>

novosti logo

Na kineskom putu

Kubanci hoće kapitalizam u ekonomiji, ali politički ostaju komunisti. Njihov uzor nisu zemlje liberalnog kapitalizma, već Kina i Vijetnam. S obzirom na osobe koje se smatraju začetnicima dva tranzicijska puta, oni biraju Deng Xiaopinga, a ne Mihaila Gorbačova

U Muzeju piratstva na Kubi zadnja prostorija je posvećena suvremenim gusarima. Za Kubance to su, naravno, Jenkiji. Tu, kao i na Kubi uopće, pa i u dobrom dijelu Latinske Amerike, slika je potpuno obratna od one na koju smo navikli u brojnim kaubojskim filmovima, u kojima visoki i bjeloputi John Wayne ili Clint Eastwood svojim pištoljima donose zakon, poštenje, pa i humanost među niske, tamnopute, prljave i podmukle latinskoameričke razbojnike. Na Kubi su podmukli razbojnici Amerikanci. Gringosi koji dolaze samo zbog pljačke. Pirati novog doba, koji se ne zadovoljavaju samo srebrom sa španjolskih galija. Upravo oni pretvorili su Kubu u zemlju korupcije i teške bijede, kojom su vladale mafija i okrutne korporacije i tako stvorili uvjete za revoluciju Fidela Castra i njegov komunizam. Oni su gurnuli Castra i u naručje SSSR-a, braneći tvrdim sankcijama interese svojih korporacija. Te korporacije zaslužile su također mjesto u Muzeju piratstva.

El Comandantea Fidela više nema, povukao se i njegov mlađi brat Raul Castro i Kuba je sada na putu tranzicije u tržišnu ekonomiju. Kakav je put odabrala? Odgovor na to razočarao je mnoge. Kubanci naime hoće kapitalizam u ekonomiji, ali politički ostaju komunisti. Njihov uzor nisu zemlje liberalnog kapitalizma, već Kina i Vijetnam. Ako se gledaju osobe koje se smatraju začetnicima oba puta, onda oni biraju Deng Xiaopinga, a ne Mihaila Gorbačova. Kolika je razlika između njih dvojice pokazuje Dengova ocjena Gorbačova. On ga je naime ocijenio kao idiota. Sinonimi su budala, kreten, imbecil itd.

U čemu je razlika između njih dvojice, odnosno puteva tranzicije koje su trasirali? Gorbačov je, kao i mnogi reformisti u europskim komunističkim zemljama prije njega, krenuo od politike. Deng je, nasuprot tome, kinesku tranziciju temeljio na ekonomiji. Gorbačov je svoj prvi korak nazvao glasnost, kao temeljnu pretpostavku za višestranačku demokraciju. Deng je poslao tenkove na one koji su tražili to isto. Poslije trideset godina nije jednostavno zaključiti tko je bio u pravu. Ekonomski, Kina se meteorski razvija, dok je Rusija sve do Putina, dakle punih deset godina, doslovno tonula u živo blato. Ruski komunistički disident, filozof Aleksandar Zinovjev, izračunao je da je porazom u hladnom ratu (kako je on to nazvao) Rusija izgubila više nego u Drugom svjetskom ratu. I to ne samo materijalno, već i u broju stanovnika. Sada je naime golemi demografski gubitak bio izravna posljedica ekonomskog, državnog i društvenog propadanja. Kakvi sve tektonski poremećaji prijete kineskom društvu i bi li ih višestranačka demokracija spriječila, danas ne zna nitko. Što bi se dogodilo da su pobijedili oni koje su Dengovi tenkovi prije trideset godina zgazili na Trgu nebeskog mira i nad čijom je sudbinom demokratski Zapad naricao decenijama? Lako je pretpostaviti da bi se u zemlji s oko 1,4 milijarde stanovnika, koji su govorili 500 jezika, što znači da je fermentiralo isto toliko političkih nacija, ponovio slučaj Jugoslavije, odnosno njenog najtragičnijeg dijela, Bosne i Hercegovine. U višenacionalnim zemljama demokracija uvijek počinje bujanjem nacionalizma, a kao što sada ponovno svjedočimo (prvi put 1930-ih godina), to se isto događa u krizi i u starim demokracijama. Europska unija je slikovit primjer. Da je Kina krenula Gorbačovljevim putem, možda je danas ne bi ni bilo ili bi gorjela u brojnim građanskim ratovima.

