>

novosti logo

Kultura Kultura

Neprijateljska propaganda: Lova na vještice

Od šovinističke prtljage S. P. Novaka teži je financijski ulog Vinka Grubišića: ponosni vlasnik Jadran filma već je deset godina također i vlasnik autorskih prava na Zagorkina djela, pa se iza najave osnivanja muzeja Gričke vještice krije promocija njegovih materijalnih interesa

Muzej iluzija

Bit će tu ‘filmskih i hologramskih efekata’, bit će ‘moderne tehnologije’, bit će ‘trideset spektakularnih izložbenih instalacija’: u Zagrebu se, najavljuje Milan Bandić sa stranica tjednika Globus, sprema ‘nova kulturno-turistička atrakcija’. Budućem Zagorkinom muzeju Gričke vještice, koji će najpopularniju hrvatsku spisateljicu napokon pretvoriti u svjetski poznat brend, gradonačelnik je već ustupio atraktivnu palaču Jelačić na Trgu sv. Marka – nedaleko zgrade Vlade i prostorija Sabora – a tek će u njenu obnovu uložiti tridesetak milijuna kuna: za dvije godine, kada se muzej otvori, ondje bi trebale nahrupiti stotine hiljada američkih, njemačkih i korejskih turista. Što će ih točno u palači dočekati, detaljnije tumači autorski dvojac muzejske koncepcije. ‘Zagorkin muzej Gričke vještice posvećen je progonima drugog i drugačijeg i uopće oživotvorenjima zla, neka vrsta muzeja holokausta na drugi način’, objašnjava ugledni profesor književnosti Slobodan Prosperov Novak. ‘Taj drugi kojeg se muči, proganja i ubija može biti svatko od nas, ali, nažalost, svatko od nas može biti i krvnik’, domeće vlasnik Jadran filma Vinko Grubišić. ‘S druge strane, približit ćemo se muzejima posvećenim književnicima’, precizira Novak. ‘Prizori mučenja i muke bit će u tri prostora posve teatralizirani te popraćeni 3D projekcijama i hologramima, sprave za mučenje bit će interaktivno približene posjetiteljima’, dodaje Grubišić. ’U potkrovlju će biti središnji ured Gradskog pisara koji će se na jednogodišnji mandat imenovati iz kruga najutjecajnijih književnika. Gradski pisar bit će u duhovnoj službi gradonačelnika’, priskače Novak. ‘U kontrastu između mučenih žena u podrumu, kao gradski Feniks u salonima u prizemlju pojavit će se galantni salonski sabor likova i kostima’, uskače Grubišić. ‘To će biti i muzej povijesti’, gubi se Novak. ‘U jednom salonu bit će atmosfera kostimirane zabave. Zrcala, prazna odjeća…’, traži se Grubišić. I tako dalje, i tako dalje: sve dalje od Marije Jurić Zagorke, još dalje od suvisle koncepcije. Ako je suditi po premijernoj medijskoj najavi, naime, muzej Gričke vještice bit će repozitorij spektakularnih besmislica, vašarski anything goes vrtuljak sprava za mučenje i salonskih inscenacija, holokausta ‘na drugi način’ i gradonačelničkog pisarskog ureda, instalacija i holograma bez jasnog programa; sasvim usputno i ovlašno osovljen oko lika Zagorke. Ali to nije najgore.

Nije najgore ni što su Bandić, Grubišić i Novak u ovaj kulturturistički čušpajz odlučili udrobiti još i godišnju nagradu za ‘žensko pismo’, pa sada promatramo kako trojica mužjaka u naponu političke, medijske i financijske moći pokušavaju kroz multimedijsku spektakularizaciju Zagorkinih tema i imena, skrojenu po mjeri instantne turističke potrošnje, prošvercati nešto light feminizma. Nije najgore čak ni to što se posljednji među njima, autor ‘Povijesti hrvatske književnosti’, u povijest hrvatske književnosti upisao kao predsjednik P.E.N.-a koji je početkom devedesetih pokrenuo nacionalističku hajku na ‘vještice iz Rija’, demonstriravši još tada kako točno izgledaju ‘progoni drugog i drugačijeg’ i kako ‘svatko od nas može biti krvnik’: u priči o Zagorkinom muzeju ima nešto perverznije čak i od činjenice da ga, evo, osmišljava čovjek koji je prije dvadeset i nešto godina sam progonio vještice. Jer od Novakove šovinističke prtljage iz devedesetih ipak je teži Grubišićev aktualni financijski ulog: ponosni vlasnik Jadran filma – koji je nekada moćan filmski studio u međuvremenu uspješno ruinirao i dobrim dijelom rasprodao – već je deset godina naime također i vlasnik autorskih prava na Zagorkina djela, pa se iza najava nove zagrebačke turističke atrakcije, velikodušnog ustupanja prestižnog prostora palače i investiranja desetaka milijuna proračunskih kuna krije, manje-više, promocija njegovih konkretnih materijalnih interesa. Ne radi se tu o lovu na vještice, drugim riječima, krivo smo čuli: na vještice je uložena lova.

