>

novosti logo

Ne dirajte mi glavnicu

Miroslav Škoro je 1999. uzeo od HRT-a 350 tisuća kuna otpremnine nakon što je samo dvije godine bio direktor HRT-ove glazbene tvrtke Orfej. Državna revizija utvrdila je da je otpremninu dobio neosnovano jer je razriješen na vlastiti zahtjev. Utvrdila je i da Škoro nije imao pravo na povlašteni kredit od 120 tisuća maraka koji mu je dao HRT

Predsjednički kandidat Miroslav Škoro uzeo je krajem 1990-ih od Hrvatske radiotelevizije bogatu otpremninu, iako po mišljenju Državnog ureda za reviziju nije imao nikakvo zakonsko pravo na nju. Nakon samo dvije godine na poziciji direktora Orfeja, glazbene kuće u stopostotnom vlasništvu javne televizije, Škori je 1999. godine odobreno čak 350 tisuća kuna otpremnine, premda je razriješen na vlastiti zahtjev. Tu je nepravilnost revizija utvrdila analizirajući poslovne knjige HRT-a za posljednje dvije godine rada državne televizije pod režimom Franje Tuđmana. Ispostavilo se da je na temelju velike plaće Škoro imao pravo na unosnu otpremninu, ali samo u slučaju da ga razriješi uprava. ‘Budući da je direktor društva razriješen na osobni zahtjev, Državni ured za reviziju je mišljenja da nije bilo osnove isplatiti mu otpremninu’, stoji u izvješću iz sredine 2000. godine, u kojem se od HRT-a traži povrat novca iz blagajne Orfeja. Preko maila smo pitali Škoru je li u međuvremenu postupio u skladu s preporukama revizije, ali do zaključenja teksta nije odgovorio na naš upit. Odgovor nije stigao ni od HRT-a.

Napuštajući Orfej s otpremninom i kreditom, Škoro se preselio u Croatia Records za vrijeme direktora Miroslava Lilića, povevši sa sobom i najtiražnije izvođače Orfeja, koji je upao u financijske probleme

Nalazi revizije pokazali su, pored toga, da je Škoro nakon kratkog boravka na čelu Orfeja od televizije dobio povlašteni stambeni kredit. Ne navodeći imena, revizija je utvrdila da su kreditirane četiri osobe koje nisu bile u direktnom radnom odnosu na javnoj televiziji, iako su akti HRT-a predviđali rješavanje stambenog pitanja samo za svoje radnike. Potonji su, k tome, u ovoj tvrtki bili primorani ostati od pet do deset godina, dok za ‘vanjske suradnike’ embargo na odlazak nije bio propisan.

U medijima i na jednoj sjednici Vijeća HRT-a iz 2001. imenovano je četvero ‘vanjskih suradnika’ s povlaštenim kreditima: Nikša Bareza, Đuro Jeterović, Perica Madurić, inače vozač bivšeg šefa HRT-a Ivice Mudrinića, i Miroslav Škoro. Mediji su objavili i da je Škoro dobio kredit od 120 tisuća njemačkih maraka s pet posto kamata i na rok od 15 godina otplate. Iako su pojedini članovi Vijeća HRT-a konstatirali da se ne može ništa učiniti jer je dodjela bila u skladu sa zakonom, moralni i politički dio priče bio je značajan argument za saborsko rušenje izvješća uprave o minulom godišnjem radu radiotelevizije. Na parlamentarnim raspravama i u javnosti takve su odluke postale metafora za klijentelističke prakse financijskog uništavanja javne televizije pod kontrolom Tuđmanovog HDZ-a. Skeniranje Državne revizije pokazalo je da je dodjela stambenih kredita po sumnjivim i nejasnim kriterijima otpočela još u mandatu Antuna Vrdoljaka, da je provođena za vrijeme Ivice Mudrinića pa sve do 1998. godine, kad je prvi čovjek HRT-a postao Ivica Vrkić, Škorin osječki sugrađanin za čijeg mu je mandata isplaćena otpremnina. Od 1993. do 1998. godine povlaštene stambene kredite dobrim su dijelom dobivali mladi i neiskusni kadrovi koje su Tuđmanovi medijski komesari postavljali ispred i iza kamere te na direktorske pozicije.

