Predsjednik Ugande Yoweri Museveni krajem svibnja potpisao je novi, pooštreni zakon uperen protiv LGBT zajednice u toj afričkoj zemlji. Vrlo jasno naslovljen, Zakon protiv homoseksualnosti (Anti-Homosexuality Bill) donosi neke od najstrožih kaznenih mjera za istospolne odnose u supsaharskoj Africi.

U Ugandi se tako od 29. svibnja – kada je zakon stupio na snagu – homoseksualni odnosi mogu kazniti i doživotnom kaznom zatvora, dok maksimalna zatvorska kazna za "pokušaj homoseksualnog odnosa" iznosi deset godina. Novim je zakonom uvedena i kategorija "teške homoseksualnosti", za čije je kažnjavanje ostavljena mogućnost smrtne kazne. Pod "tešku homoseksualnost" se pritom ubrajaju istospolni odnosi s maloljetnicima, HIV-pozitivnim te mentalno zaostalim osobama, ali, značajno, i "serijski prijestupi". Drugim riječima, u slučaju da je osoba već bila kažnjavana za "zločin" homoseksualnosti, svaki joj naredni susret sa sudom može donijeti smrtnu kaznu.

Novi je homofobni zakon odmah izazvao oštre kritike. LGBT aktivisti iz Ugande i okolnih afričkih država upozoravali su na njega još dok je bio u parlamentarnoj proceduri te pozivali (i pozivaju) na uvođenje sankcija ugandskoj političkoj eliti. I zaista, moglo bi se reći da su zapadne države poslušale vapaje afričkih aktivista: vlade SAD-a, Kanade, Ujedinjenog Kraljevstva, Njemačke i Italije osudile su zakon, a isto je još 19. travnja učinio i Europski parlament s 416 glasova za i 62 protiv (većinom glasovi ekstremno desnih zastupnika iz Poljske, Mađarske i Italije).

Američki predsjednik Joe Biden izjavio je da Sjedinjene Države razmatraju mogućnost uvođenja individualnih sankcija i restrikcija viznog režima ugandskim političarima povezanima s Musevenijevim režimom, a u zanimljivom retoričkom obratu novi je zakon javno kritizirao i Ted Cruz, jedan od doajena američke konzervativne desnice.

S druge strane, predsjednik Museveni je prije izglasavanja zakona poticao parlamentarce da ne popuštaju "imperijalističkim" zahtjevima zapadnih zemalja. Čitava stvar tako na prvi pogled izgleda poput kakvog modernog rasističkog stereotipa: Zapad ponovno drži svijeću progresa, dok "crna Afrika" opet dokazuje koliko zaostaje za modernim vremenima.

No je li zaista tako? Homofobija definitivno nije novost u Ugandi, ali njena povijest je kompleksnija nego što se na prvi pogled može činiti. U pretkolonijalnom periodu homoseksualnost nije bila neuobičajena pojava među ugandskim narodima i uglavnom se, na ovaj ili onaj način, uklapala u postojeće društvene norme. Situacija se počela mijenjati s britanskom kolonizacijom, koja je sa sobom donijela tada prevladavajuće (uglavnom kršćanske) dogme – istospolni odnosi tako su u čitavoj Ugandi prvi put kriminalizirani 1902. godine.

Međutim, novi val homofobnog zakonodavstva koji je zahvatio ovu afričku državu u 21. stoljeću povezan je sa Zapadom na još jedan način. Konkretno, radi se o utjecaju američkih protestantskih aktivista/misionara, koji su u zemljama supsaharske Afrike pronašli plodno tlo za širenje svojih ekstremističkih poruka.

Prvi pokušaj uvođenja smrtne kazne za istospolne odnose u Ugandi zbio se 2014. godine, kada je donesen originalni Zakon protiv homoseksualnosti, sadržajem vrlo sličan svom imenjaku iz svibnja 2023. Njegovom donošenju prethodila je masovna kampanja kršćanskih fundamentalističkih crkvi i s njima povezanih nevladinih organizacija pod pokroviteljstvom konzervativnih aktivista iz zapadnih zemalja.

