>

novosti logo

Kolumne Kolumne

Morija u Mojstiru

U ovim danima narodne strepnje od čudnovate zaraze što ubija ljude po svijetu, majstor Iso mi ne izlazi iz glave. Ovdje hoću da sačuvam od zaborava razgovor s njime koji, računam, pristaje uz razgovore o današnjoj boleštini

Odrastao sam u sredini gdje je jače sjećanje na vrijeme ‘kad je drveće hodilo i zborilo‘ nego na vrijeme u kojem je živio pradjed. Kako je Ibrahim pejgamber poveo da žrtvuje svoga sina Ismaila za kurban pa mu Allah poslao meleka sa šiljegom janjcem, o tome su moji stari pričali kao da su to očima svojim gledali. Sve što je kur'ansko ili biblijsko pripovijeda se kao da se bilo tu i svjedočilo tome. Tumačenja nije bivalo, tumačenje nije ulazilo u priču.

Iso Gudžević, koga su svi koji su ga znali zvali Iso-hodža, jer je hodža i bio, bio je drukčiji, dosta drukčiji u pričanju. Iso je o stvarima raspravljao, tražeći stvarima početak i vežući početak za kraj. Ono što je znao, znao je, a znao je i da priča ono što zna. Nije imao zazora ni od kakva autoriteta, ali nije bio kavgadžija u raspravljanju. Šta nije znao, nije se pravio da zna. U odlukama i uvjerenjima nije se oslanjao na autoritete, ni vjerske ni političke. Kad je vidio kakvih sve hodža ima, okanio se hodžaluka, posvetio se zidanju kuća, pa je poslije otvorio i kafanu. U ovim danima narodne strepnje od čudnovate zaraze što ubija ljude po svijetu, majstor Iso mi ne izlazi iz glave. Ovdje hoću da sačuvam od zaborava razgovor s njime koji, računam, pristaje uz razgovore o današnjoj boleštini.

Jednoga zimskog dana, mogla je biti godina 1986, svratim u kafanu koju je držao majstor-Iso, a koju su svi zvali Hodžina kafana. On sjedi za stolom, oko njega kučov i mačak. Krenemo razgovarati, riječ po riječ i sjetimo se velike zaraze koja je prije deset i više godina naš kraj i prestravila i ponekoga odnijela. Iso kaže, ama blagoš davna je riječ ostala: kad morija svojom kosom kosi, nema momka da se s njom natkosi. Tu mu ja kažem pjesmu koju sam o moriji naučio iz pjesmarice.

       Kad morija Mostar morijaše,

Sve umori, i staro i mlado,

I umori majci Ibrahima.

Žao joj ga u groblje kopati,

Pa ga kopa u zelenu bašču.

Svako ga je jutro oblazila,

A jedno mu jutro govorila:

'Je l ti tvrdo, Ibro, bez dušeka?

Je l ti nisko bez brusa jastuka?

Je l ti hladno bez kumaš jorgana?

Jesu l teške tahte javorove?'

Iz mezara nešto progovara:

'Nije, majko, tvrdo bez dušeka,

Nije nisko bez brusa jastuka,

Nije hladno bez kumaš jorgana,

Nit su teške tahte javorove,

Već su meni guje dodijale:

Oči piju, u perčin se kriju.

Kuni, majko, Omera berbera

Koji mi je perčin ostavio!'

Iso me sasluša, povuče dva dima, pa kaže: ‘Jȁ, Bog ti pomogo!’ Onda mi iznese malo pršute i malo sira, namjesti na stolić i jedno pivo, pogladi mačka, pa promijeni glas, i krene u razgovor:

- Ama, blagoš, đe si čuo tu pesmu?

- Majstor Iso, nijesam je čuo ni od koga, no sam je naučio iz jedne pesmarice.

- I u tu pesmaricu je ta pesma baš tako napisana?

- Baš ovako kako sam ti je sad kazao.

- Jȁ, Bog ti pomogo! A jesi li ti tu pesmu ikome još kazao, bezbeli jesi?

- Jesam još književniku Ćamilu Sijariću, a ne znam jesam li još kome drugome.

- I šta ti je književnik Sijarić kazao kad je pesmu čuo?

- Kazao je, dobro se sećam: ‘Eto kakva je sudbina berberinova: sve učini da Ibrahima uljepša, da mu napravi perčin, i napravi mu ga, onako kako Ibrahim hoće da mu perčin stoji, a Ibrahim, čak sa onoga svijeta, kune Omera berbera, e što mu je perčin napravio.’

- I ništa ti više književnik Sijarić nije rekao?

- Ovoga se sećam, a ako je nešto još rekao, zaboravio sam, ali svakako je ovo najvažnije.

- E žao mi je što nijesam bio tu, e da i ja nešto reknem književniku Sijariću.

- Rekni sad meni, majstor Iso, pa ću mu ja reći, kad opet iz Sarajeva dođe u Pazar.

