>

novosti logo

Kolumne Kolumne

Obrnuti ljudi

Günter zaključi kako su zmije danas učinile da nas trojica ljudi ispadnemo kao biljke s korijenjem prema gore, a s listovima prema dolje. Meni se ta slika dopala pa sam ga pitao otkud mu. On kaže da mu je malo od Aristotela, a malo od priče njegova oca

Bez izleta na Sviraški vorh ne bi bilo ove uspomene na čovjeka po imenu Günter Stache. Sviraški vorh je ime za dio visoravni na Hvaru, između Svetog Mikule, Svirača i padine Vratnik. Pristaše standardnog jezika tu bi visoravan radije zvali drukčije no što je zove narod koji u onom kraju živi, zvali bi je Svirački vrh. Na tu se visoravan danas zaputi malo koji čovjek. Nekada je sve bilo drukčije, to se i vidi po mnogim suhozidima iz prošlosti. Na Sviraški vorh smo pošli jednoga julskog jutra prije dvadeset i dvije godine. Autom, od Starog Grada do Vrisnika, a onda pješice kroz draču i stijenje. Bilo nas je trojica: Sergej, Günter i ja. Günter, inženjer hortikulture i čovjek Prirode, svaki dan, otkako je sa suprugom i dvjema kćerima stigao k nama u Stari Grad, čežnjivo je gledao prema visoravni. Želio je da onamo ode i vidi koje bilje raste ondje, po Sviraškom vorhu, iznad Pitava, Vrbanja, Vrisnika i, jasno, iznad Svirača, po kojem ima i ime.

Rano je jutro, sunce još nije ogrijalo, penjemo se od Vrisnika kroz ono stijenje i draču, Günter zagleda ovu pa onu biljku, kad ga upitam koja je, svakoj kaže ime, i latinsko i njemačko. U našim krajevima to rastinje je u pravilu ljuta pastorčad, svima na teretu, poznaju ga možda samo naši botaničari. Kad vidi zimzeleni hrast, Günter mi kaže, eno ti ga. On zna koji je šok na mene koju godinu prije toga učinila spoznaja da hrast ima svoju zimzelenu rodbinu. Popnemo se, krenemo prema Svetom Mikuli, razmiče se pokoji tanušni oblačak, da načini mjesta zvijezdi nebeskoj, da ova prospe svoju jaru po nama trojici i po debeloj stareži od trave. Krenemo nekom nekadašnjom danas jedva vidljivom stazom, ova prestane brzo, ostane samo starež trava Vorha sviraškoga. Tu travu nije kosio niko desetinama godina, jadni svijet nekadašnji ostavio je suhozidine svoje muke po kojima je narasla ta travuljina. U nju danas zagazi rijetko čija noga, u njoj se danas kote zmije poskoci.

Nijedan od nas trojice pojma nije imao o tome da na toj visoravni ima toliko zmija. Sviraški vorh je zmijarnik! Ja sam, posve slučajno, toga jutra jedini obuo duboke sportske patike, jer mi je dan ranije pukla kopča na sandali. Kao najsigurnije obuveni član družine, uzeo sam ulogu predvodnika i batinu od suhe borove grane. Predvodeći dvojac iza sebe koji je svoje stope stavljao u moje, prljkao sam onom batinom po travi i neprekidno zviždao, e da me zmije čuju. Čuo sam negdje od nekoga da zmije bježe od zvižduka, čuo sam, iskustva u tome nisam imao. Ali na Sviraškom vorhu od mojega zviždanja i zviždukanja nije pobjegao, niti se mrdnuo ama ni jedan jedini poskok.

Brojali smo ih, te poskoke. Pedeset i dva smo ih izbrojali. Skotiljačeni, ukotureni na travuljini, kao omamljeni, nepomični kao koluti pite u tepsiji. Sami, odvojeni, jedan po jedan. Roščić na plosnoj njušci naših zmija znači da je zmija poskok. Poskoci Sviraškoga vorha na Hvaru pobrkali su nas svu trojicu, svezali nam jezik u čvor, te nismo ni počeli razgovor o bilju Hvara. Proveli smo četiri puna sata hodajući po stareži Sviraškoga vorha kao po minskom polju. Svakome od nas je za toga hoda bilo malo dva oka. Dok oko dobro ne razabere, noga se ne spušta. Sama strepnja za preživjeti dan učinila je da nas ostavi svaka razgovorljivost. Nikada toliko dugu šutnju nije imalo moje društvo. Šutnju praćenu samo mojim sumatutim zviždanjem.

