>

novosti logo

Intervjui Intervjui

Rajko Grlić: Mržnja i šatorsko neoustaštvo koriste se za novac i moć

Zapanjujuće je da nakon gotovo trideset godina mržnja ne jenjava, štoviše, kao da nas svakim danom sve više okružuje. Rat je bio kakav-takav alibi koji je pokrivao tadašnju mržnju, dok se ovo danas svodi na častohleplje, novac i moć. A političari se, na čelu s našom veselom predsjednicom, tom šatorskom neoustaštvu neukusno dodvoravaju, govori filmski redatelj i autor knjige ‘Neispričane priče’

Aktivno promovirate svoje ‘Neispričane priče’, koje je osječki Centar za mir i nenasilje nedavno nagradio kao knjigu godine. Izjavili ste da ste je objavili za svoje unuke da, ako ih slučajno bude zanimalo, znaju što ste radili, što niste i zašto niste. U tom, uvjetno rečeno, svođenju životnih računa, što je to što niste i zbog čega niste nešto uradili?

Svaki pristojan hrvatski intelektualac, ako se želi takvim zvati, ima milijun i jedan odgovor na to pitanje: nisu mi dali ovi ili oni, nisam mogao, zajebali su me… Mogu mirno reći da je novac razlog što se neke priče iz ove knjige nisu pretvorile u film. Bile su to ideje za megalomanski skupe filmove.

Možda vam je danas žao što se početkom devedesetih otišli iz Hrvatske?

Nije mi žao, dapače, moja supruga tvrdi da moramo biti zahvalni Tuđmanu. Da nije bilo njega, možda nikada ne bismo otišli, smucali se po svijetu, svašta vidjeli i doživjeli. S te strane, i mi smo ratni profiteri. Početkom rata bio sam Fulbrightov stipendist u Los Angelesu, na UCLA-u, potom smo se 1992. vratili u Zagreb i vrlo brzo ustanovili da ovdje ništa ne mogu raditi, da sam na svim mogućim crnim listama i da ćemo manje-više ostati gladni. Otišli smo privremeno i to se produžilo, kao uostalom i svaki privremeni odlazak. Posljednjih desetak godina držimo neki zdravi balans: polovica vremena u Hrvatskoj, ostatak u Americi.

Nestali iz kinematografije

Početak vaše filmske karijere obilježili su dokumentarni filmovi kao što je ‘Svaki je čovjek dobar čovjek u rđavom svijetu’ i drugi bliski tzv. socijalnom dokumentarcu i koji su, poput igranog filma ‘Samo jednom se ljubi’, bili zabranjivani. Smatrate li se autorom neke vrste politički opasnog, subverzivnog filma?

Ne vjerujem u politički film kao takav, tj. ne vjerujem u filmove s političkom misijom. Oni su obično krajnje jednodimenzionalni. Osobno sam imao dosta jasan politički odnos prema vremenima kroz koja sam prolazio, ali bilo bi pogubno po moje junake da je to ono osnovno što ih čini ljudima. Ako želim da budu trodimenzionalni ljudi koji žive svoje živote, onda moraju biti sastavljeni i od nečega što nije samo politika. Dapače, puno više od toga. S druge strane, živimo u tako maloj klaustrofobičnoj sredini da nas politika svakodnevno dodiruje, bilo da idemo u dućan ili šećemo ulicom. Ona je u našem životu puno prisutnija nego u velikim zemljama. Iako i tamo politika ima moć, ona se u svakodnevnom ne osjeća tako snažno. A što se filma tiče, politika se više miješala u film nego obrnuto. Divna je priča kako je Jugoslaviji, na njenom početku nakon Drugog svjetskog rata, film bio važan. Glumac Rade Marković pričao je da su u sali filmskog centra na Košutnjaku, gdje je došao snimiti glas za prve Filmske novosti, a tada se glas snimao direktno na filmsku traku, sjedili Tito, Moša Pijade i Milovan Đilas. Željeli su biti sigurni da će sve biti u redu, da niti jedna kriva riječ neće završiti na traci. Dolaskom televizije utjecaj politike na film je značajno olabavio. Kao malo dijete koje vidi drugu igračku, politika je ugledavši televiziju bacila film iz svojih ruku. Imao sam sreću da sam počeo raditi filmove nekako u to vrijeme. Današnju politiku film uopće ne zanima. I ne samo film, njih jednostavno ne zanima kultura kao takva. Ne vide zašto bi se na to trošio novac kada od toga ni oni ni njihovi rodijaci nemaju nikakve direktne koristi. Svako šire razmišljanje kod njih ne postoji. Kulturi treba dati mrvice da preglasno ne galami i na nju treba paziti da ne porodi neki neprijatan eksces.

