeni pijanci. Na uglovima gnjile neugodni tipovi, dovikujući Hola gringo!… Ovo mora na svijetu biti rijedak grad, jer ovdje su stabla pored zgrada omotana bodljikavom žicom, kako bi se provalnike spriječilo da se po njima penju.

Amézquita Arriola nema dileme da je Obrador rješenje za Meksiko.

- Osjećamo senzaciju kakvu nismo osjećali od početka stoljeća. Najavio je da će pomoći radničkoj klasi i seljacima. Koncentrirao se i na Pemex, što je izuzetno simbolično za Meksiko. Obrador je nasljednik revolucije. Došao je da je, nakon stotinu godina, izvrši do kraja - zaključuje.

Zaključak djeluje pretjerano, pa i apsurdno. No Camus, filozof apsurda, veličinu ljudske egzistencije vidio je upravo u revoltu, u spontanoj pobuni koju najbolje osmišljava ‘sunčana misao Mediterana’, to će reći juga, naspram hladnom, represivnom racionalizmu sjevera. Nevezano za Obradora, nešto od romantike pobune, ma koliko apsurdna bila, isijava i iz realnosti Meksika, uglavnom osunčane, južne zemlje. Ili se tako barem čini promatraču.

1/23