Treba li zabraniti frakiranje (vađenje nafte iz škriljevca) u Hrvatskoj?

Da ne bude kako smo mi ‘zeleni’ uvijek protiv svega, objasnit ću što je frakiranje, pa neka čitatelji sami donesu zaključak. Dakle, hidrauličko frakiranje je postupak eksploatacije plina ubrizgavanjem miksa vode, kemikalija i pijeska u kanale bušotine pod velikim tlakom, da bi došlo do pucanja stijena u slojevima i kako bi se proizveo dotok tamo zarobljenog prirodnog plina. Za početak, troši se ogromna količina vode (koja je strateški gledano nafta 21. stoljeća) i to do 30 milijuna litara po prosječnoj bušotini. Ta voda se miješa s pijeskom i raznim kemikalijama (njih oko 600), a među njima se nalaze i, dokazano, kancerogeni, mutageni i radioaktivni elementi i spojevi poput olova, uranija, žive, radija, metanola, formaldehida, hidroklorne kiseline i tako dalje. Zatim se sve zajedno upumpava u zemlju, kako bi se istisnuo plin. Naravno da te kemikalije onda završavaju u podzemnim vodama, pa u okolnim vodovodima raste koncentracija kemikalija iz procesa frakriranja (na primjer, koncentracije metana su 17 puta veće od uobičajenih). U SAD-u postoji već više od 1000 dokumentiranih slučajeva kontaminacije pitke vode u blizini bušotina, kao i slučajeva respiratornih i neuroloških oboljenja kod ljudi zbog konzumiranja kontaminirane vode. Frakiranje dokazano dovodi do onečišćenja podzemnih voda i vodocrpilišta. Frakiranje se uglavnom provodi na kopnu, na škriljevcima i pješčanicima, ali u Kaliforniji su kompanije počele i eksploataciju i s morskog dna, što je tamošnju javnost diglo na noge.

Koliko je ova metoda štetna?

Nikakva eksploatacija ugljikovodika se ne može nazvati ekološkom. Radi se o procesu koji direktno na cijeli niz načina ugrožava ljudsko zdravlje. Frakiranje je samo za nekoliko kopalja ispred ostalih jer se ne treba dogoditi nikakva nesreća da bi se ugrozilo zdravlje ljudi. Ovdje se samim postupkom truje okolno stanovništvo.

Dozvoljava li Zakon o istraživanju i eksploataciji ugljikovodika frakiranje?

Koliko sam upoznat, naši zakoni uopće ne spominju frakiranje pa to neke kompanije koriste i već provode ovu metodu, što je svakako protivno demokratskom procesu, a o utjecajima na ekosustav i okoliš i ljudsko zdravlje da ne govorimo. U Njemačkoj je također postojao isti problem, da zakon nije definirao problem pa su sada po novom oni dozvolili frakiranje, ali uz takve ograde (tehničke i okolišne) da će ga biti praktički nemoguće provesti. Naime, bilo ih je strah da bi zabrana frakiranja mogla pasti na upravnom sudu, jer su korporacije uvijek ‘uvjerljive’, pa su to riješili na takav način.

Koliko se zapravo kod nas frakiranje provodi?

U izvještaju o stanju prirode u periodu od 2008. do 2012. godine Državnog zavoda za zaštitu prirode stoji: ‘Posebno štetna metoda za podzemne vode i živi svijet je stimulacija ležišta hidrauličkim frakiranjem, a koju INA d.d. koristi u Hrvatskoj za ispitivanje i iskorištavanje ležišta ugljikovodika zadnjih tridesetak godina’. Zaista je došlo vrijeme da se ostavimo fosilnih goriva i okrenemo tehnologijama 21. stoljeća, koje ne ugrožavaju ljudsko zdravlje ni okoliš u kojem živimo. Istina, na taj način bi korporacije izgubile lak profit, a političari provizije, ali iskreno, koga je za to briga?