Moja supruga tvrdi da moramo biti zahvalni Tuđmanu. Da nije bilo njega, možda nikada ne bismo otišli, smucali se po svijetu, svašta vidjeli i doživjeli. S te strane, i mi smo ratni profiteri

Poput slučaja Hrvatskog audiovizualnog centra ili veteranskih udruga i udruga udovica hrvatskih branitelja koje uz potporu ministarstava brinu o moralnoj čistoći hrvatskog filma pa određena djela proglašavaju udarom na domovinske vrijednosti?

Oni koji bi bili ustaše, ali nemaju petlje to javno i priznati, uz pomoć još nekih srušili su Hribara, a time i HAVC, daleko najsuvisliju instituciju hrvatske kulture. Time su je bezbolno vratili pod državne skute. Kada se napokon ustanovilo da je sve to bilo laž, da kriminala nema, nitko se u ime države nije ispričao Hribaru. Mislim da sada, kada se krenulo u potragu za nekim tko bi ovaj sivi i tužni festival u Puli doveo u neku normalu, država ima šanse da mu se ispriča tako da mu, kao čovjeku koji je pokazao da zna raditi takve stvari, ponudi vođenje festivala. Naravno, ako to njega zanima.

U glasilima radikalne desnice mogli smo pročitati i da je vaš posljednji film ‘Ustav RH’ antihrvatski nastrojen?

Da. I dobro je da je tako. Bilo bi strašno da nije.

Vi ste još 1991., nakon prikazivanja ‘Čaruge’ na festivalu u Puli, imali neugodan susret s filmskim kritičarom Darkom Zubčevićem s HRT-a, koji ga je nazvao četničkim filmom. Nakon toga ste nestali s malih i velikih ekrana. U knjizi pišete da nitko od vaših kolega ili kritičara narednih deset godina nije napisao o tome niti jednu riječ?

Čudilo me je samo da nitko nije primijetio da smo Lordan Zafranović i ja nestali iz kinematografije. Preko deset godina mojih filmova nije bilo ni na televiziji, ni u kinima, maknut sam iz enciklopedija, ukinuto mi je socijalno, izbačen sam iz Društva slobodnih umjetnika. Bilo je to jedno ozbiljno čišćenje nečijeg života. Čudilo me, ali više ne, da u zemlji koja ima toliko filmskih kritičara baš nitko to nije primijetio.

Jeste li u to vrijeme, u osvit rata, imali u pripremi kakav filmski projekt?

S dramskim piscem Dušanom Jovanovićem napisao sam prvu ili drugu ruku scenarija za film ‘Zid, jezero’ prema njegovoj istoimenoj drami. No taj projekt je, kao što znamo, bilo nemoguće dovesti do kraja. Onda mi je 1992., dok sam još bio na UCLA-u, dekan NYU-a, jedne od najuglednijih filmskih škola Amerike, ponudio da počnem predavati, što sam uljudno odbio. No kada sam se vratio u Zagreb i shvatio što ovdje mogu a što ne mogu, prihvatio sam ponudu. Imao sam radne ponude također iz Valencije i Praga, ali te su lokacije bile preblizu ove naše hrvatske stvarnosti.

Tih devedesetih doživljavali ste i telefonske prijetnje?

Mene je otjeralo, kao što sam već kazao, to što kao slobodni filmski radnik nisam više imao od čega živjeti. Bio sam jedan od rijetkih koji je u bivšoj državi živio isključivo od filma. Dorađivao sam tuđe scenarije, producirao, pisao, režirao… Dakle, da bih ostao raditi u Hrvatskoj, u to vrijeme morao bih pojesti mnoštvo govana, no taj mi se obrok nije milio. S druge strane, sivilo i jednodimenzionalnost koji su tada zavladali nisu mirisali na nešto u čemu želite da vam dijete raste. Objavljena je tada i moja slika u notornom ST-u, gdje je pisalo: ovaj čovjek se najbolje osjeća među četnicima. A s telefonskim prijetnjama bili su i mimo nacionalne šeme suočeni mnogi pristojni hrvatski građani. Nije mi se dalo čamiti u kutu sobe i plakati da mi ne daju raditi. Jednostavno nisam taj tip.

Kaptol servis

U knjizi prepričavate anegdotu s montaže ‘Čaruge’ u zagrebačkom Jadran filmu, kada tadašnji potpredsjednik Republike, glumac i redatelj Antun Vrdoljak dolazi sa svojim tjelohraniteljem i urla na vas da mu ne šaljete nikakve poruke jer će perje letjeti kada vas uhvati. Pišete i da je Vrdoljak u sljedećih dvadeset godina nanio puno nesreće hrvatskoj kinematografiji?

Da, on je, nažalost, gotovo više od čitavog desetljeća imao punu vlast nad svim ‘živim slikama’ u Hrvatskoj: nad kinematografijom, televizijom, festivalima… Posljedice te vladavine su i danas vidljive. Televizija nikada nije postala ‘javni servis’, da bi slijedom te logike iz devedesetih danas ponosno prerasla u ‘Kaptol servis’. Kinodvorane su, zahvaljujući vrsti filmova koje je on financirao, ostale bolno prazne, festival u Puli do danas se nije oporavio od rigidnog koncepta iz njegovog vremena. Što se tiče mog sukoba s njim, sve što sam imao o tome reći napisao sam u knjizi. Nije pristojno prema izdavaču da baš sve ispričam u novinskom razgovoru.

