Novosti

Kultura

Soundtrack afrofuturizma

I kada se ne bave eksplicitno utopijskim vizijama, singeli, electro shaabi i kwaito izvođači zvuče kao da dolaze iz budućnosti. Oni iscrtavaju nove pravce razvoja afričke i elektroničke glazbe i podrivaju tradicionalne vrijednosti koje zazivaju režimi u njihovim zemljama

Large dora pavkovi%c4%86

Otpor sterilnom EDM-u – Islam Chipsy u Cafe Berlinu (foto VoragineTV/Screenshot)

Posljednjih godina zapadne etikete specijalizirane za world music izbacuju goleme količine reizdanja afričkih izvođača, "spašenih" ili "ponovno otkrivenih" dragulja s chill atmosferom. To je glazba koja zvuči dovoljno "ugodno" za Starbucks ili hipsterski restoran, sve u službi nostalgije i lažne autentičnosti koja potpuno zanemaruje nevjerojatno zanimljivu glazbu koja se danas stvara na kontinentu i koja odudara od tipične zapadnjačke predodžbe o tome kako bi afrička glazba trebala zvučati. Zapadnjački ljubitelji world glazbe često traže svojevrsnu neautentičnu autentičnost, vođeni pomalo nebuloznim konceptom tradicije, kulture i "egzotike" i predodžbama o egzotičnom Drugom.

Takva world glazba (koja je sama po sebi već izrazito problematičan marketinški termin koji spaja krajnje različite žanrove u jednu tržišnu kategoriju) mora biti "čista", "netaknuta", bez vanjskih utjecaja i neukaljana interakcijama sa Zapadom. Pritom se potpuno zaboravlja da kulturno miješanje i hibridizacija imaju dugu povijest u nizu regija te se ignoriraju hibridni žanrovi poput istočnoafričkog singelija, koji je jedan od najuzbudljivijih i najinovativnijih pravaca razvijenih na kontinentu.

Zaboravite Detroit, Chicago, New York, Berlin i London. Najinovativnija elektronička glazba današnjice radi se na uličnim feštama na periferijama tanzanijskih i ugandskih gradova. Singeli je stil elektroničke plesne glazbe koji se razvio u Tanzaniji sredinom dvijetisućitih. To je futuristički zvuk suludog tempa iz podruma, klubova i block partija u siromašnim četvrtima na periferiji Dar-es-Salaama, tanzanijskog velegrada na raskrižju arapske, afričke i indijske kulturne sfere. Rođen na ulicama najozloglašenijih kvartova, kao i hip-hop, singeli baca publiku u trans, na feštama se pleše satima uz zvukove u usporedbi s kojima hardcore techno zvuči kao dječja uspavanka.

Legenda kaže da je kwaito započeo kada je DJ u noćnom klubu u jednom getu u Johannesburgu slučajno pustio usporenu čikašku house pjesmu. Umjesto da isprazni plesni podij, publika je bila oduševljena, odmah "kliknuvši" sa sporijim, više afričkim ritmom

Singeli je nastao kao elektronička interpretacija i svojevrsna mutacija – ili čak dekonstrukcija – tradicionalne istočnoafričke glazbe. Korijeni singelija sežu u osamdesete, kada su producenti na Casio sintesajzerima reinterpretirali tradicionalne vanga poliritmove naroda Zaramo. Ubrzajte ritmove, dodajte glitcheve, čestu uporabu buke i disonance, DIY-estetiku, maničnu, kaotičnu punk energiju i superintenzivno repanje na svahiliju i stigli ste do singelija. On je unutar jednog desetljeća od stigmatizirane "ulične geto glazbe" za siromašne dogurao do statusa "novog nacionalnog simbola, pravog izvora ponosa", riječima Jaya Mitte. Nyege Nyege Tapes je kolektiv i izdavačka kuća sa sjedištem u Kampali koja je popularizirala singeli i koja istražuje, producira i objavljuje autsajdersku, nekomercijalnu, uglavnom elektroničku glazbu iz cijele istočnoafričke regije i šire. Osnovali su ga 2013. iseljenici Arlen Dilsizian i Derek Debru. Njegovo ime odnosi se na riječ iz svahilija koja opisuje "iznenadnu, nekontroliranu želju za plesom". Kolektiv vodi i višednevni festival, koji je naišao na žestoke kritike od strane desnice na vlasti (Uganda ima jedan od najstrožih antigej zakona na svijetu), koja je pokušala zabraniti festival zbog veza s LGBT zajednicom (ili, riječima tadašnjeg ministra, "devijantnim seksualnim nemoralom").

U samom vrhu ponude Nyege Nyege Tapesa moramo spomenuti bend Nihiloxica, koji uključuje sedam perkusionista. Na izdanjima poput istoimenog EP-ja iz 2017. zvukovi tradicionalnih udaraljki i hipnotičkih poliritmova spajaju se s industrial technom i houseom, i to tako da to prožimanje naizgled nespojivih stilova zvuči potpuno prirodno. Kao kraljevi singelija tu su Duke s albumom "Uingizaji Hewa" iz 2019., Bamba Pana s albumom "Poaa" iz 2018., Sisso s albumom "Mateso" iz 2019. te Jay Mitta s albumom "Tatizo Pesa" iz 2019. – svi su oni iz Dar-es-Salaama i svi su objavljeni na etiketi Nyege Nyege Tapes.