- E ovako da mu kažeš. Kaži mu da ti je majstor Iso kazao da je on, ovaj tvoj amidža Iso, tu pesmu čuo u selo Žitoše, između Prilepa i Kruševa u Makedoniju, da je čuo od jednoga doseljenika od Tutina. I kaži mu da se u pesmi ne spominje Mostar, nego se spominje Mojstir! Ne znam jesi li ikad išao u Mojstir, ja sam bio dvaput.

- Nisam nikad bio u Mojstiru, ali znam đe je Mojstir, a čuo sam da imam i neke svojte po majčinoj strani u Mojstiru.

- I još da kažeš književniku Sijariću da je i berberin Omer umro od te morije. A ta morija je bila čuma.

- A kako se zna da je i berber Omer umro?

- Ostala je priča da je umro. Ostala u priču, a nije stala u pesmu. Ali je ostalo i dugo se pričalo da je Omer berber umro. Sve to znam od onoga Tutinca u Žitošе, kaže pričalo se po Mojstiru i oko Mojstira. Neki su kazivali kako je Omera stigla kletva majke Ibrahimove, ali ja, blagoš mene, s ovo nešto glave između ova dva ramena mislim da je Omer umro zato što ga je čumom zarazio Ibrahim, kome je Omer gradio perčin.

- Moguće je posve, zna se da se čuma prenosila lako i brzo.

- Ama, blagoš mene, ne bi se čuma prenijela s Ibrahima na Omera da Ibrahim nije bio čumav. No se pričalo kako je osmi dan po Ibrahimu ukopan i Omer, a priča je došla čak u Žitoše, pa preko Žitoša evo je i kod nas dvojice, ovde u Muhovo podno Graba.

- A zna li se išta još o tome?

- Od toga zemljaka Tutinca iz Žitoša čuo sam da je Omer imao mačku i da se igrao s tom mačkom i da ga je mačka ugrizla. Svakoga od nas je mačka ugrizla, ama i više puta, mene moj mačak ugrize sad od igre sad od huje, ugrize me i pojako, no me evo hodim još po zemlji. To je jedna strana te priče. A druga strana je da Omer i nije bio berber, no je samo šišao seljane, kad bi ga koji zamolio da ga podašiša. Omer je berber samo u pesmu, Omer u Mojstir nije imao berbernicu, no je imao makase, a imao je i majstorsku ruku da zgodno ošiša i podašiša, pa je to i činio. Ali je to sa perčinom bilo davno, još za turskog zemana, pa se priča sačuvala ka što se sačuva razbijena testija: komad ovde, parče onde, sastavi sve, zalijepi, zakrpi, ali vodu ne drži.

- Dobro, ali u ta vremena se nije znalo da mačka može da prenese čumu na čoveka.

- Nije se znalo tada, ali se u naš kraj saznalo kad sam ja bio dijete. Bio je došo u Pazar veliki doktor Černozubov, Rus. Neki naši su ga zvali Crnozubov, pa su čuli da nije lijepo što ga zovu tako, te su ga zvali doktor Rus. Mene je liječio od šarlana, mi smo tu boljku tako zvali, sad je zovu šarlah, a doktor Rus je čim me pregledo, reko: da, skarlatina! Došo je bio u Bijele Vode da pregledava decu. A mene skopala vatra, ada blagoš, izgoreh. I on mi je tu davao injekcije seruma, pa mi je dao i sirupa, da ga pijem dok ne potrošim cijelu flašu. E taj Černozubov je često išao od sela do sela i narod podučavao, skupio bi nešto ljudi pa bi im pričao o bolestima o rednjama, o čistoći i nečistoći. I pričao je da mačka prenosi čumu. Posle se za čumu čulo da je ona isto što i kuga.

- I ti si, nakon toliko godina od tvoga šarlana, u Žitošu zaključio da je mačka zarazila čumom Ibrahima?

- Jesam, Bog ti pomogo! Ali nijesam posve zaključio. Sumnjive su mi i makase Omerove. Ama, znaš i sam, blagoš mene, kako se kod nas strižu ovce. Znaš, svaki domaćin ima posebne velike makase, mi njih zovemo nȏžice. One su veće od berberskih i drukče od krojačkih makasa. Kad sam bio dijete, nas su šišali nožicama, nije se imalo para za ove današnje cakli-makase.

- Dobro, pa šta ako je Omer i šišao Ibrahima nožicama kojim se striže runo s ovaca?

- Ama, blagoš mene, te nožice su mogle prenijeti čumu. Doktor Rus je pričao kako čumu prenosi buha, a ti znaš da u svakom toru ima buhavih ovaca. Ako je Omer na koži ovčijoj preseko buhu, a buha imala čumina soka, a tada se nije znalo da je buha opasna, onda najprije razmisli, pa zamisli.

Tako je majstor Iso izložio svoje viđenje pjesme. Htio sam, više puta, da razgovor nastavimo, ali ga nismo nastavili. Stvari su se pobrkale, pa se zaratilo, a uoči rata je poginuo i Ćamil Sijarić, te ni njemu nisam prenio Isovo tumačenje pjesme o moriji u Mostaru ili Mojstiru.

Potražite novi broj tjednika Novosti od petka na kioscima. Informacije o pretplati pronađite ovdje.
1/2