Pratite li današnju kinematografiju?

Ne u tolikoj mjeri u kojoj sam je pratio u vrijeme kada sam birajući filmove za Motovunski festival gledao sve što se kod nas proizvodilo i to u svim žanrovima i dužinama. S obzirom na to da sam polovicu godine u Americi, a ostatak u Istri, nemam više tako dobar pregled proizvodnje. No svjestan sam činjenice da je naša kinematografija u posljednjih sedam-osam godina svake godine imala jedan do dva filma koji su ozbiljno igrali u kinima širom svijeta, osvajali ne tako male nagrade i dobivali sjajne kritike. Za jednu malu zemlju poput Hrvatske to je strašno puno. Nema kod nas niti jedne druge ‘umjetničke discipline’ koja se može podičiti takvim rezultatima. Vjerojatno je zbog toga kinematografija prva i došla na udar rigidnih neoustaša. Što će to nova struktura proizvesti, počinje se nazirati, ali stvarne rezultate ćemo vidjeti tek za godinu-dvije.

U jednom od intervjua izjavili ste da živimo u vremenu mržnje i netolerancije. Možete li u tom smislu usporediti devedesete s današnjim vremenom?

Zapanjujuće je da nakon gotovo trideset godina ta mržnja ne jenjava, štoviše, kao da nas svakim danom sve više okružuje. Rat je bio kakav-takav alibi koji je pokrivao tadašnju mržnju i masu strašnih stvari koje su iz nje ponikle. Ovo danas se svodi na častohleplje, novac i moć. Za tu moć i političku novčanu trgovinu danas se upotrebljavaju mržnja i šatorsko neoustaštvo kojemu se političari, na čelu s našom veselom predsjednicom, neukusno dodvoravaju. To je, u paketu s masovnom korupcijom na apsolutno svim nivoima, vjerojatno dovelo do toga da ljudi ovdje ni u što više ne vjeruju. Tu nikome ne vjerujete kada vam kaže da nešto ne može. Znate da preko Perice to ipak može. Ako nemaš tatu koji može zvati Pericu, nemaš što tu raditi. To su vjerojatno i osnovni razlozi zbog kojih mladi zauvijek odlaze iz Hrvatske.

U kojoj je fazi priprema vaš novi film koji pod radnim naslovom ‘Na rubu pameti’ scenaristički ponovno radite s Antom Tomićem, a koji je prošao selekciju na razvoju scenarija u HAVC-u?

Naš idući film, ako se ikada dogodi, trebao bi nositi naziv ‘E, jebi ga’. Krenuli smo od Krležinog ‘Na rubu pameti’, ali smo, sada je već treća verzija scenarija, shvatili da to moramo zaboraviti, da moramo graditi svoju, sasvim novu priču. Tako da će u filmu ostati samo Krležin duh, stajat će da smo nadahnuti njegovim motivom. Trebala bi to biti ljubavna priča o kapitalu i pravdi danas i ovdje.

Nikada niste snimili američki film?

Ne, nisam. Imao sam ponudu, ali nisam imao potrebu. Da bi čovjek krenuo u film, mora ga nešto boljeti. Mora filmom tražiti uzroke te boli. Ja sam još uvijek neka vrsta stranca koji ne osjeća tu bol tako osobno kao što je osjećam ovdje. Umjesto toga sam četiri, gotovo pet godina radio jednu veliku multimediju o tome kako napraviti film. Ona je 1998. nagrađena njujorškim Grand Prixom za najbolju svjetsku multimediju i predstavljala je Ameriku u Cannesu kao američki filmski proizvod godine. Štoviše, dva tjedna je na tamošnjem multimedijskom box officeu bila prva, ispred ‘Star Warsa’. Ne manje važno, vratila je mom univerzitetu sav uloženi novac. A on nije bio malen. Ukratko, dosta za jednog ‘dečeca s Medveščaka’.

Je li itko dosad snimio film po nekoj od vaših ‘Neispričanih priča’? Bilo je, navodno, nekog interesa?

Ne. Te se priče i nalaze u knjizi jer su neispričane. Uostalom, sve je počelo kao režijska bilježnica naziva ‘Sto najboljih filmova koje nikada neću snimiti’. Ipak, nije riječ o pričama, već o sinopsisima, koji se u krajnju ruku drugačije pišu: to je tzv. upotrebna literatura, natuknice iz kojih može nastati scenarij ili priča. Pa ipak, skladatelj Alfi Kabiljo ima namjeru od jedne priče, one o Žirafi, napraviti mjuzikl, dok BBC prema priči o američkom tamnoputom vojniku koji je1945. došao s Petom armijom u češki Plzen i zaljubio se u tamošnju djevojku želi raditi radio-dramu.

1/1