>

novosti logo

Društvo Društvo
Piše Igor Lasić

Nered nakon potresa

Dok građani Zagreba čekaju na pomoć bez koje se većina njih ne može upustiti u sanaciju štete, dotle Vlada odugovlači s izradom Zakona o obnovi zgrada oštećenih potresom, a gradonačelnik Bandić se prepucava s lokalnim HDZ-om. ‘Treba nam koristan okvir za postavljanje u odnosu na nagomilane teškoće, ali nitko ga od vlasti ne nudi’, kaže gradski zastupnik Tomislav Tomašević

Prošli put kad smo u ovim novinama, sredinom prošlog mjeseca, iznijeli pregled stanja obnove Zagreba od nedavnog potresa, konstatirano je da ni tri puna tjedna od te nepogode nije poduzeto gotovo ništa. Danas, mjesec dana kasnije, situacija je još i gora. Nešto se važno zaista dogodilo u međuvremenu, ali tako da se ukupna bilanca obnove i njezinih mogućnosti samo pogoršala, i to drastično u dužoj perspektivi.

Ključni moment tog procesa tiče se donošenja specijalne regulacije koja će urediti glavne odgovornosti i ovlasti za konkretan slučaj sanacije – Zakona o obnovi zgrada oštećenih potresom na području Zagreba i okolice. Zakon je i dalje u proceduri izrade prijedloga, tj. nije odmakao gotovo nimalo, iako to samo po sebi nije glavni problem. Nego se odnedavno ispostavilo da HDZ nezadrživo žuri prema saborskim izborima, ne bi li se održali već u srpnju mjesecu. Utoliko bi iskoristio mračnu sinergiju epidemije koronavirusa i tektonskog udara na glavni grad, a za kojih je aktualna državna vlast učvrstila svoj inače padajući autoritet. Jer u protivnom će njezina pozicija sa svakim tjednom oklijevanja biti opet sve teža, upravo onako kako bude opadala kvaliteta života birača u nadolazećoj ekonomskoj krizi.

Ukratko, zakon u ovom času cirkulira između ministarstava, te još nije uskvasao ni za javnu raspravu, dok bi Sabor navodno trebao biti raspušten prije negoli se zakonski prijedlog uputi parlamentarcima na prvo čitanje. Ovo možda zvuči kao neki od uobičajenih poslova hrvatske legislative, gdje se jedna materija uoči izbornih ciklusa zanemaruje, a druga forsira preko noći, ali na kocki je sad ipak nestandardno golem ulog. Ta ne ruši se Zagreb svako malo, niti se ovolika šteta s teškim dugoročnim efektima zbraja baš često.

Zagreb bi mogao ostati paraliziranim što se tiče obnove, i unesrećeni njegovi žitelji dovedeni pred iduću sezonu grijanja bez toplinske odvodne infrastrukture. Ali bar će spašena biti velika vjerojatnost da zemlju i dalje vodi HDZ, pa makar se i tresla. S druge strane, to nipošto nije jedina fronta političke borbe oko obnove, znamo li da pored državnog postoji i gradski plan živahnog prepucavanja nad istim pitanjima kriznih ovlasti. Tamo se pak gradonačelnik Milan Bandić uspio iznenada pokoškati s glavnim saveznikom, liderom lokalnog HDZ-a Dragom Prgometom.

Kao što je poznato, Bandić i Prgomet najprije su zakazali održavanje sljedeće sjednice Skupštine grada Zagreba elektroničkim načinom, pomoću interneta. Tad bi se naime na gradskoj razini trebalo odlučivati o svemu onom što Grad može postaviti bez spomenutog državnog zakona, a to još uvijek nije mali potencijal za usmjeravanje javnih financija i položaja brojnih ugroženih egzistencija. Ali uto je zagrebački gradonačelnik u medijima kazao da njemu ne trebaju nikakve sjednice na distanci, zbog čega se njegov partner iz HDZ-a vidno uzrujao i posvjedočio da je upravo isti taj Milan Bandić lično od njega zatražio elektroničko zasjedanje.

