>

novosti logo

Kultura Kultura

Neprijateljska propaganda: Anti-Greta

Naomi Seibt, 19-godišnja youtuberica i nova zvijezda pokreta ‘klimatskih realista’, medijski je odgovor industrije fosilnih goriva na popularnost Grete Thunberg – projekt je još uvijek u povojima, ali baš zato se iz njega jasnije nego inače može naučiti kako suvremena desnica funkcionira

Sloboda goriva

Ako izgleda kao Greta Thunberg, bavi se istim temama kao Greta Thunberg, nastupa na klimatskim samitima kao Greta Thunberg i pritom potpuno izvrće riječi Grete Thunberg, onda mora da je anti-Greta: svjetski su je mediji, logično, odmah tako prozvali. Naomi Seibt, 19-godišnja youtuberica iz Münstera i nova zvijezda poricatelja klimatskih promjena, protestira: ‘Nisam zla verzija Grete’, jada se novinarima. Njen poslodavac, James Taylor iz američkog Instituta Heartland, utjecajnog think tanka financiranog novcima industrije fosilnih goriva, ipak misli drukčije: ‘S obzirom na to da je Naomi manje-više ista kao Greta, samo što donosi alternativnu perspektivu, rekao bih da je dobro što će ih ljudi doživljavati kao slične.’ A s obzirom na to da je Naomi postala zvijezda tek nakon što ju je Heartland angažirao, promovirao i brendirao, u ovom se slučaju čini pametnije vjerovati njima nego njoj.

‘Klimatska realistkinja’, kako sama sebe naziva, još uvijek je doduše daleko od Gretine popularnosti. Ali baš zato što je projekt medijskog dizajniranja nove teenfluencerice globalne desnice tek u povojima, iz njega se jasnije nego inače da naučiti kako to desnica funkcionira. Jer Greta je samo jedna od Seibtinih meta: podjednako joj, kaže, smetaju zagovornici ‘imigrantskih prava, feminizma, rodne teorije, socijalizma, postmodernizma…’ U ime konzervativnih vrijednosti i ideala slobodnog tržišta, mlada libertarijanka – baš poput svoga velikog uzora, kanadskog self-help gurua Jordana Petersona – trpa tako u isti koš najrazličitije, više ili manje lijeve politike, optužujući ih da ‘utiru put totalitarizmu’. E sad: kako bi točno, primjerice, nesretni postmodernizam, sa svojom anything goes parolom i radikalnim nepovjerenjem u velike ideološke metanaracije, mogao odškrinuti vrata totalitarizmu kada ovoga bez sveobuhvatnih naracija uopće nema, ostaje prilično nejasno. Ali nije ni važno: poanta je u tome da se pod maskom ‘kulturnog marksizma’ i ‘lijeve medijske hegemonije’ zbrčka patchwork različitih političkih pozicija, kojima je zajedničko uglavnom samo to što nisu ekstremno desne, da bi se zatim i borba protiv klimatskih promjena i feministička teorija i zalaganje za prava radnika i postmodernistička antyhing goes poetika mogli prikazati kao najkraći mogući put do Gulaga.

Nakon što je skicirana tako iracionalna slika političkih protivnika, njih se – logično – optužuje za iracionalnost. ‘Ja ne želim da paničarite’, govori Naomi Seibt, aludirajući na poznatu Gretinu poruku svjetskim vođama. ‘Umjesto toga, želim da razmišljate.’ S jedne strane dakle trezvena, pribrana, razumna desnica koja, u najboljoj liberalnoj maniri, samo prakticira slobodu govora: s druge prijetnja ‘socijalističke diktature’ i pomahnitala lijeva ‘antihumanistička ideologija’ kojoj je glavni cilj da ‘posrami čovječanstvo’ i usadi nam osjećaje ‘krivnje, stida i samoprezira’. Poprilično nejasno ostaje, doduše, kako nova desnica uspijeva biti tako razložna ako golema većina znanstvenih dokaza govori o opasnostima klimatskih promjena, poprilično nejasno ostaje kako desničari uspijevaju biti tako razumni dok im se priviđa bizarna ljevičarska zavjera globalnih razmjera. I zašto Naomi Seibt optužuje Gretu da je ‘ideološka lutka na koncu’ istodobno dok sama prima obilne honorare od moćnog američkog think tanka. I kakve bi veze trebala imati aktivistička briga za generacije koje dolaze s čudnovatom željom da se ‘posrami čovječanstvo’. Ali – rekosmo – nije ni važno. Poanta poricanja klimatskih promjena ionako nije u argumentima i dokazima, nego u izokretanju uloga, brkanju pozicija i konstantnom miješanju pojmova, sve dok rasprava ne postane potpuno uzaludna, na radost bogatih Heartlandovih donatora. Ne funkcionira li, uostalom, tako kompletna nova desnica, pretvarajući sirovu ksenofobiju u pitanje osobnog mišljenja, napade na manjine u borbu za ljudska prava, sumanute teorije zavjere u dokaz zdravog razuma, slobodu tržišta u slobodu govora, slobodu govora u slobodu goriva? Medijski dizajnirana anti-Greta – ista, samo izvrnuta – zato joj savršeno odgovara. Naomi Seibt izgleda poput iskrivljenog odraza iz ogledala: utoliko, ona je pravo lice nove desnice.

Statistika

Muzejska statistika: zvuči jednako uzbudljivo kao napredni tečaj računovodstva ili komparativna analiza urudžbenih brojeva. Redovni godišnji izvještaj o posjećenosti hrvatskih muzeja, koji sastavlja Muzejski dokumentacijski centar, ionako je zanimljiv uglavnom užoj stručnoj javnosti, kao i problemi s kojima se ljudi iz MDC-a susreću pokušavajući – poprilično uspješno – prikupiti brojke i analizirati trendove muzejske publike. Ove godine, međutim, rezultati do kojih su došli itekako su interesantni. Skoro da se u njima, uz malo interpretativne gimnastike, mogu prepoznati konture kompletne domaće kulturne politike.

