Nakon godina bavljenja književnom praksom i prevoditeljskim radom sarajevska pjesnikinja Selma Asotić nedavno je objavila svoju nastupnu knjigu poezije "Reci vatra", koja je gotovo istovremeno izašla u izdanju novopokrenute beogradske izdavačke kuće Raštan i sarajevskog Buybooka.
"Pisanje je poraz i riješenost da on ne bude konačan", rekli ste govoreći o odbijenicama koje ste na različitim literarnim natječajima prikupili u posljednjih godinu dana. Nakon što knjiga nakon dugog procesa rada izađe ipak nastupaju otpuštanje i slast razrješenja. U čemu se oni za vas sastoje?
Objavljivanje knjige poprilično je anahron proces. Pjesme u zbirci nastajale su godinama, potom mi je trebalo dugo da nađem izdavača. Sredinom prošlog ljeta bila sam uvjerena da imam mrtav rukopis koji će završiti u ladici, nepročitan. Knjiga je ipak pronašla put do publike, a sada kada ona istupa u sferu javnog, ja sam već druga osoba i druga pjesnikinja. Sa mnogim pjesmama bih iz ove perspektive postupila drugačije, no ipak sam ih odlučila ostaviti takve kakve jesu, bez naknadnih intervencija sadašnje sebe, jer na ovu zbirku gledam kao na kamen međaš koji obilježava kraj jedne faze mog pjesničkog i ličnog razvoja, te kao pisani trag o previranjima koja su obilježila jedan period moga života.
"Reci vatra" je knjiga koja bilježi dugogodišnje prorađivanje obiteljske povijesti, ali i lezbijsku žudnju, strah i anksioznost. Među istim koricama uspješno ste sjedinili neke naizgled raznorodne teme. Koji tajni sastojak ih spaja?
Ja sam pjesnikinja. Moj zadatak, i moja žudnja, jeste reći istinu. Tematski raznorodnu zbirku povezuje želja za razbijanjem zavjeta šutnje koji u našim društvima ima snagu božanskog edikta. Bilo da se radi o coming outu, porodičnim nesrećama ili ratnoj traumi, za pjesničko "ja" u ovoj zbirci sva nada i spas je uvijek u jeziku, tom najpouzdanijem oružju koje kao ljudska bića imamo protiv očaja, patnje i smrtnosti. Šta bi bila istina ove knjige? To da je ovaj svijet sve što postoji, i da moramo težiti pronalaženju onog besmrtnog i slavnog unutar prolaznog i uobičajenog.
U Americi ste završili magistarski studij poezije na sveučilištu u Bostonu. Kako se u Americi izučava poezija i kako su se dvije pandemijske godine odrazile na vaš rad i prije svega rukopis knjige "Reci vatra"?
Nema ništa misteriozno u poeziji. Ona nije produkt nadahnuća, dok je o talentu izlišno govoriti. Poezija, kao i svaka druga umjetnost, zahtijeva predanost i disciplinu. Morate sjesti za taj sto, pronaći vrijeme, čitati i učiti od boljih od sebe, i na koncu – pisati. Nema tu neke tajne. Studij poezije u Americi uglavnom je koncipiran kao radionica pisanja. Nas je u klasi bilo osmero i svake sedmice smo na čas donosili jednu svoju pjesmu koju bi ostale kolegice i kolege čitali i komentirali. Naučila sam jako puno. Moji profesori i profesorice nikada nisu posezali za pojmovima poput "dobro" i "loše" da opišu nečiji rad, jer su ti pojmovi, posebno u pedagoškom smislu, beskorisni. To ne znači da neke pjesme nisu uspjelije od drugih, već da poeziji treba pristupiti ne kao sveznajuća arbitarka spremna da pročitano pospremi u jednu od dvije apsolutne estetske kategorije, već kao čitateljica otvorenog uma koja umije postaviti prava pitanja, na primjer: šta ova pjesma želi postići, da li to postiže i na koji način. Pošto je poezija, kao i svaki drugi tekst, a priori politična jer podrazumijeva i odražava odnose moći, ovim pitanjima treba pridodati i ono najvažnije: kome ova pjesma služi? Studij mi je pomogao da uspostavim naviku svakodnevnog pisanja i samoj sebi razjasnim principe kojima se želim rukovoditi kao pjesnikinja. Njih bih, u najsažetijem obliku, mogla izraziti posluživši se formulacijom kojom je pjesnikinja Catherine Barnett opisala poeziju Wisławe Szymborske: pjesma je prostor radikalne sumnje. Prestala sam vjerovati poeziji koja od samog početka zna kuda ide i samouvjereno stiže do cilja, bez ikakvih iznenađenja na putu. Sebi sam postavila zadatak pisati pjesme koje nisu vrata treskom zatvorena u čitateljičino lice, već polje beskrajnih mogućnosti.
