>

novosti logo

Kolumne Kolumne

Mrtvi mrtvima

Nova situacija ogoljele klasne vladavine ponovno otvara teren za promišljanje revolucije. A ona ne može, kaže Marx misleći na socijalističku revoluciju, crpsti svoju poeziju iz prošlosti, već samo iz budućnosti

Tko zna imaginativno čitati historijske tekstove, naći će u 'Osamnaestom brumaireu Louisa Bonapartea', tekstu Karla Marxa prvi put štampanom 1852. godine, puno materijala koji se, po analogiji, može odnositi i na fenomene naše tzv. tranzicije. Svako vrijeme nekako se odnosi spram svoje zadnje revolucije. No te revolucije mogu biti buržoaske i proleterske. To onda vrijedi i za ovdašnje građanske kontrarevolucije 1990-ih, ali i za zadnju revoluciju izvršenu ovdje, onu u NOB-u. Iako ona, baš kao revolucija, po sada vladajućem samorazumijevanju vlasti, nije bila njihova.

Nećemo se ovdje naslađivati onim najočitijim, a to je da je vladavina Franje Tuđmana imala elemente farsičnog pokušaja kopiranja Titove geste, koja sama nije bez svoga tragičnog momenta. Titovo bratstvo i jedinstvo trebala je nadomjestiti svehrvatska pomirba. A da bismo dospjeli do nje, trebalo je ukloniti 'ometajuće čimbenike'. Jer, piše Marx, 'ma kako da je buržoasko društvo neherojsko, ipak je trebalo heroizma, požrtvovanja, terora, građanskog rata i bitaka naroda da bi se ono donijelo na svijet'. Ako to vrijedi za prvi ulazak građanske klase u historiju, donekle vrijedi i za njezin povratak na tron, s kojega je jednom već bila skinuta. Heroizam zadnjeg protuudara u nas se zaokružio u mitologiju o domovinskom ratu, samo što su građanima prije omiljene gladijatore iz strogih predanja Rimske Republike u samoobmani sada zamijenili hrvatski vitezovi, u jedinicama s često životinjskim imenima, stiliziranim na način nove desničarske popularne kulture. Samoobmana je bila potrebna da bi se građanski ograničeni sadržaji – npr. uništavanje društvene organizacije privredne proizvodnje i dovođenje njezinih ostataka u 'svoje' privatne ruke – prikrili pred samim borcima, te da bi se strast održala na potrebnom nivou. Dok sada 'sasvim obuzeto stvaranjem bogatstva i mirnom konkurentskom borbom, ono više nije shvaćalo da su nad njegovom kolijevkom bdjele aveti iz rimskog doba'.

Govoreći o restauraciji u Francuskoj, Marx piše o cijelom jednom narodu koji je vjerovao da si je revolucijom dao ubrzanu snagu kretanja, a sada se našao odjednom vraćenim u minulu epohu. Ponovno ustaju stari datumi, staro računanje vremena, stara imena, stari edikti, za koje je izgledalo da su odavno predani antikvarskoj učenosti. Da, kaže on, vraćaju se i stari žbiri, oni koji su godinama pravili zapisnike protiv grijehova revolucionarne vlasti. Evo jednog duhovitog opisa i nama sada familijarne situacije: 'Nacija sama sebi izgleda kao onaj ludi Englez u Bedlamu (zavod za umobolne, zagrebački kolokvijalno Vrapče), koji vjeruje da živi u doba starih faraona i svakodnevno jadikuje zbog teškog posla koji mora raditi u etiopskim rudnicima kao kopač zlata, uzidan u tu podzemnu tamnicu, s lampom koja, pričvršćena na njegovoj glavi, oskudno svijetli, a iza njega nadzornik robova s dugačkim bičem, i na izlazima rulja barbarskih vojnika koji ne razumiju ni robijaše u rudnicima ni jedni druge, jer ne govore zajedničkim jezikom.' Tako otprilike izgleda, izrečen ili prešutan, opis jugoslavenskog samoupravnog društva, po mjerilima naših 'ludih Engleza'. 'I sve to se traži od mene', uzdiše ludi Englez, 'od mene, slobodno rođenog Britanca, da bi se dobilo zlato za stare faraone… Da bi se platili dugovi porodice Bonapartea.' Ovo treba samo prevesti sa Srbima koji su nas uvijek eksploatirali i Titom koji nas je uvalio u dugove.

Buržoaska kontrarevolucija 1990-ih, parafrazirajmo dalje, juri brzo od uspjeha do uspjeha… svi pobjeđuju u svim ratovima… ekstaza je duh svakog dana. Ali ona je kratkog vijeka, brzo dostiže svoj vrhunac i dug mamurluk obuzima društvo, prije no što trezveno usvoji rezultate svog Sturm und Dranga. A što su ti 'trezveni rezultati' sada i ovdje? Pa oni su otkriće – koje se skriva pa dok ide – da su korist od 'svenarodne kontrarevolucije' imali samo kapitalisti!