Ukupan broj posjetitelja u 2019., njih preko pet milijuna, nešto je manji nego prethodne godine, ali to zapravo i nije presudno: intrigantnija su dva posve oprečna trenda. S jedne strane, snažno raste broj turista koji dolaze u muzeje: nimalo neobično što vodeća mjesta čvrsto drže Arheološki muzej Istre, pod koji spada pulska Arena, zatim Muzej grada Splita s Dioklecijanovim podrumima, pa Galerija Klovićevi dvori oko koje šljašti zagrebački Advent, neizbježni Dubrovački muzeji… A na krivom kraju MDC-ovih tablica za to je vrijeme završila edukacija: publika koja posjećuje obrazovne programe u odnosu na 2016. godinu se doslovce prepolovila. Skupa s njom u blagom je padu i broj školaraca. Ukratko: sve više stranih gostiju, a sve manje domaćih mladih, sve popularnije turističke atrakcije, a sve siromašnija edukacija. Statistika je poslovično varljiva zabava, ali ova formula djeluje neobično uvjerljivo: točno po njoj, uostalom, kao da je skrojena cijela Hrvatska.

Živahno

Kada vlasnici nekog časopisa od svojih novinara zatraže da ubuduće pišu ‘malo živahnije’ i da ‘ostanu kritični, ali bez vrijeđanja’, kako im dovoljno živahno poručiti da su budale? Petnaestoro urednika i filmskih kritičara pariškog Cahiers du cinéma učinilo je to tako što su podnijeli kolektivnu ostavku. Novi vlasnici slavnog lista, redom bogati medijski moguli, moćni filmski producenti i dobri prijatelji predsjednika Emmanuela Macrona, sada su spokojni: znaju da se na stranicama Cahiersa više neće negativno pisati ni o hitovima koje su producirali ni o katastrofalnoj neoliberalnoj politici njihovog uglednog intimusa. A cijena je sitna: malo lošeg publiciteta. Nezgodna činjenica da su već u prvom koraku uspjeli rasturiti redakciju možda i najvažnijeg časopisa u povijesti kinematografije, na čijim su stranicama Jean-Luc Godard, François Truffaut, Claude Chabrol i ostali novovalovci svojevremeno temeljito ispreturali vladajuće shvaćanje filmske umjetnosti. Nezgodna činjenica da su stali na kraj dosljednoj, radikalnoj i politički angažiranoj uređivačkoj politici. Nezgodna činjenica da će u nekim budućim povijestima svjetske kinematografije ostati zapisani samo kao usputna fusnota na kraju jedne velike i važne priče. Ukratko, ništa strašno: ili, barem, ništa što se ne bi dalo uglancati uz malo pametnog PR-pristupa u idućim brojevima, kada mjesečnik preuzme neka drukčija redakcijska postava, dovoljno živahna i odgovarajuće poslušna. I zato – prije nego što Cahiers du cinéma nastavi izlaziti pod starim imenom, redovnim ritmom, kao da se baš ništa nije dogodilo – pravo je vrijeme da mu posvetimo ovaj in memoriam.

Nagrada

Kolektivno ostavku podnio je, samo nekoliko dana ranije, i kompletan upravni odbor Césara, najvažnije francuske filmske nagrade: dijelom zbog nedemokratskog procesa odlučivanja unutar Akademije, dijelom zbog toga što je ove godine 12 nominacija pripalo filmu ‘Optužujem!’ Romana Polanskog, koji još od 1977. bježi od zatvorske kazne u SAD-u zbog seksualnog odnosa s tada 13-godišnjom djevojčicom, a u međuvremenu je prikupio još par optužbi za silovanje. Iako je César za najbolji film otišao ‘Jadnicima’, priči o životu siromašnih imigranata u pariškom predgrađu, Polanski je dobio nagradu za najbolju režiju: dovoljno za velike feminističke prosvjede ispred dvorane, dovoljno da dio publike napusti dodjelu, dovoljno da se voditeljica odbije vratiti na binu i odjaviti ceremoniju. Odvažnim borcima protiv sveprisutnog terora političke korektnosti eto dakle još jednog dokaza koliko je daleko otišla čitava ta MeToo histerija. Traumatizirani Polanski nije se čak ni pojavio na dodjeli, strahujući – kako je rekao – od feminističkog linča. Štoviše, u jednom intervjuu povjerio je novinaru da se osjeća pomalo poput junaka svoga filma, lažno optuženog Alfreda Dreyfusa. U nedostatku Emila Zole, u pomoć mu je zato pohrlio filozof Bernard-Henri Lévy, napisavši kako su reakcije prosvjednica pokazale tko su danas ‘pravi jadnici’. Sve u svemu, opet smo doznali koliko daleko mogu otići protivnici feminizma kada umisle da su feministkinje otišle predaleko: ugledni filozof poistovjećuje svakodnevnu patnju obespravljenih imigranata s time što njegov frend, nagrađeni francuski režiser, nije naročito popularan, a nagrađeni francuski režiser za to vrijeme poistovjećuje sebe s Dreyfusom, amblematskom žrtvom antisemitizma i montiranih sudskih procesa, protiv kojeg se u jednom trenutku urotila čitava država. I koji je – da se cijela stvar otkotrlja do krajnjeg apsurda – čak i tako, lažno optužen, za razliku od našega bjegunca odležao u zatvoru nekoliko godina.

1/1