Otimačina

Promašili su medijski analitičari manje-više sve što su uoči izbora najavljivali pa serija krivih prognoza i dijagnoza koja se zavrtjela oko zeleno-lijeve koalicije – konkretno, oko stranke Radnička fronta, odnosno jedne njene krizne mjere – zasigurno nije među važnijima. Svejedno, ona je zanimljiva: ako ni zbog čega drugog, onda kao primjer tipične reakcije komercijalnih medija kada se susretnu s drukčijim ekonomskim idejama. Započelo je – kao što vjerojatno znate – tekstom kandidatkinje RF-a Katarine Peović o mogućim koracima za bezbolniji prolazak kroz krizu, objavljenim u Večernjem listu pod bombastičnim naslovom ‘Manifest nove ljevice’. S golemom većinom predloženih mjera mainstream komentatori su se – interesantno – prešutno složili: nakon iskustva pandemije, valjda, više ne djeluje tako blesavo braniti javno zdravstvo ili ukazivati na apsurd proračunskog pomaganja firmama što su do jučer upisivale multimilijunsku dobit. Problem su izazvale tek dvije rečenice: ‘Oko 51.000 bogataša na bankovnim računima ima oko 75 milijardi kuna. Bilo bi potrebno u fondove za saniranje krize preraspodijeliti sva sredstva u bankama koja premašuju iznos koji garantira Državna agencija za osiguranje štednih uloga i sanaciju bankarskog sustava, što iznosi oko 700.000 kuna.’ E sad, pošto riječ ‘preraspodjela’ ne zvuči posebno prijeteći ni opasno, novinar portala Telegram Jasmin Klarić – koji se prvi javio – čitaocima je pojasnio kako se tu zapravo radi o ‘nacionalizaciji’, dodavši samouvjereno da će upravo zbog tog prijedloga politički oponenti kompletnu koaliciju napasti kao ekstremiste. Koalicija, a i sama autorica, ovo su brzo demantirali. Pod ‘preraspodjelom’ se, kažu, zapravo mislilo na progresivno oporezivanje: standardnu, umjereno lijevu poreznu politiku kojom se, s jedne strane, kapital ušuškan u štednji potiče na investicije, ne bi li tako pokrenuo ekonomiju, a s druge se strane transferom novca pomaže najugroženijima. Objašnjenje nije prošlo: do kraja, kao po komandi, kritičari će ponavljati kako je zapravo riječ o ‘krađi’, ‘zapljeni’, ‘otimačini’. I to je – jasno – sasvim u redu. Političarima načelno ne valja suviše vjerovati, pa nema razloga ni da se unaprijed vjeruje u razjašnjenje političara iz zeleno-lijeve koalicije. Osim što postoji sitan problem, strogo logičke prirode. Ako iz teksta u tekst, uporno i bez iznimke, ponavljate kako riječ ‘preraspodjela’ ustvari znači ‘krađu’ i ‘otimačinu’, onda time dokazujete samo to da ne znači: kada bi značila, naime, ne bi je trebalo neprestano prevoditi.

Prijevodi

Kao što ju je prevela Klarićeva kolegica s Telegrama Sanja Modrić proglasivši već u idućem članku čitavu zamisao toliko ‘bolesnom’ da nalikuje zabrani abortusa i premlaćivanju migranata: usput je, ničim izazvana, ustvrdila i da Peović ne podnosi novinarska pitanja. Kao što ju je preveo portal Index kada je, dva dana uoči izbora, iskopao neki stari Facebook-komentar jednog od članova platforme Možemo!, u kojem je ovaj kritizirao odluku svoje stranke da koalira s Radničkom frontom. Kao što ju je na tragu tog zakašnjelog otkrića preveo Indexov Vojislav Mazzocco, spomenuvši doduše u tekstu ‘Zbog otimanja ušteđevine trese se zeleno-lijeva koalicija par dana prije izbora’ stav da ‘preraspodjela’ podrazumijeva oporezivanje, ali ustvrdivši odmah, bez posebnih dokaza, kako je ‘u javnosti s pravom ostalo zapamćeno da bi Radnička fronta otimala novac’. Kao što ju je zatim preveo njegov kolega s portala Branimir Perković, koji je nešto poštenije priznao da otimačina doista nije dio predizbornog programa, ali ga to svejedno nije spriječilo da kompletan osvrt posveti ‘misaonom eksperimentu’ u kojem se takva politika ipak provodi. Kao što ju je na istom mjestu preveo Adriano Milovan, uvrstivši je u šareni izbor ‘najgorih užasa iz programa stranaka’, popraćen upozorenjem da su neke od probranih ideja ‘jako opasne’. Kroz samo dva-tri dana uoči izbora zakotrljala se tako omanja onlajn lavina, komentatori su jurišali a naslovi njušili krah koalicije, da bi priča okončala tamo odakle je i krenula, na stranicama Večernjeg lista, gdje je neizbježni Krešimir Macan rezignirano zaključio: ‘Katarina Peović je u Saboru, što je nevjerojatno, a apsurd života je što Davor Huić vjerojatno neće.’

