>

novosti logo

Kultura Kultura

Neprijateljska propaganda: Pioniri veliki

Odrasla je generacija nekadašnjih pionira, sada pišu knjige i postavljaju izložbe posvećene bivšoj državi. Ako je nešto zajedničko ‘Jugoslaviji u Hrvatskoj’ Dragana Markovine, ‘Zbogom avangardo’ Domagoja Mihaljevića, ‘Diskretnom šarmu Jugoslavije’ Borisa Stapića i brojnim drugim projektima, onda je to želja da se jugoslavenska povijest iznova osmisli i reinterpretira

Prošlost

Zemlja koja je imala ovakvu omladinu ne treba brinuti za svoju budućnost: 75 godina nakon što je nastala i skoro 30 otkako se raspala, Jugoslavija nam se vraća u knjigama i izložbama ljudi rođenih neposredno prije njene smrti. U ‘Neprijateljskoj propagandi’ zato se pridružujemo obilježavanju nekadašnjeg Dana Republike malim pregledom pionirskih istraživanja koja potpisuju bivši pioniri. Draganu Markovini, povjesničaru i političaru, upravo je izišla ‘Jugoslavija u Hrvatskoj (1918. – 2018.)’, dajdžestirana dekonstrukcija povijesnog zaborava s prikladnim podnaslovom ‘Od euforije do tabua’. Ekonomski analitičar Domagoj Mihaljević objavio je studiju ‘Zbogom avangardo’, analizu dubinskih uzroka jugoslavenskog raspada koju se u nekoliko klikova može pronaći i na internetu. U zagrebačkoj galeriji Laval Nugent postavljena je izložba ‘Diskretni šarm Jugoslavije’: dizajner Boris Stapić predstavlja alternativne postere za nekadašnje hitove yu-kinematografije, od ‘Variole vere’ do ‘Vlaka u snijegu’. Kustoski kolektiv BLOK u Petrinji je otvorio izložbu ‘Problem umjetnosti kolektiva: slučaj Zemlja’, suvremeni pogled na lijevu, politički osviještenu umjetnost u godinama uoči Drugog svjetskog rata, a iz Dubrovnika stiže najava skorog otvaranja Muzeja crvene povijesti, u kojem će ekipa mladih povjesničara, novinara i dizajnera arhivirati iskustvo života u socijalizmu. Ukoliko svi ovi projekti imaju nešto zajedničko, onda je to želja da se uspostavi nova optika, da se jugoslavenska povijest iznova osmisli i reinterpretira: Markovinu zanima kako bauk Jugoslavije Hrvatskom kruži danas, Mihaljević čita proces raspada kroz prizmu suvremenih marksističkih teorija, Stapić davno snimljenim filmovima dizajnira novi imidž… Progovara generacija koja zna i može razbucati nacionalistički monopol nad pričom o Jugoslaviji: zemlja koja ima ovakvu omladinu ne treba brinuti za svoju prošlost!

Petak

A dok se bivši pioniri bave socijalističkom prošlošću, ostatak Hrvatske mukotrpno hvata korak s normalnim i razvijenim kapitalističkim svijetom. Senzacionalan napredak ostvaren je u prošli petak: nakon nekoliko godina uzaludnog pokušavanja, velika Black Friday megašoping groznica napokon je zavladala i ovdje. Dućani stavljaju popuste, Hrvati staju u redove, masovno se prodaju turistički aranžmani, cipele i gejming konzole, javljaju novine. Crni petak je, doduše, američka izmišljotina, ali posljednjih se godina ubrzano širi globusom pa je bilo krajnje vrijeme da stigne i tu. Samo, nevolja s normalnim i razvijenim kapitalističkim svijetom je u tome što mu uvijek nekako polazi za rukom da bude normalniji, razvijeniji i kapitalističkiji od nas: dok smo mi usvajali osnove crnopetkaške groznice, u SAD-u su radno vrijeme dućana već pomjerili prema ranoj zori, pa s rasprodajama započeli dan ranije, pa dva, da bi ove godine Amazon proglasio kompletan Tjedan Crnog petka, punih sedam dana spektakularnih sniženja. A netko, naravno, mora i poslužiti sve te kupce koji navaljuju na popuste. Magazin ‘Vox’ donosi intervju s bivšim Amazonovim poslovođom koji prepričava kako Crni petak izgleda s druge strane prodajnog pulta: ‘Menadžeri dolaze na posao u pet ujutro, mi pristižemo u šest i pol… Govore nam: ‘Ovdje radimo nešto posebno, donosimo Božić ljudima u cijeloj zemlji! Trebate biti ponosni na to!’ Zvuče prilično bizarno… Na Crni petak i tokom blagdanske sezone, svi radimo šest dana u tjednu, zaposlenici po deset sati dnevno, poslovođe između 14 i 18. Prekovremeni sati su obavezni i sve ih odrađujemo na nogama, nisu nam dozvoljeni dopusti, a onaj tko preskoči Crni petak riskira otkaz.’ Nikakvo čudo što je prošloga petka nekoliko hiljada Amazonovih radnika u Njemačkoj, Španjolskoj, Italiji i Velikoj Britaniji napustilo skladišta i stupilo u štrajk. Hiljade borbenih štrajkača protiv moćne privatne korporacije: eto još jednog prizora iz razvijenog kapitalističkog svijeta koji nećemo tako skoro vidjeti kod nas.