U trenutku kad su kamate po tržišnim cijenama bile od devet do 14 posto, kredite po povlaštenim stopama, najčešće od dva do pet posto, dobilo je tako više stotina radnika. Među njima su Dijana Čuljak, Mirjana Hrga, Miljenko Manjkas, Andrej Rora, Katja Kušec (za adaptaciju stana), Ružica Renić i drugi. Prema tadašnjem pisanju Feral Tribunea, kredit je dobio i Mate Radeljić, bivši savjetnik Kolide Grabar-Kitarović, koji glasi za glavnog Škorinog operativca u predsjedničkoj kampanji. Razliku u kamatama i druge popratne izdatke banci je plaćala javna televizija. Izvješće revizije iz 2009. pokazuje da je HRT i tada dugovao milijune kuna za neplaćene troškove subvencije stanarskih kredita. U promilima se pritom može mjeriti odobravanje navedenih beneficija socijalno ugroženijim slojevima radnika na televiziji.

Sredinom 2000., u jeku razotkrivanja rastrošnih i neodgovornih praksi na HRT-u, čiji su rukovoditelji HDZ-ovim uzdanicama omogućavali razne financijske povlastice, Večernji list pitao je i Škoru da komentira priču. ‘Mislim da bi pri dodjeli kredita svi trebali biti jednaki’, rekao je, među ostalim, pjevač. Nije dugo trebalo da mu anonimne kolege spočitnu licemjerje. ‘Nisu mi jasni razlozi zbog kojih sam prozvan, jer sam dobio kredit od tvrtke u kojoj sam bio zaposlenik. Zašto nitko ne pita ostalih 200 zaposlenika HRT-a koji su dobili kredite kao ja’, odgovorio je Škoro, ne želeći pritom komentirati mišljenje Državne revizije o spornoj otpremnini. U slučaju kredita, kao što smo vidjeli u izvješću revizije, Škoro je kao direktor trgovačkog društva izdvojenog iz javne televizije uzmicao čak i navedenim kriterijima kreditiranja radnika HRT-a.

Tako je, u samo dvije godine rada za tvrtku u vlasništvu medijske kuće pod upravom države, aktualni predsjednički kandidat izašao s enormnom otpremninom koju nije trebao dobiti i kreditom s povlaštenim kamatama čiju su razliku godinama otplaćivali svi obveznici televizijske pristojbe u Hrvatskoj.

Škoro nije dao protiv svoga kuma Thompsona, ističući da on samo voli obitelj, domovinu i Boga. ‘Ako je to fašizam, onda nas ima jako puno fašista u Hrvatskoj’, izjavio je Škoro

U aktualnim okolnostima, od prvoga dana objave kandidature za predsjedničke izbore, Škoro odašilje imidž samoizgrađenog poduzetnika koji nema veze s političkom kloakom u Hrvatskoj. Uoči objave kandidature, objasnio je da je svojevremeno vratio stranačku iskaznicu HDZ-a kad je ‘vidio da je politika iz brige za opće dobro postala skrb za vlastiti probitak i zbrinjavanje političkih istomišljenika’. Zarekao se, stoga, da će kao predsjednik inicirati promjene koje će mu povećati ovlasti za čišćenje Hrvatske od nepotizma i sveprisutne korupcije. Analiza njegovog kratkog, dvogodišnjeg karijernog puta, precizno ocrtava izgubljeno razdoblje za kojim žudi, vrijeme u kojem politika nije korištena za skrb o ‘vlastitom probitku i zbrinjavanje političkih istomišljenika’ nego za ‘brigu za opće dobro’.

