>

novosti logo

Kolumne Kolumne

Milanović – novi Mesić?

Današnja politička Hrvatska je praktički bez ostatka podijeljena na desne i lijeve tuđmanovce, drugih nema ili su toliko marginalni da se to ne računa. I što onda možeš očekivati osim stajanja u mjestu, u kojem je svaki napredak ove zemlje gotovo matematički isključen

Dobiva li Hrvatska u Zoranu Milanoviću novog Stipu Mesića? To bombastično pitanje dokotrljalo se u središte hrvatske pozornice nakon najnovijih vatrenih rasprava oko novog starog ustaškog pozdrava Za dom spremni. U nastavku teksta pokazat ćemo da je ono uvelike nategnuto, ne mogu se sadašnji predsjednik Republike Milanović i nekadašnji Mesić tek tako stavljati u istu rečenicu. Ali u jednome svakako mogu. Ne računajući čelnika srpske nacionalne zajednice u Hrvatskoj, Milanović je nesumnjivo, uz Mesića, najviše napadani hrvatski političar. U neku ruku čak i više, jer su se protiv njega ujedinili i HDZ i još desnije stranke od njega, dok je Mesić uspijevao, pogotovo u vrijeme Ive Sanadera održavati koliko-toliko miroljubivu koegzistenciju s vodećom strankom desnice. S Milanovićem je drukčije. Napadaju ga i plenkovićevski umjerenjaci i suverenistički radikali, iako se inače u ničemu ne slažu, uostalom ne slažu se ni oko ovoga. U vrhu HDZ-a vjeruju da je Milanović otvorio pitanje kriminalizacije ZDS-a samo zato da puhne u jedra Miroslavu Škori i njegovim saveznicima koji jedino na takvim temama mogu profitirati. A ovi drugi trube iz punih pluća da se Milanović oko ovoga tajno dogovorio s Plenkovićem, tj. da nastupa kao trbuhozborac premijera, koji je također protiv ZDS-a, ali sada pred izbore nije mu, eto, zgodno to javno reći.

Ukratko, pletu se tu svakakve priče, neke sa barem zrnom soli, neke i bez njega, a barem na prvu tu izvlači korist Milanović. To valjda najjasnije proizlazi iz politički rubne, ali ipak znakovite epizode u kojoj Andrija Hebrang nedavno podnosi ostavku na članstvo u Hrvatskom generalskom zboru jer ovaj nije prihvatio njegovo inzistiranje da Zbor pokrene peticiju za opoziv Milanovića. A onda mu je Pavao Miljavac, predsjednik ove udruge, za koju istinabog nitko ne zna zašto postoji, odbrusio da je Hebrang junior prestar da se ponovno uključuje u politiku. Čak i da je Milanović bio ‘obvezan’ po antifašističkoj preambuli Ustava da na ZDS reagira kako je reagirao, jer umjesto tog slogana, koji je, veli, osudio i Franjo Tuđman, postoji mnogo prikladniji, koji je i u službenoj upotrebi u Hrvatskoj vojsci – ‘Domovini vjerni’. Dakle, lijepu je kašu zakuhao Zoran Milanović. Zabio je klin razdora u hrvatsku desnicu, ali ako mu je to krajnji cilj nije, rekao bih, bogzna što postigao. Plenković će, ako ne bude druge, poslije predstojećih parlamentarnih izbora ići na to da privuče škorističko-suverenističku koaliciju, ili barem dio nje, za to ‘uhljebničkih’ mjesta, a hvala bogu i para, uvijek ima. I što si Zoki napravio? Ništa.

Zato je puno važnije ono što se već provlači kroz ovdašnje medije, a to je da je Milanović udahnuo život lijevo-liberalnoj opoziciji, koju je Plenkovićevo nadmoćno rukovođenje ovom korona-krizom toliko umrtvilo da je se može smatrati možda i jednom od najvećih žrtava ovog virusa. E, tu se već jasno naziru neke dodirne točke s drugim hrvatskim predsjednikom Mesićem. I on je 2000. godine nakon pobjede račanovske ‘šestorke’, koja je bila više nego premoćna, ali Račan jednostavno nije znao što bi s tom pobjedom, odigrao sličnu ulogu. Nametnuo se kao neimenovani, čak samoimenovani mašinovođa promjena nakon odlaska Franje Tuđmana, pretvorivši Račana u nižerangiranog asistenta, slično, uostalom, kao što je sada i s Davorom Bernardićem, koji je podržao najnovije Milanovićeve stavove o ZDS-u, ali se samo dan-dva poslije u Vukovaru dao slikati uz barem dvometarski, ako ne i trometarski transparent s istim tim ZDS-om (tvrdeći, u tipičnom izljevu djetinjaste inferiornosti, da ga je nije ‘vidio’). Ukratko, tražio se netko tko će čvrstim zaveslajima razbiti žabokrečinu hrvatske politike, i to su obojica predsjednika, nekadašnji i sadašnji, napravili. Mesić je umirovio Antu Gotovinu i grupu generala zbog puzajućeg puča protiv službenog državnog vrha, a Milanović je demonstrativno napustio godišnjicu ‘Bljeska’ kada je vidio da je HOS-ov ZDS uključen u službeni program manifestacija.