Mahraganat ili electro-shaabi je podžanr egipatske popularne glazbe iz geta – shaabi, koji se pojavio kasnih dvijetisućitih u sirotinjskim četvrtima Kaira, a desetih se etablirao kao popularan žanr u zemlji, osobito među radničkom klasom. Kombinira shaabi s modernim hip-hop elementima, R&B-jem i technom, povremeno i grimeom i reggaetonom, s čestim auto-tune vokalima, elektroničkom produkcijom i eksplicitnim tekstovima o drogi i seksu, što je rezultiralo službenom zabranom u zemlji. Stoga se, umjesto na radiopostajama, obično pušta na ulicama, osobito u taksijima i na vjenčanjima. Kasnih desetih, analogno našim trap cajkama, pojavio se i trap shaabi. Nevjerojatno je kako muzika iz tako različitih kultura i konteksta može zvučati slično i razvijati se u sličnom smjeru. Međutim, u svojim najboljim momentima, electro shaabi je eksperimentalan, inovativan, futuristički i pomiče granice elektroničke glazbe. Najbolji primjer takvog pristupa nečemu što bi se moglo opisati kao "trash" su EEK, bend iz Kaira predvođeni karizmatičnim Islamom Chipsyjem, koji na svojem live albumu iz 2014. koriste improvizaciju, lo-fi zvuk, kaos i psihodeliju, mistične sufijske ritmove koji bacaju u trans... Koncert zabilježen na albumu zvuči kao raspašoj u nekoj rupi od underground kluba u velegradu iz budućnosti. Ovdje se elektronička glazba pojavljuje ne kao roba, nego kao otpor sterilnom mainstream EDM-u i lako probavljivim globalnim ritmovima.

Tu je i Sofyann Ben Youssef, poznatiji kao AMMAR 808, Tunižanin s belgijskom adresom, koji spaja electro shaabi s indijskim i južnoazijskim tradicijama. Pariška elektronička glazbena ekipa Acid Arab surađivala je s mnoštvom sjevernoafričkih umjetnika, vođena konceptom stvaranja prostora za arapsku kulturu u svijetu suvremene elektronske glazbe. Sviraju svojevrsni psihodelični etno-tehno, u kojem miješaju arapsku glazbu, dabke, acid house, electro shaabi, pop raï, tishoumaren...

Kwaito je glazbeni žanr koji se pojavio u Južnoj Africi ranih devedesetih, preuzimajući utjecaj disca, hip-hopa i američke i britanske house glazbe. Legenda kaže da je kwaito započeo kada je DJ u noćnom klubu u Hillbrowu, jednom od geta Johannesburga, slučajno pustio usporenu čikašku house pjesmu. Umjesto da isprazni plesni podij, publika je bila oduševljena, odmah "kliknuvši" sa sporijim, više afričkim ritmom. Ubrzo su mladi DJ-i u Sowetu počeli usporavati zapadne house pjesme i dodavati afričke melodije, bas linije i tekstove. I kwaito je uplašio establišment zbog navodnog glamuriziranja nasilja, eksplicitne seksualnosti i slavljenja konzumerizma. Glazbenici poput prerano umrlog Mandoze odupiru se elitističkim narativima koji radničku klasu i siromašne crne građane pozicioniraju kao nepopravljive "tsotsije" (razbojnike). Premda su kwaito optuživali i za apolitičnost, Mandoza u meni osobno najdražoj pjesmi žanra, "50/50", iznosi protofeministički argument u prilog neovisnosti i jednakosti žena unutar veza: "Sve žene, neovisne, idemo 50-50". U moru sjajnih kwaito izvođača tu su i Nozinja, Mapaputsi, Mgo, M'Du, John Wizards, Brenda Fassie, DJ Call Me, L’vovo Derrango, Sandy B, DJ Clock...

Singeli, electro shaabi i kwaito bi se mogli svrstati među struje "afrofuturizma", labavo definiranog mikrožanra i estetskog pravca u književnosti, filozofiji, glazbi i modi, koji opisuje alternativne, često utopijske vizije budućnosti kroz iskustvo i perspektivu afričkih zajednica u dijaspori. Najviše ga je popularizirao film "Black Panther", a ovdje bismo mogli spomenuti znanstvenu fantastiku N. K. Jemisin i Nnedi Okorafor i glazbu Sun Ra i Parliament-Funkadelica, koji su izgradili svoj zvuk na spoju afroameričke kulture i futurističke ikonografije. Autorica Ytasha Womack opisuje afrofuturizam kao "raskrižje crnačke kulture, tehnologije, oslobođenja i mašte, s dodatkom mistike". Premda se bendovi koje ovdje spominjem u svojim tekstovima ne bave izravno utopijskim futurističkim vizijama, njihova glazba zvuči kao da dolazi iz budućnosti. Oni iscrtavaju nove pravce razvoja i afričke i elektroničke glazbe i podrivaju i dovode u pitanje petrificirane tradicionalne vrijednosti koje zazivaju režimi u njihovim zemljama.

Potražite Novosti od petka na kioscima.
Informacije o pretplati pronađite ovdje.

Kultura

Kolačići (cookies) pomažu u korištenju ove stranice. Korištenjem pristajete na korištenje kolačića. Saznajte više