Prošlomjesečni državni udar u Nigeru uvelike je dokrajčio demokraciju u Sahelu, otvorio mogućnost regionalnog rata i većini svjetskih medija otvorio priliku da još jednom ignoriraju činjenicu da su za ogromne probleme ove regije uvelike odgovorne zapadne zemlje. Predsjednička garda pod vodstvom 62-godišnjeg generala Abdourahamanea Tchianija 26. srpnja u glavnom gradu Niameyu uhapsila je nigerskog predsjednika Mohameda Bazouma, izabranog 2021. na slobodnim izborima.
Nakon što je u protekle četiri godine vojska preuzela vlast u Čadu, Maliju, Sudanu, Burkini Faso i Gvineji, Niger je ostao jedina demokracija u središtu Sahela – polusušne regije južno od Sahare – i pritom posljednji čvrsti saveznik zapada. Francuska u Nigeru ima vojne baze i 1.500 vojnika, a zemlja je važna i zbog bogatih izvora urana, iz kojih Pariz zadovoljava petinu potreba za rudom ključnom za francuski elektroenergetski sustav.
Sjedinjene Države u Nigeru također imaju tisuću vojnika i baze bespilotnih letjelica zahvaljujući kojima prikupljaju informacije o cijeloj regiji i nadziru ekstremiste iz Boko Harama, al-Kaide i ostalih terorističkih grupacija. Bazoumova vlast bila je pouzdan partner i EU-u. Kako je Niger kritično područje za migracije prema Europi, u zamjenu za financijsku pomoć EU-a Niamey je zakonski uvelike otežao putovanja prema sjeveru, što je devastiralo ekonomije lokalnih zajednica oslonjenih na sezonske migracije.
Ne čudi da su Washington, Pariz i Bruxelles oštro osudili državni udar i de facto uveli sankcije zamrzavanjem isplate ugovorene pomoći, a od Tchianijeve vojne hunte zatražili da vlast vrati Bazoumu. Bitno suzdržanije bile su reakcije Kine, koja je drugi najveći investitor u Nigeru. Znatne investicije ima i Saudijska Arabija, dok Egipat i Turska s Niameyom održavaju vojnu suradnju. Nije vjerojatno da ukidanje demokracije predstavlja problem za i jednu od tih zemalja.
Jedina sila koja je udar uvijeno pozdravila je Rusija, što ne čudi s obzirom na dosadašnju orijentaciju Nigera i činjenicu da su antizapadne hunte u Burkini Faso i Maliju sklopile savezništvo s Moskvom. Ipak, iako se spominjala izravna uloga Moskve ili Prigožinovog Wagnera, prisutnog u više afričkih zemalja, rušenje Bazouma je prema izvještajima primarno motivirano Tchianijevim strahom od smjene, a ne geopolitičkim makinacijama.
Oči svijeta trenutačno su najviše uprte u ECOWAS – Ekonomsku zajednicu zapadnoafričkih država. Riječ je o regionalnom bloku koji okuplja 15 država – članstvo Malija, Burkine Faso, Gvineje i Nigera nakon pučeva je suspendirano – s približno 400 milijuna stanovnika. Vođe zemalja ECOWAS-a prošlog su tjedna hunti u Niameyu uputile ultimatum da hitno vrati Bazouma na vlast te u suprotnom zaprijetili i vojnom intervencijom.
Najviše entuzijazma za tako nešto iskazuje Bola Tinubu, predsjednik susjedne Nigerije koji predsjedava i ECOWAS-om. Zemlja s oko 230 milijuna stanovnika uvelike utječe na ostatak regije, a eventualnom uspješnom intervencijom afirmirala bi se i kao ovdašnja geopolitička sila. Međutim, nigerijski Senat izjasnio se protiv intervencije, dok je hunta u Nigeru ultimatum prkosno odbila i organizirala demonstracije na koje su izašle tisuće ljudi.
Na prosvjedima se mahalo nigerskim i ruskim zastavama te parolama kao što su "Dolje Francuska" i "Dolje imperijalizam". Također, vojne vlasti Malija i Burkine Faso poručile su da bi intervenciju u Nigeru smatrale "objavom rata", a čini se da bi ECOWAS-ova vojna akcija bila prilično neizvjesna avantura. Lideri tog bloka ponovno se sastaju 10. kolovoza, nakon zaključenja ovog teksta, kako bi odlučili o daljnjim akcijama.
Kako u Guardianu upozorava alžirsko-francuska novinarka Nabila Ramdani, unatoč dekolonizaciji nekadašnji francuski posjedi u ovom dijelu svijeta restrukturirani su u službeno nezavisne zemlje kojima i dalje uvelike dominira Pariz, zahvaljujući mreži vojnih baza i mehanizama kao što je CFA franak. Valuta frankofonskih afričkih zemalja vezana je za euro (ranije francuski franak) i francusku riznicu, što Parizu omogućava ekonomsku hegemoniju i povlašten pristup lokalnim resursima.
Takvi neokolonijalni odnosi u onom što se naziva Françafrique uvelike objašnjavaju antifrancuski sentiment, kao i činjenicu da pučisti evidentno nisu sasvim bez potpore u nigerskom društvu. Inače 25-milijunski Niger jedna je od najsiromašnijih država svijeta s 42 posto stanovništva u ekstremnom siromaštvu. Velikim dijelom to je nasljeđe europske trgovine robljem, kolonijalizma i neokolonijalnih odnosa, uključujući niz pučeva u režiji zapada, ali i odnos EU-a prema kontinentu. Zapadne zemlje, međutim, ne zanimaju mučni problemi ovdašnjeg stanovništva, nego vlastiti ekonomski i sigurnosni interesi.
