Trebala je to biti predstava koja govori o nekadašnjem Satiričkom kazalištu Jazavac u Zagrebu, koje je 1994., usred rata, histerije i užasa, moralo promijeniti ime i nazvati se Kerempuh. Režije se, naravno, prihvatio Oliver Frljić, specijaliziran za demontiranje tabu-tema novije prošlosti južnoslavenskih naroda. Predstava ‘Jazavac u Kerempuhu’ trebala je osvijetliti atmosferu otprije 20 godina, kada su se mnogima provjeravala krvna zrnca ili ih se sumnjičilo za nedovoljnu dozu patriotizma, pa su tako u novinama zaredali i gnjevni tekstovi o tome kako ime kazališta koje dolazi od ‘velikosrpskog ideologa’ Petra Kočića, autora komada ‘Jazavac pred sudom’, hitno mora biti eliminirano iz javnog života; Jazavcu je potom zabranjeno da se tako zove, kao što su i mnoge knjige u to doba skidane s polica i kao što su mnogi čestiti ljudi mijenjali svoja imena pod strašnim pritiskom. Ta vrsta prikrivene historije pravi je motivacijski trenutak za redatelja aktivističkog formata, da tu neugodnu prošlost baci različitim ljudima u lice.
Nešto o harangi na Jazavac elaborirano je i u programskoj knjižici predstave (tekst naslovljen ‘O jednom nepoćudnom i jednom svetom imenu’), no sama predstava – avaj! – ispala je tek golemo razočarenje: bila je to mlaka kamilica u odnosu na zadani problem i na sve ono što je Frljić dosad radio, kao da to uopće nije čovjek koji je napravio eksplozivne i provokativne predstave ‘Turbo folk’, ‘Zoran Đinđić’ i ‘Kukavičluk’. U predstavi igraju četvorica glumaca – Hrvoje Kečkeš, Vili Matula, Borko Perić i Rakan Rushaidat – koji se u veselom kabaretskom tonu zezaju o svemu i svačemu, a da se problem promjene imena kazališta spominje samo usput. Rushaidat šarmantno priča o svom jordansko-hrvatskom porijeklu kao da se radnja zbiva primjerice u Amsterdamu, Perić je smislio neki razgovor s Isusom Kristom na temu Milana Bandića i drugih moćnika (kao, to uvijek djeluje komično), Kečkeš je prilično neduhovito razvezao o hrvatskoj himni i poplavama u Slavoniji, a Matula je donekle izvukao stvar, govoreći na temu kulture i domaćeg mentaliteta. U novije se vrijeme takav način glume zove stand-up, što bi u slobodnom prijevodu bila ‘komedija s nogu’: za takvo što humor ne mora nužno biti briljantan, važno je jedino da se publika, obično u kakvoj pivnici, vedro zabavlja. Upravo to smo gledali u ovoj predstavi, pitajući se sanjamo li ili smo svjedoci velike zabune – redatelj i glumci jednostavno ne spadaju na umjetničkom nebu u isti planetarni sustav s načinom izvedbe.
Ono čega u ovoj predstavi definitivno nije bilo adekvatni je komentar na ‘godine koje su pojeli skakavci’, u kojima je zbog masovne nacionalističke histerije s pročelja jednog kazališta odletjelo ime, kao što su brisana i imena ulica, institucija, ljudi i njihovih sudbina. Nakraju, tužan i logičan zaključak nameće se sam po sebi: u kazalištu koje već 50 godina njeguje strogo kontroliranu satiru i humor na razini pučkog izletišta jednostavno nije moguća predstava koja angažirano govori o političkom nasilju nad tim istim kazalištem (na koje je ono svojedobno pristalo). Tako konačno dolazimo i do Olivera Frljića, kojeg sva istinoljubiva i slobodoumna scena s razlogom voli i poštuje, ali koji je došao do točke da svoja najjača oružja bagatelno rasprodaje. Zdravorazumski savjet glasi: Frljić, redatelj predstava kao što su, uz ostale, ‘Aleksandra Zec’ i ‘Izbrisani’, više ne bi smio napraviti ovakvu splačinu želi li ostati vjerodostojan prema sebi, ljudima koji mu vjeruju i tragičnim temama kojima se bavi.
