>

novosti logo

Novo vrijeme, staro stanje

Nakon dva desetljeća, film ‘Novo, novo vrijeme’ Rajka Grlića i Igora Mirkovića, dostupan u online ponudi producentske kuće Factum, podsjeća na trajno propuštenu priliku da ova zemlja napusti jedan model autoritarne državotvornosti i pretvori se u istinsku demokraciju

Ima li neki dokumentarni film u Hrvata doista ‘dokumentarnu vrijednost’? I… što je to ‘dokumentarna vrijednost’? Boris Groys, suvremeni politički filozof i estetičar, reći će da je ‘dokumentacija’ još jedino preostajuće polje suvremene umjetnosti. Nema više velikih, monumentalnih djela, neprijepornih radova koji se nameću svojom materijom/materijalom i formom, zgusnutom, auratskom teksturom… ali, imamo ‘dokumentaciju DOGAĐAJ-a’.

Upravo u tom smislu, pogledah ‘dokumentaciju događaja’ staru dva desetljeća. Sve to (i) kroz prizmu dokumentarnog filma Rajka Grlića i Igora Mirkovića. ‘Novo, novo vrijeme’ ostalo je jednim od bisera #ostanikodkuće ponude Factuma. Naime, ovaj uradak nije bio samo veliki kino-hit u trenutku ‘sjajne gol-šanse’ hrvatske državotvornosti, nulte godine nakon ere ‘tuđmanizma’. Grlićeva i Mirkovićeva uspješnica ostala je u punome smislu te riječi – dokument… Dokument trajno propuštene prilike da ova zemlja napusti jedan model autoritarne državotvornosti i pretvori se u istinsku demokraciju. Jer… nota bene, demokracija nije tek neki politički režim koji se diči imenom tzv. ‘parlamentarne demokracije’, već je neprestano propitivanje vlasti izabrane od naroda, vođene putem naroda i u svrhu koristi naroda (nespretna parafraza!?). Demokracija je, za Rancièrea (‘Mésentente’, 1995.) stalno stanje ‘prijepora’. Demokracija jest, za njega, istoznačna politici, a ona je u svojoj specifičnosti, rijetka. Uvijek je lokalna i zgodimična.

Hrvatski vrhovnik izgovara čuvene rečenice koje obilježuju karakter te suverene vladavine. ‘Imamo Hrvatsku, i bit će onakva kakvu mi želimo!’ Jedino prijeporno u toj izjavi zapravo je pitanje subjekta iskaza. Tko smo to ‘mi’? I kakva je naša želja?

Film započinje dojmljivim uvodom. U nekoliko prvih minuta kao da se pred nama odmotava jedna vrlo navlastita inačica, sažetak remek-djela Leni Riefenstahl, ‘Triumph des Willens’ (1934.). Bubnjevi su kao skinuti iz tog filma! Hrvatski vrhovnik izgovara čuvene rečenice koje obilježuju karakter te suverene (veličanstvene, dostojanstvene, herojske i ponosite) vladavine. ‘Imamo Hrvatsku, i bit će onakva kakvu mi želimo!’ Jedino prijeporno u toj izjavi zapravo je pitanje subjekta iskaza. Tko smo to ‘mi’? I kakva je naša želja? (Međutim, daljnje razglabanje ovoga linka predaleko bi nas odvelo…) I dok se pred kamerom, uz Tuđmana, izmjenjuju korifeji hrvatske državotvorne ideje – Aralica, Šušak, Vukojević – duh naracije ovoga filma pomalo nas uvodi u suton ‘Uskrsa novije hrvatske povijesti’. Veliki vođa pobolijeva i umire te ostavlja Hrvatsku, građenu po njegovoj slici i prilici, na milost i nemilost crvenih, žutih, a bogami i crnih vragova.

Prenosimo se u ozračje novinske kuće Nacional, gdje dva bitna novinska imena Hrvatske u prijelomnim vremenima – danas pokojnici Pukanić i Jurdana – slažu naslove uz protekli pogreb prvog hrvatskog predsjednika, ali i navješćuju žestoku borbu za leno i legaciju preostalu nakon njegove smrti. Vrlo vrijedni dokumentarni materijal bilježi, zapravo, predsjedničku i parlamentarnu izbornu kampanju. Glavni su akteri ove priče Dražen Budiša, Ivica Račan, Mate Granić, Stipe Mesić, ali i drugi, manje važni aktori, tj. instrumenti priče.

