>

novosti logo

Kolumne Kolumne

Nacističke igre

Briljantan i potresan dokumentarac ‘Olimpijski san’ savršeno je prikazao perfidni uspon nacizma. Hitler na otvaranju pušta 50.000 bijelih golubova, no iz Njemačke prema Belgiji i Francuskoj već cure rijeke ‘migranata’ – Židova, dok se vojska sprema za najveći rat ikad

Prime Time, N1, 12. kolovoza, 20:31

U maniri rasnog psihologa, britki i lucidni Domagoj Zovak primjećuje kako je Davor Šuker nakon zgoditka Luke Modrića u svečanoj loži trljao ruke. U trenucima sreće zbog zgoditka ljudi na terenu i u ložama skaču, vrište, urlaju (sjetimo se Kolinde – ona je demonstrirala cijeli repertoar), rade dakle koješta, ali trljanje ruku?! To je endemska biljka HNS-a. Golgeterove geste i grimase Zovak odmah prevodi na svima razumljiv jezik – ‘bit će tu para’! Više olimpijskog duha, Šukeru! Tako bi nešto možda napravio Baja Patak, koji se kupao u bazenu sa zlatnim dolarima, no ne i netko tko vjeruje u sport kao takav.

Domagoj Zovak je pametan, hrabar, lucidan momak, uz Bornu Sora rijedak primjer mladog novinara koji se u posljednje vrijeme autorski profilirao i brendirao. No, kao što je slučaj sa svim takvim bićima u ovoj zemlji, neki mu je anonimus preko Facebooka obećao metak u potiljak zbog priloga o Mirku Norcu, čovjeku koji je ubio babu, ali je svejedno slavljen kao heroj. Ubijamo slavne, slavimo ubojice, nešto je trulo u državi Danskoj…

Na rubu znanosti, HRT, 16. kolovoza, 00:32

Talijan Marco Cesati Cassin, gost ‘Na rubu znanosti’, pripovijeda istinitu storiju o dvije bakice, obje stare preko sto godina, koje su živjele od svoga prijateljstva i za nj. Kad je jedne noći jedna od njih umrla, odmah potom umrla je – na drugom mjestu – i druga. Po Cassinu, to nije bilo slučajno, iako se takvim čini. Njihov je život počivao na prijateljstvu: kad je otišla jedna, ni život druge nije imao smisla. Na neke ljude, katkad, mislimo vrlo intenzivno, a odmah potom ih sretnemo. Nije to slučajno, iako tako izgleda, misli gost emisije, kojemu se prije dva desetljeća dogodio niz takvih koincidencija, pa ih je počeo bilježiti i stvarati teoriju o njima, a onda iz naizgled nepovezanih događaja konstruirati dublji smisao.

‘Na rubu znanosti’ emisija je dobre, mistične atmosfere, prikladne za ovakav tip kasnonoćnih razgovora. Nije stoga slučajno da ih često rado gledamo. ‘Koincidencije su svjetiljke koje se pale u šumovitoj, tamnoj i sjenovitoj aleji, aleji koja predstavlja našu sudbinu’, tvrdi, poetski, Cassin, pa ako njegova teorija i nema znanstvene potvrde, ipak daje smisao, a to je najvažnije. Život je ionako hrpetina nepovezanih stvari, to je priča koju idiot priča, puna buke i bijesa, a ne znači ništa, pa je bilo koji narativ hvalevrijedan jer daje značenje. Na rubu svoje teorije, Cassin je ispričao i jednu praktičnu misao. Citirao je jednog nobelovca koji je dokazao kako ljudi koji se češće smiju manje obolijevaju od raka, što je dokaz da je vedar pogled na svijet sam po sebi neka vrsta antioksidansa. Eto, i zbog toga je vrijedilo pogledati emisiju!

N1, 17. kolovoza, 11:00

Sve je teže razlikovati satiru od stvarnosti, premda to u ovom podneblju nikad nije bilo sasvim lako. Danijel Galović, treći supredsjednik Slobodne Hrvatske, stranke koja je jajima gađala Ministarstvo zdravstva, izjavljuje na N1 kako se boji da će sljedeći potez ministra zdravstva biti – uvođenje svećenika u ekipu Hitne pomoći. Kujundžić se već kvalificirao za takav potez izjavom kako jedan svećenik ponekad u bolnici vrijedi više nego 20 liječnika. Jest, vrijedi, kad se ide bogu na istinu, nema sumnje, ali za upotrebu defibrilatora ipak ne bi bilo loše znati ponešto i o medicini, a za posljednju pomast ionako nikad nije kasno. ‘Ministru Kujundžiću treba dati otkaz, ne može ga se više tjerati na to da on sam da ostavku, to više nema smisla’, kazao je Galović, ali čini se da taj film ne bumo gledali.

