>

novosti logo

Kultura Kultura

Neprijateljska propaganda: U čemu je patka

Vijest da će Milan Bandić u Novom Zagrebu instalirati megaprojekt vrijedan pola milijarde eura – ‘zagrebački Manhattan’ i ‘grad u gradu’, kako mu već sada tepa – mogli bismo odmah otpisati kao novinarsku patku, da nas toliko ne podsjeća na scenarij koji smo proteklih godina gledali u Beogradu

Zagreb na vodi

Znate kako to ide: ako nešto izgleda kao novinarska patka, hoda kao novinarska patka i glasa se kao novinarska patka, onda je vrlo vjerojatno novinarska patka. Vijest da će Milan Bandić u Novom Zagrebu instalirati megaprojekt vrijedan pola milijarde eura – ‘zagrebački Manhattan’ i ‘grad u gradu’, kako mu već sada tepa – mogli bismo odmah otpisati kao novo u nizu nadrealnih obećanja kakva gradonačelnik plasira uoči svakih izbora, a oni predsjednički, na kojima se po svemu sudeći planira kandidirati, već su, evo, pred vratima. I otpisali bismo, da nije nekoliko zanimljivih detalja. Prvo, ideja transformacije milijun kvadratnih metara s južne strane Save u elitnu stambeno-poslovnu zonu perfektno prianja uz Bandićev projekt puzajuće gentrifikacije grada. Zatim, iako je Grad Zagreb službeno zatražio pisma namjere potencijalnih ulagača, taj je javni poziv ustvari samo refleksna reakcija na otvoreni interes moćnih investitora koji su teren pokraj savske obale već odavno naciljali. Napokon, jedno od tri pisma namjere što su gradskoj upravi pristigla poslano je iz Ujedinjenih Arapskih Emirata, s adrese kompanije Eagle Hills: specijalizirana za luksuzne urbane intervencije, ta je tvrtka već gradila na desnoj obali Save, iako koju stotinu kilometara nizvodno od Zagreba. Tamo upravo dovršava projekt Beograd na vodi.

Kako smo ono rekli: ako nešto izgleda kao žuta patka, hoda kao žuta patka i glasa se kao žuta patka, onda bi moglo i završiti kao žuta patka. Ona velika, beogradska, dva metra visoka, koju su aktivisti inicijative Ne da(vi)mo Beograd sredinom 2015. ostavili ispred Narodne skupštine Srbije, na samom početku demonstracija protiv Eagle Hillsovog projekta. U iduće tri godine velika žuta patka postat će simbol otpora otimanju javnog prostora, glavni amblem prosvjeda protiv Aleksandra Vučića i njegovih partnera iz Abu Dabija, protiv prilagođavanja gradskih planova i državnih zakona željama investitora, protiv noćnog odreda razbijača s fantomkama na glavama koji su zarobili čuvare pa porušili stare kuće na terenu budućeg luksuznog projekta, protiv policije koja razbijače nikad nije otkrila, protiv uvjeta rada na gradilištu zbog kojih su ginuli radnici, protiv Vučiću naklonjenih i poklonjenih medija, protiv njihovih kampanja u kojima su deseci hiljada demonstranata proglašavani grobarima srpskog naroda… I sve to uzalud, naravno, jer je Aleksandru Vučiću izgradnja Beograda na vodi bila suviše važna da bi od nje odustao. Kada ju je 2014. predstavio kao svoje glavno predizborno obećanje, uostalom, nije mu smetalo što ga mediji ne shvaćaju naročito ozbiljno: nakon što je dobio izbore i osvojio vlast, mediji su brzo ustanovili da njegovo obećanje nije bilo isprazno. Pa su, naklonjeni i poklonjeni novom vladaru, odmah počeli hvaliti ideju ‘beogradskog Menhetna’. Pa im je gradonačelnik Siniša Mali zaneseno objasnio kako će maketa projekta ‘izrasti u velelepni grad u gradu’. Pa je maketa naposljetku izrasla, na leševima radnika, prekrojenim zakonima i javno-privatnom partnerstvu u kojem javnosti pripada pravo na uzaludnu pobunu, a privatnom investitoru na preostali profit.

Ukoliko vam sve ovo – priča o ‘beogradskom Menhetnu’, velelepnom ‘gradu u gradu’ i naizgled neostvarivim predizbornim obećanjima – odnekud zvuči neobično poznato, onda ste već shvatili u čemu je patka. Možemo, naravno, najavu preuređenja Novog Zagreba odmah otpisati kao novu u nizu nadrealnih kampanja. Ali ako netko izgleda kao politički megaloman Aleksandar Vučić, ako netko hoda po leševima svojih političkih protivnika kao Aleksandar Vučić i ako se netko glasa kao Aleksandar Vučić, onda je to sasvim sigurno Milan Bandić.