‘Novo, novo vrijeme’ svojom ‘umjetničkom dokumentacijom’ danas kazuje (i) više negoli u doba prijeloma stoljeća. Dokumentacija je to događaja koju treba znati iščitati

Grlić i Mirković uspijevaju i dramaturški sugestivno voditi nit svoje storije. Nakon što Budiša bude izabran koalicijskim kandidatom za predsjednika, zanimljiv (i znakovit) detalj pripovijesti biti će ‘puknuta guma’. Naime, iako su na autu kojim se vozi Budiša, prije pet dana promijenjene gume, one zakazuju. Slučajno? Naravno, ako kao Wittgenstein uzmemo da je ‘svijet sve ono što je slučaj’ (‘Tractatus‘)! Smisao za važne detalje autori svakako pokazuju i tijekom bilježenja HDZ-ova izbornog skupa u Dubravi, kada tijekom govora Ljerke Mintas-Hodak, nervozni državotvorni sljedbenik grize krunicu s križem. Ovaj moment u filmu bit će toliko indikativan koliko to uopće može biti! Naime, cijeli daljnji tijek događanja u suverenoj i neovisnoj, jedinoj Lijepoj Našoj, bit će obilježen time. Nacija katolika i nositelja obiteljskih vrlina, ‘duboko ukorijenjenih kršćanskih vrednota’ (Mintas-Hodak), naime, pokazat će se nositeljem klero-fašizacija i bogohulnih sakralizacija u svakoj domeni sekularne države te cenzurom svakoga izrijeka slobodne misli u javnome prostoru.

Nadalje, ‘mala zemlja za veliku kampanju’ iskazuje svoje bolje lice (naličje?) u primordijalnim populističkim ideološkim iskazima što ih autori bilježe na središnjem trgu hrvatske metropole. Uguravši se među puk, snimatelj bilježi verbalne akcije i reakcije tzv. ‘zbivanja naroda’. A taj je narod, kazuje se u jednome trenutku filmu, plebiscitarno odlučio raskinuti s nasljeđem ‘yu-tamnice hrvatskog naroda’. Povijest se, legacijom tuđmanizma, piše… od njega sàmoga.

Nismo li sve to skupa opet čuli 4. svibnja 2020., na dan četrdesetogodišnjice smrti Josipa Broza? Nije li pučki tribun Miroslav Škoro rekao nešto kao: ‘Za nas hrvatska povijest počinje od godine nulte, 1990.’!? Suverenizam kao da se nije (u)gasio 20 godina! Na istome ‘događanju građana’ pred kameru stupa lik koji glasno izgovara da je je netko u vjekovnoj nacionalnoj želji trebao upaliti ‘žižak’. A tko je to učinio? Naravno, nitko drugi doli gospodin doktor, poglavnik Ante Pavelić.

Pametnome dosta! Pametni će, pak, u povijesnoj situaciji, ali i u dramaturgiji filma biti Stipe Mesić. Danas neprijeporno najomraženiji političar ‘kratke hrvatske povijesti’ jedini će biti u stanju od 2000. do 2010. boriti se protiv taloga vladavine laži, korupcije i pljački, koje su obilježile godine suvereniteta ravne onima opisane u Foucaultovom ‘Nadzoru i kazni’ (1975.). Mesić je jedini istinski protagonist filma. Ili? Ipak? Signum kratkotrajne liberalizacije hrvatskog društva svakako neće biti Ivica Račan. Sve to se pokazuje u sljepilu odabira Dražena Budiše kao predsjedničkog kandidata koalicije. No povijesno se Račan uključio u hrvatski napredak tako što se prostituirao saborskom Deklaracijom o Domovinskom ratu, čijom su izravnom posljedicom za zemlju u kojoj živimo, njezini građani postali zarobljenicima huliganstva iz Savske 66. (Walter Benjamin bi rekao da je taj napredak… katastrofa!).

Signum liberalizacije u filmu jest, zbiljski, pojava Gorana Bareta. Song Majki ‘Vrijeme je da se krene’ i više je od jedne pjesme. Rock-svjetonazor lidera ovoga banda nije bio tek neozbiljni eksces u kontinuitetu hrvatske politike od neovisnosti. Isti je bio istinskom, zbiljskom prilikom. I to ne samo da se, npr. ‘HDZ pretvori iz državotvornog pokreta u ozbiljnu političku stranku’ (Mesić) nego i… šansa za ‘radikalnu de-montažu tuđmanizma’. Ali, avaj… ta je šansa odavno profućkana i izdana. Negdje u 41. minuti filma pojavljuje se i današnji hrvatski premijer (kao sekundant Mate Granića). Kakve je on pouke iznio iz novog, novog vremena? Najartikuliraniji čovjek današnje hrvatske politike (moram to priznati) zaklinje se… kome? Ma, znate već…. (F.T. ostaje trajnim putokazom) ‘Novo, novo vrijeme’ svojom ‘umjetničkom dokumentacijom’ danas kazuje (i) više negoli u doba prijeloma stoljeća. Dokumentacija je to događaja koju treba znati iščitati. A to su znali i Buldožeri s Markom Breceljom kao ‘vođom’, u pjesmi staroj četiri desetljeća: ‘Novo vrijeme, staro stanje, novo vrijeme, staro stanje, novo vrijeme… isto sranje.’

1/1