Unesrećeni građani Zagreba tako su zaglavili između dvije nakaradne predstave u centralama lokalne i državne zastupničke vlasti. Oni i dalje nemoćno čekaju pomoć bez koje se većina njih ne može upustiti u sanaciju štete, dok oni drugi mogu to izvesti samostalno, uz kakvu životnu ušteđevinu ili kredit, ali bez garancije da će im dio troškova biti nadoknađen javnom potporom. Nadalje, jasno je da se pritom ne bi moglo govoriti o ikakvom sustavnom pristupu obnovi.

O toj političkoj stihiji s elementima šibicarskog iluzionizma ovisi gotovo 500 Zagrepčana koji su privremeno smješteni u studentski dom, jer njihove kuće više nisu nastanjive. O tome ovise i daljnje tisuće onih koji ne mogu pokrenuti svoje bojlere s grijanjem dok im se ne poprave dimnjaci. Potres je oborio ili fatalno oštetio približno 10 tisuća gradskih dimnjaka koji su u pravilu rušili i krovove pod sobom. Dvadesetak tisuća objekata iziskivalo je pregled statičara, a nekoliko stotina njih je proglašeno trajno neupotrebljivima. Srednju procjenu ukupne direktne financijske štete od potresa, Ministarstvo graditeljstva i prostornog uređenja RH zaokružilo je na 42 milijarde kuna.

Dosadašnja pasivnost vlasti je već pogubna, iako se moglo dosta toga poduzeti bez zakona. No čini se da je i premijer Andrej Plenković odlučio ljude žrtvovati Bandiću – kaže Anka Mrak Taritaš

Sve, nažalost, ukazuje na mogućnost pretvaranja ove infrastrukturne krize u trajnu aferu nesagledivih razmjera. Da bi bilo još luđe, Bandić je s pravom prigovorio na prve konture Zakona o obnovi, pa je zabilježen i njegov sukob s ministrom graditeljstva Predragom Štromarom. Svedemo li na bitno: ne zna se tko bi sve imao kakve točno ovlasti za npr. javnu nabavu, ni tko bi u kojem udjelu financirao obnovu.

Svoje su primjedbe iznijeli i predstavnici arhitektonske struke koji su u prvoj fazi izrade zakona grubo zanemareni. Pored obaranja pravnih standarda javne nabave i nejasnoća oko financiranja, slično bi prošle razne mjere postojećih zakona o gradnji, a i okvir u kojem djeluju građevinski inspektori. Vlasnički odnosi nad objektima uredili bi se na štetu manjih posjednika nekretnina, tj. mnogi ne bi zadovoljili kriterije za pravedno obeštećenje. Naravno, nije predviđeno refundiranje troška za one koji se ranije lično prihvate zahvata sanacije. Štoviše, nema naznaka s kojim bi udjelom potpore u cijeni mogli računati, a Štromar je iznio suzdržanu procjenu da osnovna šteta po kućanstvu iznosi prosječno 20 tisuća kuna.

U spomenutome prethodnom osvrtu naveli smo stajališta pojedinih istaknutih te aktivnih predstavnika struke, ali treba uočiti da strukovnih rješenja u ovoj priči vremenom ima sve manje. U sjeni ostaju podsjećanja na dugotrajni – jedva i dandanas okončani – proces impresivno vođene obnove Dubrovnika nakon potresa 1979. godine. Istisnuli su ih politikantski manevri, odgurali zasad na marginu. Epilog čitave te nepogode Zagreb iščekuje u znaku Bandićeva napada na sugrađane nakon potresa, kad ih je optužio da su škrtarili s plaćanjem osiguranja i uređenja fasada čija je obnovljenost mogla umanjiti štetu od potresa.