Jedna ste od urednica i osnivačica časopisa za feminističku teoriju i umjetnost Bona u kojemu ste posljednjih nekoliko godina predstavile novu generaciju bosanskohercegovačkih feministkinja. Što je novo s Bonom?
Bona je trenutno na pauzi. Časopis nikada nije imao stalan izvor financiranja jer smo Marina Veličković, moja suurednica, i ja na samom početku donijele odluku da nećemo po svaku cijenu trčati za grantovima, jer oni sa sobom povlače kojekakve donatorske politike. Bona je uvijek zavisila od toga koliko vremena i elana imamo. Trenutni predah uvjetovan je našim životnim okolnostima. Obje smo napustile BiH, živimo na različitim kontinentima, pa je sve kompliciranije. Ali od časopisa nismo odustale. Imamo još mnogo toga za reći i ostvariti.
U pjesmi "Lekcije o ratu" pišete: "Teško je uvjeriti vlastito tijelo da je preživjelo." Rođeni ste 1992., u jeku krvavog rata na prostoru BiH, a cijelo je vaše odrastanje obilježeno ratnim i postratnim zbivanjima. Jeste li i u kojoj mjeri poetskim jezikom i tekstom uspjeli pripitomiti taj svoj rat?
Dugo sam odbijala pisati o ratu. Odbijala sam uopće priznati da je on dio mog iskustva, prvenstveno zato što se gnušam nacionalizma kojemu je rat iz devedesetih utemeljiteljski mit. Odrasla sam u zemlji gdje je kultura sjećanja zapravo kultura ili, bolje rečeno, kult smrti. To najzornije oslikava nedavna obljetnica opsade Sarajeva. U bizarnom, opsceno neukusnom programu našlo se "degustiranje jela ratne kuhinje" (?!), kao i vješanje plahte u Kulovića ulici koja je stanovnike i stanovnice Sarajeva trebala podsjetiti na plahte koje su ih sakrivale od snajperskog nišana. Takva kultura sjećanja ne poštuje ni žive ni mrtve. Za nju su mrtvi tek apstraktni nosioci etnonacionalnih identiteta, dok se prema živima odnosi prezrivo, stalno ih retraumatizirajući. Umjesto emancipacije i istinskog iscjeljenja, dobijamo mržnju, strah i podozrivost prema drugom. Književnost i umjetnost općenito igraju važnu ulogu u stalnoj proizvodnji užasa. Nisam željela sudjelovati u tome. Onda sam napustila Bosnu, izmjestila se fizički i u jeziku, i sve ono što sam godinama brižljivo potiskivala eruptiralo je na površinu. O ratu sam počela pisati na engleskom. Ta distanca mi je pomogla. Onda bih te pjesme rekonstruirala na "našem", kažem "rekonstruirala" jer mi se čini da ta riječ preciznije opisuje moj proces nego prevesti ili prepjevati. Da budem posve iskrena, tih pjesama me i dalje strah. Uvijek je opasno pisati iz traume. Sada je na struci i čitateljstvu da im (pre)sudi.
Strastvena ste navijačica Liverpoola. Niste prva feministkinja koja se "pali" na nogomet, no zašto baš Redsi?
Zato što je to najromantičniji klub na svijetu. Himna Liverpoola vam poručuje da u svom najmračnijem trenutku niste sami. Ko ne bi za njih navijao? To bi bio zvanični odgovor. Nezvanični: kao tinejdžerka sam se zacopala u Scousericu i otada je moja sudbina zapečaćena.