PR

Uglednog povjesničara Petra Macuta ozbiljno je naljutilo što smo u ovoj rubrici pisali o reklami za njegovu novu knjigu ‘Ustaška mladež’, objavljenoj na službenom blogu novinara Večernjeg lista Zvonimira Despota: iznijeli smo tada ‘krajnje neprofesionalne, uvredljive i površne insinuacije’, objašnjava Macut na portalu Historiografija.hr, knjigu nepravedno uvrstili ‘u red revizionističke literature’ i – što je možda najgore – tekst objavili puna tri dana prije nego što se ‘Mladež’ našla u prodaji, što znači da smo je komentirali, a da je nismo pročitali. Autor zato prilaže isječak iz uvoda svoje studije u kojem, među ostalim, jasno navodi da ‘ustaški pokret pripada fašizmu’ i da je ‘fašizam totalitaran’. Ni traga, dakle, povijesnom revizionizmu, pa nas ne čudi njegov bijes: ‘Da nam je pravosuđe kakvo nije’, poručuje, ‘možda bih nekakvu zadovoljštinu potražio i na sudu.’

Ukratko, povjesničar Macut daleko bolje poznaje hrvatski povijesni perfekt nego hrvatski pravosudni prezent: obavještavamo ga da nam je pravosuđe ustvari takvo da novinare i njihove izdavače po sudovima danas naganja tko god stigne, samo što to – iz minimuma dostojanstva – uglavnom ne čine ljudi koji se profesionalno bave riječima, poput Macuta ili, primjerice, novinara Despota. A o Despotu se – hajde da razmrsimo i taj nesporazum – čitavo vrijeme radi. Nismo, uostalom, pisali o ‘Ustaškoj mladeži’, nego o načinu na koji ju je ovaj reklamirao. Novinar Večernjaka, naime, ujedno je i izdavač Macutove knjige. Samo što je tu sitnu činjenicu prešutio u svom promotivnom tekstu. A tekst je naslovio ‘’Ustaška mladež’: Sve prednosti i mane totalitarnoga ustroja NDH’. Ljude je, logično, zainteresiralo u čemu bi se točno mogle sastojati ‘prednosti totalitarnoga poretka’, pa su naslov mahnito klikali. I kako to već ide – klik-bejt, klik-hejt, klik ovamo, klik tamo – jedna mala PR-podvala brzo je završila kao najčitaniji Večernjakov blog prilog mjeseca. A nama se, eto, učinilo vrijednim spomena to što se na jednom od najpopularnijih hrvatskih portala iznose – kako je ono išlo – ‘krajnje neprofesionalne, uvredljive i površne insinuacije’ o prednostima NDH. Sve probleme koje ima s time što je svrstan ‘u red revizionističke literature’ Macut bi zato trebao razriješiti sa svojim izdavačem, čim se ovaj sam sa sobom dogovori čime se točno na Večernjakovoj stranici bavi: novinarstvom, nakladništvom, neprikrivenim prikrivenim oglašavanjem ili šibicarskim skupljanjem klikova na račun relativizacije totalitarnog poretka. Može i jednostavnije: izdavanjem knjiga ili izdajom njihovih poruka?

In memoriam Bernardo Bertolucci

U 77. godini umro je Bernardo Bertolucci, režiser ‘Konformista’ (1970.), ‘Strategije pauka’ (1970.), ‘1900’ (1976.), ‘Posljednjeg kineskog cara’ (1987.) i još dvadesetak filmova. Na snimanju vjerojatno najpoznatijeg, ‘Posljednjeg tanga u Parizu’ (1972.), pred kamerama je, u dogovoru s glavnim glumcem Marlonom Brandom, organizirao silovanje tada 19-godišnje Marije Schneider. ‘Nisam joj rekao što će se dogoditi, jer sam želio dobiti reakciju nje kao djevojke, ne kao glumice. Želio sam da reagira poniženo’, priznao je u intervjuu prije nekoliko godina, a javnost se tek tada sjetila da je nesretna Schneider još davno govorila isto. ‘Trebala sam nazvati svog agenta ili pozvati odvjetnika da dođe na snimanje jer ne smijete prisiliti nekoga da radi ono čega nema u scenariju, ali tada to nisam znala. Marlon mi je rekao: ‘Marija, ne brini, to je samo film’, ali dok je scena trajala, iako ono što je Marlon činio nije bilo stvarno, moje suze jesu. Osjećala sam se poniženo i, da budem iskrena, pomalo silovano, od obojice, i Marlona i Bertoluccija.’ Skandal koji je ‘Posljednji tango’ izazvao uništio joj je karijeru. Glumila je kasnije u filmovima poznatih režisera poput Antonionija i Rivettea, ali suradnja s Bertoluccijem ju je obilježila. Oboljela je od depresije, postala ovisna o drogama, nekoliko puta pokušala samoubojstvo. Do smrti, 2011. godine, borila se za veća prava žena u filmskoj industriji. ‘On je bio debeo i znojan i vrlo manipulativan’, rekla je o Bertolucciju.

1/1