Vjerojatno ne treba napominjati kako su stručnjaci odmah potom demantirali zagrebačkog gradonačelnika nalazom da fasada ne pridonosi značajno sigurnosti od potresa. Bio je to načelno prilično neugodan ogled za nekoga tko rado ističe da je u životu dosta i žbukao i armirao, premda se Milan Bandić nije dao mnogo smesti. Opoziciji u Gradskoj skupštini, točnije zastupnicima lijevog bloka, gradonačelnik je naprosto uskratio odgovor na pitanje koliko je zgrada u vlasništvu Grada Zagreba, od njih više stotina, osigurano od potresa.

‘Pored niza propusta, uslijed kaotičnih pokušaja improvizacije, kao pripadnik gradske Civilne zaštite mogu reći da ni njezina mobilizacija nije funkcionirala kako treba’, rekao nam je Tomislav Tomašević, predsjednik Kluba lijevog bloka. ‘A nakon toliko potrošenog vremena i novca na pripremu Zagreba za upravljanje u katastrofama, neugodno je promatrati što smo dobili zauzvrat. Kaos na sve strane, s Holdingom i plinarom i dimnjačarima. Sve da bi se građani na kraju našli u škripcu između suparnika u borbi za politički plijen.’

‘Nemamo nikakav orijentir za buduće pozicioniranje. Da ne govorimo o opasnosti raspuštanja Sabora prije donošenja Zakona o obnovi. Nije jasno mogu li ga ikako stići usvojiti ranije, ali je jasno da se to ne bi smjelo činiti ni brzopleto. Građanima treba neki koristan okvir za postavljanje u odnosu na nagomilane teškoće, ali nitko ga od vlasti ne nudi’, izjavio je Tomašević, a onda stavio naglasak na još neke aspekte ove problematike. Prioritet njegova bloka, kako smo čuli, jest i onemogućavanje nastavka gentrifikacije centra Zagreba na valu ovog potresa i privremenog iseljavanja dijela stanovnika, s tim da će ih najesen otići valjda još više.

Gentrifikacija je proces klasnog preuzimanja dijela grada iz kojeg se poskupljivanjem troška življenja istiskuje manje imućno stanovništvo, e da bi se tu naselili boljestojeći pripadnici npr. višeg srednjeg sloja. ‘U ovom gradu je gentrifikacija poticana apartmanizacijom, komercijalizacijom sadržaja, turistifikacijom’, kaže Tomašević, ‘a nakon potresa tu imamo oko 20 tisuća ljudi bez tople vode. Raznim špekulantima to izuzetno odgovara, ali grad bez ljudi u centru više neće biti grad.’

Srednju procjenu ukupne direktne financijske štete od potresa Ministarstvo graditeljstva i prostornog uređenja zaokružilo je na 42 milijarde kuna

Nisu posrijedi samo apstraktna strašila čiji značaj opozicija preuveličava. Alpinisti koji su volontirali na uklanjanju krhotina dimnjaka i krovova jasno su u medijima istaknuli da njihov rad izbija tržište iz ruku građevinske mafije s enormno napuhnutim cjenikom za sanaciju onima koji se upuštaju sami u financiranje obnove. Objavljeno je i to da nekretninski mešetari pojačavaju aktivnost nudeći kupnju oštećenih objekata u gradskom centru. Premda sustavna obnova još nije na pomolu, i Milan se Bandić stigao iskazati kroz preliminarnu javnu nabavu osnovnog građevinskog materijala. Najveći ugovor s gradom potpisao je izvjesni član njegove stranke.

Popis neslavnih radnji nastavlja se sukobom između dimnjačara koji su očito i sami okrenuti k određenim metodama tržišne jagme. Zagrebački dimnjačari nisu prihvatili ponudu za pomoć njihove krovne organizacije na razini države, tj. obrtničkog udruženja, iako ih u Zagrebu za ovakvu priliku nema dovoljno. A pokazalo se i da time žele održati visoke cijene usluga nauštrb unesrećenih sugrađana. Zagrepčani se tako već neko vrijeme pri susretu s njima ne hvataju prigodno za dugme, nego za lisnicu.