Olimpijski san, Viasat History, 17. kolovoza, 23:40

Briljantan i potresan dokumentarac ‘Olimpijski san: nacističke igre 1936.’ (Mira Thiel i Florian Huber, WDR, 2016.) savršeno je prikazao perfidni i strašni uspon nacizma, dvije ljudske drame i male, teško primjetne mehanizme suživljavanja s fašistoidnim normama, čemu svijet još nije našao uspješne prepreke. Nacizam se, štoviše, zaboravlja, razvodnjuje – njegova zla s vremenom postaju sve manje bitna, a poklonici sve brojniji. Hitlerov režim koncem 1930-ih nastoji fascinirati svijet. To je opsesija svih nacionalizama, ali njemački je, već po prirodi svoga metodičnog fanatizma, otišao najdalje. Nijemci grade najveće stadione, prvi osiguravaju televizijski prijenos igara (u Berlinu već 1936. oko tisuću domaćinstava gleda Olimpijadu na televiziji, dok je Berlinčani gledaju na ekranima postavljenima na brojnim punktovima četirimilijunskog velegrada). Hitler na otvaranju pušta 50.000 bijelih golubova, simbola mira, no iz Njemačke prema Belgiji i Francuskoj već cure rijeke ‘migranata’ – Židova, dok se vojska sprema za najveći rat ikad viđen. Režimska je opsesija dovesti na Olimpijadu Amerikance i atletičarsko čudo, superzvijezdu Jesseja Owensa. Nakon dugih odvagivanja, Amerikanci odlučuju doći i Hitler može biti presretan… Iza grandioznih kulisa, njemački Židovi doživljavaju jeziv aparthejd koji svijet ne želi vidjeti. Organizatoru gradnje monumentalnog Olimpijskog sela Wolfgangu Fürstneru nadležne vlasti neposredno prije otvaranja Olimpijade otkrivaju židovsko porijeklo, pa premda je savršeno obavio svoj posao – Owens je rekao da je Olimpijsko selo čudo kakvo svijet nije vidio – degradiraju ga s izgovorom da ‘nema potrebnu energiju’. Otkriven mu je djed koji je bio židovski preobraćenik na kršćanstvo! Prema nirnberškim zakonima, to je bilo dovoljno da ga se otpusti iz Wehrmachta, a prema društvenim normama, da ga ostavi žena. Fürstner se nakon toga ubio, a Nijemci su, da bi prikrili skandal, objavili kako je stradao u prometnoj nesreći, no istina je ipak otkrivena. Sličnu dramu, koja nije tragično okončana, proživljava njemačka skakačica u vis Gretel Bergmann, jedina žena na svijetu koja je do tada mogla preskočiti 160 cm (tada se nije skakalo leđno već naprijed). Njoj je zbog židovskog porijekla onemogućeno nastupanje za Njemačku, pa je emigrirala u Englesku, želeći nastupiti pod njihovom zastavom. No nakon poziva iz Njemačke ipak se vratila u domovinu, ali su je, neposredno pred Olimpijadu, nacisti odbacili. Njezin je sportski san propao, a uskoro je opet morala u emigraciju da joj ne bi propao i život.

U posebnom programu Hitlerove Olimpijade održana su, inače, i natjecanja iz arhitekture, kiparstva, slikarstva, glazbe i literature. U obližnjem Sachsenhausenu nesmetano je radio konclogor, a slične će institucije kasnije preplaviti Njemačku i ostatak Reicha. No Hitlerova je Njemačka, nošena nacionalnim fanatizmom, osvojila skoro duplo više medalja od SAD-a (89 naspram 56)! Bilo je to čudo nad čudima. Na prvim narednim igrama na kojima je sudjelovala, Njemačka je po broju medalja bila dvadeset i osma, a Amerika prva. Od 1956. do 1960. Nijemci su napredovali (obje njemačke države) prema četvrtom mjestu prema broju medalja, a na prvom su se mjestu izmjenjivale supersile SAD i SSSR. Godine 1972. u Münchenu istočni i zapadni Nijemci opet su, prvi put, imali više medalja od Amerike i SSSR-a, u Montrealu su 1976. opet bili prva sportska nacija svijeta (dvije njemačke države osvojile su 129 medalja, a SSSR 125). Moskvu su zapadni Nijemci bojkotirali, iduću Olimpijadu bojkotirao je Istok, u Seulu 1988. Nijemci su opet prvi, u Barceloni 1992. prvi je tim bivšeg SSSR-a, u Atlanti su Nijemci treći, iza Amerikanaca i Rusa, u Sydneyju su peti, u Ateni šesti, u Pekingu peti, u Londonu šesti i 2016. u Riju peti.

1/2