Jeremy Corbyn Superstar

Nastavljamo u spektakularnom tonu: u Velikoj Britaniji upravo je održan Glastonbury, jedan od najvećih svjetskih muzičkih festivala, a glavna zvijezda ovogodišnjeg line-upa – čak i pored razvikanih imena poput Radioheada, Foo Fighters, xx-a, Lorde ili Run the Jewels – bio je simpatični šezdesetosmogodišnjak koji je pred euforičnom publikom citirao stihove Percyja Bysshea Shelleyja. Jedva dva tjedna nakon što je, mobiliziravši neočekivano velik broj mlađih glasača, ozbiljno uzdrmao torijevku Theresu May i podigao podršku laburistima za skoro deset posto, Jeremy Corbyn na velikoj je sceni dočekan kao ikona: lijevi mediji oduševljeno pišu o masi koja je neprestano, svih pet dana festivala, skandirala njegovo ime; desni ismijavaju proponenta radničkih prava omiljenog među dobrostojećim srednjoklasnim tinejdžerima i studentima. Corbyna, izgleda, taj cinizam ne dira: festivalska atmosfera nije isto što i politička arena, ali je iznova pokazala da je njegova glasačka baza sve šira. ‘Komentarijat to nije shvatio, elite to nisu shvatile. U politici se radi o životima svih nas’, poručio je s glavne bine posjetiteljima: ‘Ujedinimo se, jer ako se ujedinimo, drugačiji svijet je moguć.’

Pedeset godina krivog čitanja

Ravno pedeset godina proveli smo u čitalačkom društvu ‘100 godina samoće’: književni časopisi i kulturni magazini već mjesecima pišu o obljetnici izlaska jednog od najvažnijih suvremenih romana, podsjećaju na oprečne reakcije kojima je 1967. dočekan i na cijelu deceniju recepcijske zbunjenosti prije nego što su kritičari Márquezovu hipnotičku priču o Macondu i sedam generacija porodice Buendija napokon spakirali u žanrovsku ladicu ‘magijskog realizma’. Danas, knjiga je uz ‘magijski’ (pod)žanr vezana lijenom asocijativnom inercijom: baš zato, s hrpice prigodnih tekstova biramo onaj marksističkog teoretičara Fredrica Jamesona, objavljen nedavno u London Review of Books pod provokativnim naslovom ‘Bez magije, bez metafore’. Jamesona refleksno kritičarsko lijepljenje etikete ‘magijskog realizma’ na roman poprilično nervira: ‘Prestanimo konačno koristiti taj generički pojam za sve ono što je naprosto neobično i odložimo ga u koš u kojem držimo izlizane epitete poput ‘nadrealnog’ ili ‘kafkijanskog’. Originalna verzija pojma, koju je predložio Alejo Carpentier, ukazivala je na to da je stvarnost sama po sebi čarobna (real maravilloso) i da je Latinska Amerika, obilježena paradigmatskom nejednakošću – u kojoj kompjuteri postoje paralelno s arhaičnim oblicima seoske kulture i tako dalje, kroz sve stupnjeve historijskih oblika proizvodnje – sama po sebi čudesna. Ali to čudo može biti promatrano i ispričano isključivo na distanciran način, s neupitnošću proste empirijske činjenice. ‘Metoda’ Garcije Márqueza, kaže nam on sam, sastoji se u tome da ‘ispriča priču mirnim tonom, s nepogrešivim spokojstvom, čak i ako joj se čitav svijet opire, ne dovodeći ni na trenutak u sumnju ono što pričaš… To je ono što su stari pripovjedači znali, da u književnosti ništa nije toliko uvjerljivo kao tvoje vlastito uvjerenje.’’ Baš zato, uvjerava nas sada Jameson, pedeset godina nakon izlaska vrijeme je da ‘100 godina samoće’ pokušamo pročitati svježim pogledom: daleko od ‘baroknog nereda i pretjerivanja’ magijskog realizma s kojim ga se tako često poistovjećuje, u Márquezovom romanu vrijedi potražiti rigoroznu narativnu logiku, čvrstu pripovjednu disciplinu, distanciran stav.

Udar na SEEcult

I u Srbiji tamane neprofitne medije, zar ne? Radikalno rezanje javnih sredstava beogradskom portalu SEEcult.org, koji se kroz dosadašnjih petnaest godina rada etablirao u ključnu regionalnu adresu praćenja i dokumentiranja nezavisne kulture, na natječajima tamošnjeg Ministarstva kulture i informisanja i Sekretarijata za kulturu Grada Beograda pretvorilo se u skandal u onim medijima koji još uvijek prate kulturu umjesto skandala. I dok su gradske vlasti financijsku podršku SEEcultu naprosto ukinule, iz Ministarstva su im ipak poslali 350 hiljada dinara – oko 20 hiljada kuna – što je iznos dovoljan da uredništvo portala u najboljem slučaju pokuša preživjeti do idućeg natječaja, a dužnosnici ministarstva uzmu sebi za pravo da medijske kritike javno otpišu kao ‘pretenciozne’ i ‘neozbiljne’. Među neozbiljnim i pretencioznim porukama podrške jednom od najvažnijih regionalnih kulturnih portala koje ovih dana javno šalju ugledni kulturnjaci u ‘Neprijateljskoj propagandi’ izdvajamo one prorektora beogradskog Univerziteta umetnosti dr. Milete Prodanovića, umjetnica i umjetnika poput Tanje Ostojić, Rene Raedle i Vladana Jeremića, brojnih udruga, inicijativa i platformi… pa im se, ozbiljno i nepretenciozno, ovom prilikom pridružujemo.

1/1