Apsurd

Nismo sasvim sigurni što točno znači ‘apsurd života’ u kontekstu političkih izbora, ali evo jednog prijedloga: apsurd života mogla bi, recimo, biti činjenica da je spomenuti Davor Huić, čiji su stavovi Macanu očito neusporedivo prihvatljiviji od onih radničkih, još nedavno nonšalantno uspoređivao položaj poduzetnika u današnjoj Hrvatskoj s položajem Židova u nacističkoj Njemačkoj tridesetih godina. U ovdašnjem bogatom medijskom krajoliku, prepunom raznolikih glasova i autorskih stavova, rubrika koju upravo čitate ostala je tada jedino mjesto na kojem je mala Huićeva povijesna prispodoba proglašena onim što ona uistinu jest: gnjusnom bljuvotinom i intelektualnim izmetom sa samog dna moralne kanalizacije. Nigdje dakle uvaženih kolega da je beskompromisno ocijene ‘bolesnom’, nikog da je kvalificira ‘jako opasnom’, pa onda nije bilo ni potrebe da Huić naknadno razjašnjava svoje stavove. Naprotiv: čovjek se kandidirao na listi nečega što se u domaćoj višestranačkoj ponudi spokojno predstavlja kao ‘politički centar’. Toliko – ukratko – o lokalnim relacijama medijske hegemonije. Za razliku od Huića, Peović i zeleno-lijeva koalicija još su dugo nakon sjajnog rezultata na izborima strpljivo odgovarali na novinarska pitanja o famoznoj preraspodjeli: posve suprotno onome što je tvrdila Sanja Modrić. I to ne zato što bi – kao što je potpuno krivo predvidio Jasmin Klarić – to od njih tražili politički suparnici: zašto bi, uostalom, i tražili, kada ideja krizne porezne pomoći dobrom dijelu birača, logično, zvuči prilično privlačno? Čitava priča oko skandaloznog ljevičarskog prijedloga aktiviranja uspavanih krupnih štednji nije tako pretjerano isprovocirala političke protivnike, niti je, u suprotnosti s medijskim najavama, posebno zasmetala glasačima, a nije djelovalo ni da se zeleno-lijeva koalicija – kao u naslovu onog Mazzoccovog članka – opasno ‘trese’ uoči izbora: naprotiv, tamo su je prikazali kao sasvim normalno razilaženje u stavovima svojih članova koje se rješava uobičajenim, demokratskim putem. Uzalud, utoliko, panične medijske objave i najave, uzalud kratki kurs iz prevođenja publike s onu strane logike, uzalud svi ‘misaoni eksperimenti’: što nam je onda, dovraga, priča uopće donijela?

Raskorak

Baš ništa osim kratkotrajnog pogleda u autistični medijski balončić. Jer ako ‘krađa’ i ‘otimačina’ postoje samo u novinarskoj interpretaciji, ako revoltirana javnost bjesni isključivo u lakozapaljivim tekstovima i ako se koalicija trese jedino u klikabilnim naslovima, onda je kompletan slučaj evidentno razveden od političke stvarnosti. A osnovni problem s medijskim bubbleom u tome je što su medijskom bubbleu neophodni problemi: tamo gdje novinarstvo pogone klikovi nužni su žestoki sukobi, ljevičarske pljačke i tektonski potresi. Pa dobivamo, naposljetku, nešto kao bubble trouble: aferu napuhanu zakašnjelim povodima, nategnutim prijevodima i tragikomično promašenim prognozama. Nema pritom ničeg specifičnog u načinu na koji su novinari izvukli dvije rečenice iz javnih istupa zeleno-lijeve koalicije, preparirali ih za potrebe veće čitanosti pa samoinicijativno pretvorili u centralnu temu nove lijeve politike. Osim što su sličnog tretmana evidentno pošteđeni heroji poduzetničke ideologije poput Davora Huića i osim što je priča ovoga puta bila premazana standardnim mainstream prezirom prema svakoj ekonomskoj zamisli koja, iz srednjostrujaške perspektive, stoji u raskoraku s realnošću. Dirljiva je utoliko ironija da su – kada se sve zbroji, a Huić oduzme – u smiješnom raskoraku s realnošću na kraju ostali samo mainstream mediji.