Daljnji uvid u njegovu biografiju pokazuje da opisani period na televiziji ne predstavlja iznimku. Poziciju konzula u Mađarskoj Škoro je sredinom devedesetih dobio nakon što je, prema anegdoti koju je sam prepričavao, Franjo Tuđman čuo njegovu pjesmu ‘Ne dirajte mi ravnicu’. Tu je uspješnicu napisao u Americi, gdje je boravio za vrijeme najžešćih sukoba u Hrvatskoj. Kantautor koji je karijeru izgradio na patriotizmu i čiju kampanju šire politički ekstremisti i nositelji ucjenjivačkog pitanja ‘Gdje si bio 1991?’ pravdao je svoju odsutnost tvrdnjom da mu je žena bila trudna i da ionako nije vičan oružju. Poslije kraćeg izleta u diplomatsku službu, na koju je poslan temeljem glazbenog ukusa prvog predsjednika, postavljen je dakle za direktora na visoku plaću u sestrinsku tvrtku HRT-a, medijske kuće koja je do danas ostala esencija HDZ-ovog klijentelističkog kadroviranja. Napuštajući potom Orfej s otpremninom i kreditom, preselio se u Croatia Records za vrijeme direktora Miroslava Lilića, dugogodišnjeg novinara i urednika na HTV-u. Osim nemalih financijskih beneficija, sa sobom je poveo i najtiražnije estradne izvođače koji su imali ugovore s Orfejom. Tvrtka je nakon toga ubrzo upala u financijske probleme.

Koncem 1999., u vrijeme Škorinog transfera, Lilić je s Tomislavom Marčinkom, ratnim urednikom Informativnog programa na HTV-u, dobio koncesiju za Novu TV, prvu privatnu televiziju s nacionalnim signalom u Hrvatskoj. Tamo su se, najvećim dijelom, prebacili i drugi nositelji povlaštenih stambenih kredita, dojučerašnji urednici i novinari notorne režimske emisije ‘Motrište’. Od prvoga dana priče oko Nove TV više je medija objavilo da iza Lilićevog i Marčinkovog projekta stoji tvrda struja HDZ-a, predvođena Ivićem Pašalićem i Miroslavom Kutlom, koja je prokazana u aferi Grupo, operaciji ovladavanja dobrim dijelom medijskog prostora u Hrvatskoj. Jedan od ekstremnijih izdanaka njihove medijske strategije, huškački tabloid Imperijal, početkom dvijetisućitih predali su u uredničke ruke Velimira Bujanca, današnjeg najgorljivijeg promotora Škorine kandidature. Projekt Nove TV okarakteriziran je kao priprema ‘državotvornih’ tajkuna za postizbornu i posttuđmanovsku Hrvatsku, ali promotori prve privatne televizije to su redovno opovrgavali.

Nedugo nakon političkih promjena u Hrvatskoj i dolaska koalicije Ivice Račana na vlast, Škoro je postao član Demokratskog centra (DC) Mate Granića i Vesne Škare-Ožbolt. Iako je kasnije naglašavao da je bio neaktivan u toj stranci, ona je, po njegovom mišljenju, bila odraz političkog centrizma koji i sam baštini. U skladu s desničarskom percepcijom ‘centra’ u Hrvatskoj, uskoro je počeo otvoreno braniti Marka Perkovića Thompsona, nakon što mu je zabranjeno održavanje koncerata u Nizozemskoj zbog korištenja fašističke lirike na pozornici. Iako je javnost bila detaljno upoznata s njegovim proustaškim političkim preferencijama koje ni sam nije skrivao tih godina, Škoro nije dao protiv svoga kuma, ističući da on samo voli obitelj, domovinu i Boga. ‘Ako je to fašizam, onda nas ima jako puno fašista u Hrvatskoj’, izjavio je, braneći ga i u drugim prilikama. ‘Živimo u državi u kojoj sve strano valja, a domaći ljudi ništa ne znaju i nitko nije dobar. (…) Siguran sam da nijedan hrvatski kantautor neće završiti u Dnevniku, ali ako je kojim slučajem riječ o srpskom glazbeniku, siguran sam da hoće’, rekao je Škoro, ističući da Thompsonove pjesme ‘ne odišu krajnjom desnicom’.