Zanos je bio lažan patos upravo stoga jer se već unaprijed odrekao onoga što ga je dijelom i gonilo, odrekao se svoje 'realne baze', a to znači radničkih klasa. Da, buržoaziji je ovdje isuviše dobro uspjelo da se ponovno emancipira kao klasa time što je preobrazila (pretvorila i privatizirala) cijelo društvo. U jednom trenutku – i u tome leži odgovornost, ako ne i krivnja radničkih klasa Jugoslavije – wannabe buržoaziji je uspjelo da je mase priznaju za općeg reprezentanta cjelokupnog društva. Ova je klasa, piše Marx drugdje (u 'Prilogu kritici Hegelove filozofije prava', u 'Ranim radovima'), sposobna osloboditi cijelo društvo, ali samo pod pretpostavkom da je cijelo društvo u položaju te klase. Sjetimo se samo onoga neosnovanog entuzijazma na početku tzv. tranzicije – a koji je, prije toga, najbolje uspjela raspiriti Margaret Thatcher u Britaniji – kako će sada svatko biti ako već ne poduzetnik, a ono barem dioničar, u 'narodnom kapitalizmu' ružičaste budućnosti. Samo u ime općih prava društva može posebna klasa zahtijevati za sebe opću vlast. I to je ovdašnjoj vladajućoj klasi uspjelo i još uvijek uspijeva. Istina je da je ona morala od 'neovisne' nacionalne buržoazije evoluirati u kompradorsku, pukog pomoćnika velikih igrača neoliberalne globalizacije. No to joj je samo olakšalo postupanje, jer više ne mora pokretati nikakvu ovdašnju privrednu proizvodnju, već se samo namjestiti kao nužna pri iznajmljivanju 'svoga' stanovništva 'investitorima' i ubiranju globalnih renti.

Da bi se sve to lakše i bezbolnije odvijalo služi buržoaska kultura. Marx govori o Bibliji, grčko-rimskoj klasici i o literarnom kanonu kao skladištima maski i kostima, koji pomažu zakuhati kontrarevolucionarni efekt. Buržoaska kultura prikazuje se kao kultura uopće, kao opći humanistički model koji, oslobođen svojih društvenih i povijesnih uvjetovanosti, visi u historijskom vakuumu, na vječnom nebu nebeskog čovječanstva. O ulozi književnog kanona pri stvaranju novih nacionalnih mitologija pisali smo kada je trebalo. No više ni EPH, a kamoli državna ministarstva, ne trebaju književnike. Došao je trijezni trenutak kada treba reći 'Stoj!' svim strasnim afektima. Vrijeme je trijeznog calculusa. I akutnoj kontrarevoluciji je kraj. Vrijeme je za kroničnu postkontrarevolucionarnu klasnu vladavinu. Strasni ideologemi, poput mitologije domovinskog rata, preživljavaju u općoj kulturi vladajuće ideologije, ali samo kao rutinirano pristajanje na podređenost. Radnici koji pjevaju 'Moja domovina' ne bi li sačuvali svoja radna mjesta, samo su zarobljenici zatvoreničke dileme, u kojoj još uvijek vjeruju da i oni na vlasti moraju da vjeruju. Zato napadati kanalizirani 'desničarski folklor' misaonom toljagom, kao da se još uvijek radi o borbi na život i smrt naroda, bez povezivanja sa situacijom 'klasne ispalosti' iz državotvornog projekta 'pobunjenih', znači služiti kao reket u prilog novoj klasnoj vladavini.

Nova situacija ogoljele klasne vladavine ponovno otvara teren za promišljanje revolucije. A ona ne može, kaže Marx misleći na socijalističku revoluciju, crpsti svoju poeziju iz prošlosti, već samo iz budućnosti. Ne iz opće kulture i kućnog odgoja, te zloupotrebe književnosti. Niti iz akademske proizvodnje znanja, na način računa trgovačkih putnika. Već iz svima njima mrske teorije. Buržoaske revolucije su romantične, proleterske teoretične. One se ne mogu dogoditi dok se ne otresu sve prazne vjere u prošlost. Od stoljeća sedmog. Poznate Marxove riječi kako revolucija 19. stoljeća mora ostaviti mrtve da sahranjuju svoje mrtvace, kako bi stigla do svog vlastitog sadržaja, trebamo čitati i kao okretanje od trauma 1990-ih u otvorenu budućnost koja još nije zapisana. A to u našem slučaju znači vraćanje na ono što je prividno svršeno da bi se iznova otpočelo.

1/1