Jedan od najpoznatijih aktivista tog tipa svakako je Amerikanac Scott Lively. Lively je svoju aktivističku karijeru započeo krajem 1980-ih u sklopu kampanja za zabranu pobačaja, da bi se 1990-ih prebacio na (anti)LGBT teme, a "slavu" je stekao tvrdnjom da su za uspon Nacističke partije 1930-ih bili odgovorni – homoseksualci. Livelyjev se društveni angažman u posljednja tri desetljeća uglavnom svodio na osnivanje fundamentalističkih organizacija sa svrhom lobiranja protiv progresivnih zakona o seksualnim i rodnim manjinama, najprije u SAD-u, potom u Europi (posebice Latviji i Rusiji) i na koncu u Africi.

Upravo je konferencija u ugandskom glavnom gradu Kampali koju je Lively početkom 2009. godine održao s još nekolicinom američkih konzervativnih aktivista po svemu sudeći postala katalizator jačanja homofobije u toj zemlji. Na konferenciji, koju su posjetili brojni ugandski političari, svećenici i javne ličnosti, govorilo se o "gej agendi" koja dolazi sa Zapada kako bi "uništila afričku kulturu", započela epidemiju HIV-a i pedofilije itd.

Nekoliko mjeseci kasnije ugandski je parlament donio prvi nacrt budućeg Zakona protiv homoseksualnosti, a u narednim se godinama drastično pojačala i medijska hajka protiv LGBT aktivista, koja je 2011. rezultirala ubojstvom Davida Katoa, "oca ugandskog LGBT pokreta".

Zakon donesen 2014. nakon nekoliko mjeseci ukinuo je Vrhovni sud Ugande zbog proceduralne pogreške pri izglasavanju. Lokalni gej aktivisti znali su da je to privremeni uspjeh i nastavili su s borbom – nažalost, neuspješno. Konkurencija kršćanskih fundamentalista naprosto je bila prejaka, uz neprekinute veze s američkim donatorima koji su između 2007. i 2020. u Ugandu ubacili oko 20 milijuna dolara.

Afrički LGBT aktivisti strahuju da će nedavno donesen ugandski zakon potaknuti novi val nasilja i dati vjetar u leđa homofobnim inicijativama diljem kontinenta. U susjednoj Keniji je nakon malih pozitivnih koraka krajem 2010-ih došlo do nove eksplozije homofobne retorike i nasilja, dobrim dijelom pod utjecajem američkih lobističkih organizacija. Jedna od najutjecajnijih među njima, Family Watch International, pritom lobira i za zabranu seksualnog obrazovanja u školama.

U Gani je još 2021. donesen prijedlog zakona kojim bi se pooštrile kazne za istospolne odnose pa i kriminalizirala sama pripadnost LGBT zajednici. S druge strane, osuđenici bi bili prisiljeni pristupiti tzv. konverzijskoj terapiji, kojom bi ih se pokušalo "izliječiti" od homoseksualnosti. Konverzijska terapija još je jedan "poklon" američkih kršćanskih fundamentalista koji i danas po čitavom svijetu, a osobito u Africi, promoviraju takve oblike pseudoznanosti. Krokodilske suze njihovih političkih pokrovitelja poput Teda Cruza stoga ne treba uzimati k srcu.

Premda nam se ova priča iz Afrike na prvi pogled može činiti dalekom, ubrzo postaje jasno da se radi o još jednom krilu globalne fundamentalističke ofenzive koja je posljednjih godina zahvatila i Europu. Ni Hrvatska na nju nije ostala imuna, s jačanjem ekstremističkih pokreta koje financiraju američki i poljski konzervativni krugovi. Trag novca koji iza sebe ostavljaju fundamentalističke inicijative – kako u Africi, tako i kod kuće – neumitno vodi prema bogatim sponzorima na Zapadu.