Birajući svoj put u tranziciju, Kubanci su očito toga bili potpuno svjesni. Za njih je, međutim, bilo mnogo važnije vlastito iskustvo s liberalnim kapitalizmom, kao i ono koje su stekle druge tranzicijske zemlje koje su krenule Gorbačovljevim putem. Vlastito je nakon niza godina i smjene generacija možda djelomično i zaboravljeno, ali suvremena tranzicija u Europi daje niz upečatljivih i poučnih primjera. Naše banke mogle bi bez sumnje zauzeti paradno mjesto u nekom zamišljenom europskom muzeju piratstva. One neprestano pune džepove svojih stranih vlasnika novcem koji bi trebao služiti za razvoj Hrvatske, a dva njihova pothvata zaslužuju da budu zapisana u svim svjetskim financijskim udžbenicima. To su krediti u švicarcima i uvođenje investicijskih fondova umjesto oročene štednje. Tu ne bi služili kao primjeri dobrog poslovanja, već bankarske prevare i pljačke. U posljednjih tridesetak godina liberalni kapitalizam se sveo na lov na profit lišen društvenog morala i boljih običaja, a višestranačka je demokracija sve manje sposobna da rješava društvene krize. Kako vidimo, dešava se to i u Velikoj Britaniji, gdje su parlament i višestranačje izmišljeni, ali Kubancima su sigurno bliži primjeri iz tranzicijskih zemalja. Na primjer, što bi zaključili o višestranačju prateći i analizirajući rad našeg Sabora?

Tržišnu ekonomiju bez višestranačja nije izmislio Deng, ali ju je prvi uspješno ostvario srušivši tako mit da je jedno nemoguće bez drugog. Recept obnavljanja kapitalizma uz istovremeno jačanje jednopartijske političke vlasti djelo je Lenjina i Trockog iz veljače godine 1921., dakle ni tri godine nakon Oktobarske revolucije, kad je već bilo jasno da revolucionarna ekonomija ne funkcionira. To je odmah dobilo ime Nova ekonomska politika, NEP. S kapitalizmom obnavljali su se, naravno, i kapitalisti. Njih su zvali nepmanima, koji su odmah postali nepopularni zbog svojih metoda bogaćenja. Da oni ne bi, zahvaljujući novcu kojim raspolažu, preuzeli vlast, zabranjene su sve druge stranke koje su tada još postojale. Lenjin, kao i poslije njega Deng, nije imao problema s nepmanima, iako se oni u Kini nisu razlikovali od ruskih. Metode bogaćenja, pogotovo u razdoblju prvobitne akumulacije, uvijek su iste. Staljin je, međutim, uskoro uveo birokratsku vlast i centralno planiranje koje je omogućavalo potpunu kontrolu. Za razliku od Lenjina, Deng je poživio dovoljno dugo da se sustav stabilizira i da sruši još jednu dogmu.

To je temeljna dogma liberalnog kapitalizma, da tržišna ekonomija počiva na privatnom vlasništvu. Za razliku od zemalja koje su prihvatile Gorbačovljev model tranzicije koji je uključivao sve postavke liberalnog kapitalizma, Kina nije privatizirala državna poduzeća. Kinezi su smatrali kako je dovoljno da ih izlože tržišnim utjecajima i pokazalo se da su bili u pravu. Suprotno onome što se i kod nas na sva usta tvrdi, država ne mora bi loš vlasnik. Ali ona to bez iznimke jeste ako je loše vođena i korumpirana. Kod nas je na početku privatizacije dr. Branko Horvat uzalud tvrdio da bi se pluralizam trebao odnositi i na sve oblike vlasništva, a jedini sudac njihove uspješnosti moralo bi biti tržište. I danas u kapitalističkoj Europi djeluju mnoga krupna državna i brojna zadružna poduzeća.

Još ne znamo čemu su se sve domislili Kubanci, ali je očito da žele sačuvati dostignuća socijalne države kao što su zdravstvo i školstvo i spriječiti pljačkašku najezdu iz inozemstva, kojoj je izložena cijela Latinska Amerika. U tome su stekli velika iskustva tokom dugih decenija obrane od američkog imperijalizma. Moglo bi se, međutim, pokazati da je najezda vlastitih korupcionaša i kompradora opasnija od svega s čim su se dosad suočavali.

1/1