Istarski pisac, knjižničar i prevoditelj vojvođanskih korijena Neven Ušumović nedavno je za knjigu kratkih priča "Zlatna opeklina", izdanu u nakladi Sandorf, dobio Nagradu Kamov koju dodjeljuje Hrvatsko društvo pisaca za najbolji književni naslov u protekloj godini, posebno vrednujući inovativnost u stilsko-jezičnom ili tematskom smislu.
Za knjigu priča "Zlatna opeklina" dodijeljena vam je Nagrada Janko Polić Kamov. Ne dobivate često književne nagrade. Što je, po vama, razlog tome?
Književna nagrada za mene je potpuno novo iskustvo, za koje još jednom zahvaljujem žiriju HDP-a Andrei Zlatar Violić, Velidu Đekiću i Nikoli Petkoviću. Možda sve to ima veću težinu u ovo doba sveopće izolacije, ali to oživljavanje svih razina moje društvenosti, čestitke koje dolaze sa svih strana i taj novi interes za moje knjige, doživljaj je koji je teško opisati. Nikada neću zaboraviti kako smo tješili Dašu Drndić književni kritičar Vladimir Arsenić i ja na njezinoj posljednjoj književnoj večeri u Umagu, Dašu, tu našu veliku, u Hrvatskoj ne-baš-nagrađivanu spisateljicu: ne brini, Dašo, kad umreš svi će te slaviti i čitati, nagrade će se same nizati. A zašto je tome tako, zahtijeva podrobnije istraživanje koncepcije i medijske realizacije najvećih hrvatskih književnih nagrada, razumijevanje uvijek promjenljivih odnosa glavnih interesnih skupina, ali, vjerujem i ne na kraju, postavljanje pitanja neusporedivosti književnih kvaliteta djela koja su određene godine u užoj konkurenciji. U mom slučaju, veliku ulogu ima činjenica da kao pisac forsiram kratku priču, a svi znamo da roman kupi većinu velikih nagrada.
"Zlatna opeklina" strukturirana je kao multimedija: knjiga – audiokaseta sa svojom A i B stranom. Kroz neke od priča vidljiva je vaša obilježenost alternativnom rock glazbom. U kojem segmentu vašeg spisateljskog procesa glazba postaje važan sastojak "kuhanja" teksta?
Pisanju priče učio sam se od jazz improvizatora, čin pisanja priče – iza kojeg kod mene znaju stajati godine i godine pripreme – za mene je događaj, otvaranje prostora nepredvidivom. U ovoj knjizi rock glazbi pristupam iz dvostruke perspektive: zavodljivost rock ikonografije raščarava se na različite načine i dovodi u vezu s turističkim iluzionističkim efektima. U tom smislu već je samo grafičko rješenje ove knjige ironično; "pakiranjem" se upozorava čitatelj kako ove priče mora čitati s barem dvije strane: nije zlato sve što sja!
Živite u Istri, gdje radite kao knjižničar, pisac i prevoditelj, no podrijetlom ste Vojvođanin. Na koji način ovi geografski i kulturni prostori "surađuju" u vašim prozama?
Iskustvo kulturnog i društvenog života u Vojvodini, a posljednjih dvadeset godina u Istri, pružilo mi je svijest da ne postoji samo jedna priča o prostoru i aktualnosti u kojima živimo i da se dirigirana ili spontana hegemonija većinskog naroda svakodnevno mora obuzdavati. U mojoj prozi to se iskustvo očituje kao disonanca, kulturna i jezična hibridizacija i poliperspektivnost, a dovođenje u vezu istarskih i vojvođanskih motiva idealan je način da se tome da intrigantan oblik, onaj pogled iskosa, osmatračnica za pogled s ruba centrifuge.
U "Zlatnoj opeklini" na različitim se razinama bavite Istrom kao turističkom destinacijom. Zašto vam je to bilo važno i poticajno?
Dugo sam tražio način kako uvesti Istru u svoju prozu, kako je fikcionalizirati, a da je ne "pripitomim", upravo suprotno, da je ponovno učinim divljom. Došao sam do toga da je upravo turizam specifični generator fikcije na ovim prostorima i zapravo glavni agens pripitomljavanja "Istre-krasotice". Ovom knjigom htio sam pokazati kako jedna mikroregija živi pod teretom brenda "atraktivne turističke destinacije", odnosno markirati različite oblike simulacijskih i fantazmatskih kreacija i projekcija koje privlače turiste u ove krajeve.