Uoči parlamentarnih izbora 2003. godine, Škoro je na svojim koncertima počeo otvoreno agitirati za desnicu. Nakon dueta s Thompsonom i ‘vica’ o svinji i tadašnjoj haškoj tužiteljici Carli Del Ponte, na splitskom nastupu koji su iz prvih redova pratili pojedinci poput Ivića Pašalića, primijetio je da političari imaju ‘puna usta Hrvatske’, i to oni koji se ‘srame naše prošlosti, pa nas u sadašnjosti tjeraju da pišemo ovakve pjesme’. ‘Zato pazite što ćete napraviti na izborima’, rekao je, dodajući nakon koncerta da ‘nikad ne bi svirao za SDP i općenito pripadnike lijeve koalicije’. ‘To su ljudi koji ne vode ovu zemlju u pravom smjeru, i smatram kako to mogu reći na svojim koncertima’, objasnio je.

Nedugo nakon toga, predsjednik osječko-baranjskog HDZ-a Branimir Glavaš objavio je da će Škoro besplatno pjevati u kampanji za županijske izbore u šest slavonskih mjesta. Nakon prve pobjede HDZ-a Ive Sanadera, Škoro je kao estradni adut kasnijeg optuženika za korupciju u sljedećem ciklusu parlamentarnih izbora 2007. godine završio u Saboru. Tamo se zadržao tek nekoliko mjeseci, naglašavajući da je plaću od mandata proslijedio u dobrotvorne svrhe. Nakon neuspješne utrke za osječkog gradonačelnika 2008., dobrim se dijelom maknuo od aktivne politike, fokusirajući se na pjevanje i biznis. Nedavno istraživanje tjednika Novosti pokazuje da mu je u međuvremenu potonja djelatnost procvjetala najvećim dijelom zahvaljujući poslovanju s državom. Tvrtka Omega Software, u kojoj ima vlasnički udio od 2011. godine, zarađuje desetke milijuna kuna iz državnog proračuna i preko ugovora s jedinicama lokalne samouprave. Istražujući priču o unosnim poslovima s državnim tijelima, Novosti su primijetile da su brojne jedinice koje se ugovorile poslove s Omega Softwareom u kratkom razdoblju organizirale i koncerte Miroslava Škore. Prije deset godina, Škoro je održao i ‘humanitarni’ koncert u zadarskoj općini Poličnik. Oporbeni vijećnici optužili su načelnika da je prije toga pogodovao drugoj tvrtki u Škorinom suvlasništvu, MB Kvadratu. Prodano joj je građevinsko zemljište koje je nakon nekoliko godina ista kompanija preprodala i zaradila 200 tisuća eura. Načelnik Poličnika negirao je optužbe za pogodovanje, ističući da je sve bilo čisto te da koncert nema veze s prodajom terena.

Izdavačka kuća Orfej, koja je za vrijeme Škorina mandata izdvojena iz glazbene proizvodnje HRT-a i pretvorena u samostalno društvo, u međuvremenu je propala. Prije pet godina treća Škorina kompanija Campus kupila je glazbeni katalog Orfeja. Prema pisanju Nacionala, na portfelju koji je kupljen za oko 2,3 milijuna kuna godišnje se može ostvariti prihod od oko 200 tisuća kuna. Sredinom dvijetisućitih Orfejom je rukovodio spomenuti Tomislav Marčinko. Smijenjen je nakon opaski na račun Mirjane Rakić, koju je nazvao ‘gospodaricom kaosa’ i ‘zlom vješticom’, optuživši je za ‘nemilosrdnu čistku novinara kod kojih se i naslućivalo hrvatstvo’. U međuvremenu se skrasio u Dinamu, odakle zdušno brani Zdravka Mamića od optužbi za teška kaznena djela. Prije nekoliko dana novinar Indexa snimio ga je u zagrebačkom restoranu dok je blagovao s Davorom Domazetom Lošom i Miroslavom Škorom.

1/3