Sličnost ove dvije geste podvlači to što su bili izrazito osobni izbor dvojice predsjednika lijevo-liberalnog svjetonazora. Štoviše, Mesić je čak zatajio Račanu da će umiroviti generale, iz opravdanog opreza da bi to ovaj na neki način mogao opstruirati, a Milanović se o odlasku iz Okučana odlučio na mah, a da mu je i bio pri ruci Bernardić ili netko sličan s nekim svojim savjetom, očito mu je bilo pametnije da učini suprotno. Dakle, Mesić i Milanović podijelili su najbolje osobine državnika s lijevo-liberalnog spektra. Ali, bratski su podijelili i najgore. Obojica su znali očijukati, što očijukati, zaviriti i pod suknju ustašluku koji žilavo opstoji u hrvatskoj javnosti, što je jadno samo po sebi, a jedino su jadnija objašnjenja koja su za to davali. Milanović se pravdao time da je u politici znao praviti i gluposti, ali kako je izbjegavao reći koje i zašto, to je otprilike kao da je priznao da tu i tamo pređe ulicu izvan pješačkog prijelaza. Mesić je iskreniji i priznaje da je svoje, recimo, sramotne izjave o Jasenovcu u kojem su logoraši, kao, bili spašavani, a ne ubijani, izgovarao kao vjerni vojnik HDZ-a kojem je ranih devedesetih pripadao. Jesam li rekao jadno? Ne, još gore, to je mizerno i pada ispod točke do koje se ikada srozao Milanović.

Ali, u korist Mesića govori nešto što isto tako Milanović nikada nije ni upola dosegnuo. Kada je raskrstio s Tuđmanom, Mesić je neprekinuto, a ima tome već lijepih dva i pol desetljeća, postao tvrdi i nepopustljivi antituđmanovac, što je i danas. Ovo možda ne bi trebalo posebno isticati da takvih ima značajan broj, ali, žalibože, toliko ih je malo da od ljudi koji pripadaju ili su pripadali užem pa i širem političkom vrhu ove države možeš napraviti skupinicu koja komotno staje na prste jedne ruke. Među njima, držite me za riječ, sigurno nije Milanović. Već zbog toga što je najveću zračnu luku u zemlji dao imenovati po Tuđmanu, ali i zbog toga što ga, slušamo ovih dana, ovoga proglašava grobarom HOS-a i njegovog ZDS-a, iako je prava istina da oni bez njega ne bi ni postojali (sam je Tuđman govorio da se u rat devedesetih nije moglo ići s ‘časnim sestrama’, a to obuhvaća baš HOS, iako nimalo samo njega). Zato njega, Milanovića, treba debelom gumicom izbrisati iz ove priče, ali i jednako debelom mastiljavom olovkom postaviti pitanje koje ne ide samo njemu na dušu. Zašto je Tuđman postao nepomična stijena u novijoj hrvatskoj povijesti i zašto Mesiću (i poslije Sanaderu) nije uspjelo da tu stijenu i za milimetar pomaknu s mjesta?

Ovo zvuči kao pitanje za milijun eura, ali odgovor je zapravo vrlo jednostavan. Današnja politička Hrvatska je praktički bez ostatka podijeljena na desne i lijeve tuđmanovce, drugih nema, ili su toliko marginalni da se to ne računa. I što onda možeš očekivati osim dinamičke nule, stajanja u mjestu, u kojem je svaki napredak ove zemlje gotovo matematički isključen.

Potražite novi broj tjednika Novosti od petka na kioscima. Informacije o pretplati pronađite ovdje.
1/2