Pisma

U prošlotjednom izdanju ‘Neprijateljske propagande’ zbunjeno smo osluškivali tišinu koja dopire iz Ministarstva kulture, gdje ministrica Nina Obuljen Koržinek ne primjećuje da joj se medijski sektor urušava, a izmaltretirani novinari izlaze na masovne ulične prosvjede. Ovoga tjedna još smo zbunjeniji: zagrebački prosvjed novinara okupio je nekoliko hiljada ljudi, nervozni Andrej Plenković umjesto slušanja zahtjeva javno se obračunava s predsjednikom Hrvatskog novinarskog društva Hrvojem Zovkom, jedna za drugom u goste nam dolaze delegacije evropskih novinarskih asocijacija zabrinute zbog ovdašnjeg stanja medija, a ministrica i dalje – barem do zaključenja ovoga teksta – nije progovorila ni riječ. Na sreću, ako već Obuljen Koržinek šuti, ne morate šutjeti i vi: upravo je pokrenuta akcija slanja pisama na njenu adresu pod nazivom ‘Neprofitni mediji su važni – piši ministrici!’ Evo što kažu organizatori:

‘Godine 2016. ministar kulture Zlatko Hasanbegović raspustio je Stručno povjerenstvo za neprofitne medije, a HDZ-ova vlada ukinula je program potpore neprofitnim medijima kojim je prethodnih godina upravljalo Ministarstvo kulture, pod nikad dokazanim optužbama za krupne pronevjere i nezakonitosti u postupcima natječaja. Još 2015. godine prethodna je vlada osigurala iz Evropskog socijalnog fonda preko četiri milijuna eura za rad neprofitnih medija, međutim ta sredstva, uz razne izlike, nikada nisu raspodijeljena. Među nakladnicima neprofitnih medija prisutna je sve veća zabrinutost kako se u pozadini otezanja s raspisivanjem natječaja za ESF-ova sredstva krije politička namjera destruiranja i gušenja neprofitne medijske scene u Hrvatskoj…’

Svoje dojmove i razmišljanja o politici Ministarstva kulture spram neprofitnih medija možete poslati na adresu Nina Obuljen Koržinek, Ministarstvo kulture RH, Runjaninova 2, 10000 Zagreb ili mejlom na kabinet@min-kulture.rh, u čemu vas ‘Neprijateljska propaganda’ podržava. Pišite ministrici već danas, jer sutra neće biti nikoga da piše o ministrima i ministricama.

Facebook

Napokon, da nema novinara, ne bi se do nas dokotrljala najnovija otkrića iz utrobe internetskog monstruma nasmiješenog lica u vlasništvu Marka Zuckerberga: interni dokumenti Facebooka kojih su se dokopali britanski The Observer i Computer Weekly potanko pokazuju kako kompanija lobira, nagrađuje i potplaćuje svjetske vlade, prijeteći i kažnjavajući manje poslušne među njima. Od SAD-a i Kanade, preko Argentine, Brazila i Malezija pa do svih 28 članica Evropske unije – uključujući dakle i Hrvatsku – vodeći političari i nezavisni regulatori izloženi su dobro razrađenim metodama pritiska. Dosadašnja otkrića vrte se ponajviše oko Ende Kennyja, bivšeg premijera Irske, kojeg fejsbukovci u vrijeme dok je predsjedavao Evropskom unijom u prepisci zovu svojim ‘prijateljem’ i opisuju kako će pomoći da se evropske direktive o zaštiti privatnosti na internetu efikasno blokiraju. Nije da već nismo znali kakvim se sve sredstvima korporacije poput Facebooka služe – uostalom, firma je treća na svijetu, odmah iza Googlea i Amazona, po rekordnim iznosima potrošenim na legalno lobiranje, pa možemo samo pretpostaviti koliko troši na pritiske iz zakonske sjene – ali postoje barem dva razloga zbog kojih je ovo otkriće važno. Prvi je taj što bi bez konkretnih podataka, imena i dokumenata sva nagađanja o razmjerima korporativne korupcije neobavezno lepršala u zoni teorije zavjera. Drugi je taj što Facebook samim svojim postojanjem novinarstvo svakodnevno potkopava: novinarske sadržaje sam ne proizvodi, ali zato medijima otkida ogroman dio oglašivačkih prihoda. Pa su otkrića poput ovoga, ako ništa drugo, dokaz da novinarstvo možda jest potkopao, ali ga barem još uvijek nije zakopao do kraja.

Booker

A jedan od onih koji su na vrijeme shvatili tko će trijumfirati u srazu starog dobrog novinarstva i novih medija je Michael Moritz, koji se još sredinom 80-ih ostavio pisanja za ‘Time’ pa posvetio ulaganju u digitalne start-upove: danas je vlasnik dionica Googlea, Yahooa, PayPala i još nekoliko desetaka giganata iz Silicon Valleya, dovoljno bogat da zajedno sa suprugom Harriet Heyman kroz zakladu Crankstart dijeli novac sveučilištima i kulturnim projektima. Posljednju pošiljku dobio je Booker, najutjecajnija anglofona književna nagrada, koju će Crankstart sponzorirati barem narednih pet godina. Donacija je interesantna jer je Bookera upravo napustio dosadašnji, 18-godišnji donator Man Group, jedna od najmoćnijih svjetskih investicijskih kompanija, čije se sponzorstvo mnogima nije pretjerano sviđalo. ‘Ljudi poput onih u Man Groupu ne bi trebali biti sponzori književnih nagrada, njih bi književnici trebali kritizirati’, objasnio je prošle godine britanski pisac Sebastian Faulks: ‘Moglo bi se reći da su naši neprijatelji.’ Naspram bezličnih burzovnih parazita iz Mana Michael Moritz sada valjda djeluje kao simpatična pojava, a i supruga mu se, eto, bavi književnošću, pa je bračni par dočekan nešto prijateljskije. Ne i u ‘Neprijateljskoj propagandi’: ovdje nas pomalo žulja činjenica da pisanje sponzorira netko tko istovremeno zarađuje na dionicama digitalnih grobara pisanog novinarstva. A onda, opet, može biti da smo samo nepopravljivo zavidni čovjeku koji je bio dovoljno pametan da se pisanog novinarstva ostavi na vrijeme.

1/1