U svom prošlom tekstu za Novosti, pišući o skupnoj izložbi "Što bi nam priroda rekla kad bismo postavili prava pitanja?", u kustoskoj koncepciji Ivane Meštrov i produkciji Umjetničkog paviljona u Zagrebu, vaš kritičar si je dopustio skicirati kontekst trenutnog izraženog zanimanja za živi svijet i prirodni okoliš i među lokalnom zajednicom sudionika svijeta umjetnosti.
Jedan umjetnik iz Hrvatske, koji gotovo od samog početka svog rada djeluje i međunarodno, na tom je tragu još od ranih dvijetisućitih godina mogao služiti kao putokaz za smjer kojim će se kretati kurentni interesi i institucionalnih i alternativnih odjeljaka umjetničkog polja, motivirani, naravno, neumoljivom klimatskom katastrofom. Istodobno, ta je katastrofa postala i unosna, kako u simboličkom, tako i opipljivom kapitalnom smislu. Taj umjetnik je Davor Sanvincenti. Međutim, njegova se motivacija za pristupanje prirodnom okolišu umjetničkim oruđima, pa čak i za trajno prožimanje s njim, čini izvornom, budući da u vrlo intimno intoniranim radovima na tome ustraje već četvrt stoljeća.
Putem svojih multimedijskih instalacija u galerijskim, javnim i prirodnim prostorima, projekcija i performansa uživo, serija fotografija i filmova, Sanvincenti se prirodi i živim bićima koja nisu ljudi približava iz romantičarske svjetonazorske i filozofske pozicije, no lišene isticanja vizionarske ili "šamanske" uloge umjetnika u povezivanju ljudske zajednice s nepredvidivo nastrojenom prirodom. Umjetničko mu polazište teži univerzalnom; povezujući svoje intuitivne romantičarske temelje s konceptualnom razradom u postmodernističkom i postavangardnom duhu, on uvjerljivo i logično postupno minimizira vlastito autorstvo te nastupa kao kreativni arhivar fragmenata prirodnih fenomena i pokretač udruživanja s drugim kulturnim radnicima, čime se skupa s publikom svojih radova trudi doprinositi iskustvu cjeline živog i neživog svijeta.
Slučaj je to i sa Sanvincentijevom aktualnom samostalnom izložbom "oko spava, uho diše" u galeriji kustoskog kolektiva Kontejner, smještenoj u dijelu bivše Vjesnikove tiskare sa stražnje strane zgrade. Ruin porn ugođaj posttranzicijski-postapokaliptičnog galerijskog okruženja pogoduje Kontejnerovoj uhodanoj praksi izvrtanja uvriježenih shvaćanja svrhovitosti neprekidnih tehnoloških revolucija, čija je inženjerska i računarska sveobuhvatnost na raspolaganju umjetnicima i kustosima koji karakteristični eskapizam kasnog kapitalizma pokušavaju obrnuti u smjeru kritičkog pogleda na odnos čovjeka, stroja i prirode, što zna rezultirati očuđenjem tog odnosa, no i tek još jednim prozorom u virtualnu stvarnost.
Uz sigurnu kustosku potporu Davorke Begović i suradnju s inženjerom elektroakustike Miodragom Gladovićem, Sanvincentijev novi postav, proizašao iz istraživanja zvukova u Nacionalnim parkovima Risnjak i Peneda-Gerês u Portugalu, itekako profitira od specifičnog galerijskog prostora time što je "hladni" okvir izgrađenog okoliša udomio "topli" sadržaj prirodnog, tj. zvukove noćnog kretanja i glasanja životinja, kao i uopće šumova divljine koja nikad posve ne miruje.
Odijeljeni visokim crnim zavjesama koje naglašavaju sceničnost izložbenog postava, dva nova dijela jedinstvene prostorije pozivaju građanina da zvuk zova divljine doživi na dva komplementarna načina: liježući na isječak monumentalnog tristogodišnjeg debla koji je iz prirodno srušenog stabla oblikovao Jakov Habjan i opuštajući se slušanjem te suočavajući se s videoprojekcijom noćnih kretanja životinja koja, umjesto relaksirajuće, potiče prijeteću atmosferu. U tekstu izložbe rabi se izraz "zvučna zamka" za uređaj kojim su Sanvincenti i Gladović neprimijećeni snimali zvukove životinja i biljaka, a zbog negativnog prizvuka tog izraza vaš si kritičar ne može pomoći da ne interpretira izložbu kao svojevrsnu zamku za posjetitelje. Jer, iako postav isprva djeluje eskapistički, Sanvincenti zvukom i ambijentom ukazuje i na naličje potrebe da se izgubimo u prirodi, čime se postavlja i pitanje: je li nam, gubeći se, nužno sačuvati i ono što držimo ljudskošću?