Cinizam koji nametljivo poput cementne prašine nakon potresa lebdi iznad Zagreba, podcrtan je činjenicom da su najveću štetu prouzročili nekonstrukcijski elementi gradnje. Dimnjaci bez utemeljenja u nosivim segmentima, dakle, čija je obnova bila zanemarivana i čak opstruirana u onom procesu koji Bandić nabija sugrađanima na nos. Grad je sufinancirao obnovu fasada čiju izmaštanu konstrukcijsku – pače, sigurnosnu – važnost gradonačelnik i dalje forsira, ali je to činio zaobilazeći građevinsko osiguravanje samih dimnjaka.

Svemu tome dodajmo rastuće nedoumice u kontekstu tržišta stambenog najma u glavnom gradu RH, kao i (ne)socijalnosti državne i lokalne stambene politike generalno. Takve politike ovdje zapravo uopće nema, jer se ukupno pitanje stanovanja rješava apsolutno tržišno, s pojedinim dekorskim mjerama potpore koja zahvaća samo maleni dio ugroženih društvenih skupina. Zagreb je u ovom potresu ostao bez značajnog dijela stambenog fonda, a to znači manju ponudu i veću potražnju najma. Možda se razlika u cijeni neće osjetiti već ove godine, s obzirom na izgledan krah turističke sezone. Ipak, turisti bi se u centar Zagreba mogli vratiti prije tolikih njegovih iseljenih žitelja, sudeći po pripremi obnove.

Kad jednom dođe do zaoštrenije smještajne konkurencije između turista i domicilnog življa u nevolji, izgubit će ovi potonji. Ni o bankama nitko ne razmišlja, ne privodi ih svrsi kakve-takve socijalne potpore, uz krizne ustupke i slična pogodovanja. Konačno, ne zaboravimo da se u potresu htjelo okoristiti i na mrtvima, ono kad je Grad Zagreb nakon uočene štete od potresa po grobljima naglo podignuo cijene usluge iliti grobljarinu, pravdajući se slučajnošću takvog tajminga i prethodnim dugotrajnim neposkupljenjem.

To je sasvim sigurno bio najbrži način za iznalazak financija nužnih za obnovu groblja, koliko god se činio strvinarskim. Ali ništa od nabrojanih postupaka nije iznenađujuće, ako se ima u vidu da krize i katastrofe iz pozicije kapitala nisu drugo doli šansa za akumulaciju i namicanje ekstraprofita. Tim je povodom zadnjih tjedana više puta u domaćem javnom prostoru navođen primjer obnove Gunje nakon poplave 2013. godine.

Nakon stanovitog vremena prokolale su tad i optužbe o velikim prekoračenjima zaračunatih troškova. Isporučene su na račun onodobne ministrice graditeljstva Anke Mrak Taritaš, doduše ponajprije u predizborne svrhe, kako će se pokazati. Ponovljene su ovom prigodom u više navrata, kao i prigovor koji su iznijeli arhitekti u Novostima, na ime Zakona o legalizaciji građevinskih objekata iz istog ministarskog mandata.

Kazano je tako da je postupak obimne legalizacije degradirao standarde gradnje s obzirom na otpornost od potresa, a sad će i vlasnici takvih zdanja imati pravo na potporu jednako kao njihovi legalistički susjedi. Bivšu ministricu upitali smo o tome, kao i o ukupnoj procjeni današnje situacije iz njene sadašnje pozicije saborske zastupnice stranke Glas. Odbacila je optužbe za Gunju, tvrdeći da svaka potrošena kuna ima transparentno zabilježeno i opravdano pokriće, dok za navedenu legalizaciju konstatira da problem s tim objektima nije bila nekvaliteta, nego neplaćanje dozvola: ‘Uostalom, nije se ni tad moglo legalizirati bez kontrole ovlaštenih stručnjaka. A što se tiče ovog sad, neće tek loš zakon biti fatalan. Dosadašnja pasivnost vlasti je već pogubna, iako se moglo dosta toga poduzeti bez zakona. No čini se da je i premijer Andrej Plenković odlučio ljude žrtvovati Bandiću.’

Potražite novi broj tjednika Novosti od petka na kioscima. Informacije o pretplati pronađite ovdje.
1/3