Povratak smo izabrali niz istočnu padinu Vratnik. Brzo smo spoznali da je hodanje nizbrdo bilo još opasnije nego preko one ravnice. U gustoj makiji i davnim suhozidima svakako je bilo zmija, pokoju smo i vidjeli, ali smo ih, već podobro prestravljeni, u glavama još i množili, u svakom zidiću i žbunu vidjeli smo i nevidljivih guja. Išli smo tako da se ne primičemo niskim zidićima uz koje je izrasla trava zaborava, što je sve imalo cijenu u ogrebotinama od žestokih žbunova. Günteru se oteo jedva primjetan smiješak kad mi je ogrebotinu po nadlaktici zadala grana zimzelenog hrasta.

Potrošivši svu vodu koju smo ponijeli, dobro ožednjeli, izgrebani drvećem, spustili smo se do asfalta, blizu tunela Pitve-Zavala. Asfaltom smo okrenuli prema Pitvama. Iznureni više strahom nego hodanjem, dovučemo se u Pitve. Nekoliko žena u crnini nas gleda s čuđenjem. Od jedne što je bila na prozoru lijepe kamene kuće zamolimo da nam dade vode. Kaže nam da slobodno uđemo u dvor i da natočimo s česme koliko hoćemo. I da ne pijemo stojeći već da slobodno sjednemo na klupu što je bila u dvorištu.

Natočimo, sjednemo na tu klupu, a Günter zaključi kako su životinje danas učiinile da nas trojica ljudi ispadnemo kao biljke s korijenjem prema gore, a s listovima prema dolje. Meni se ta slika dopala pa sam ga pitao otkud mu. On kaže da mu je malo od Aristotela, a malo od priče njegova oca. Aristotel kaže kako je ljudima glava ono što je biljkama korijen, to jest kako su ljudi obrnute biljke, a biljke obrnuti ljudi. Pa onda, Günter kao Günter, još ispriča priču koju mu je ispričao otac, a ocu je to pričao neki prijatelj čije ime nisam upamtio.

Taj čije ime nisam upamtio bio je, krajem Drugog svjetskog rata, kao njemački vojnik, dopao u sovjetsko zarobljeništvo. Više godina, jedan logor, negdje na Kavkazu, pa drugi negdje na Uralu, pa ga jednog proljeća premjestilo negdje u stepu. Između zatvoreničkih kazni i radnih obaveza malo je razlike. Jednoga dana, valjda s proljeća, valjda krajem četrdesetih ili početkom pedesetih godina, zatvorenicima određeno da u beskrajnoj stepi zasađuju sadnice. Ove su dovezli veliki kamioni, a zarobljenicima je rečeno kuda i kako da sade sadnice. Bilo je najviše smrčevih, bilo je i brezovih, i topola i jablanova. Ovoga zarobljenika i njegovu grupu zapale sadnice smrče. U njegovoj grupi je, osim Nijemaca, bilo i sovjetskih zarobljenika, bjelogardejaca, Ukrajinaca, bilo i Rusa, te raznih nacističkih kolaboranata. Zarobljenici, kako koji, imaju kramp, motiku, ašov, lopatu, jedan iskopa rupu, drugi stavi sadnicu i drži je, dok treći zatrpava. Tako je nekako zamišljeno to sađenje u stepi. Ali dvojica domaćih zarobljenika, jedan je bio Rus, krenu da primjenjuju nešto drukčiju sadnju: sadnici odrežu čitav onaj zeljasti dio na vrhu, pa je takvu pobodu u zemlju i to je pobodu tako da joj onaj sad drvenasti vrh bude u zemlji, a korijenje da joj strši gore, kako joj strši lišće. Bez kopanja i zatrpavanja. Na taj način sadničari napreduju brzo, a polje se ne zeleni nego se polje crni od korijenja sadnica zabodenih vrškom u polju.

Gledaju to njemački zarobljenici, čudom se čude toj drskosti i igranju životom domaćih zatočenika. Uto se javi ovaj čije ime nisam upamtio i kaže nešto kao: alo, ljudi, pa tako se ne može saditi sadnica, to je nepravilno, pogrešno i nedopustivo. Tu Rus pobadač sadnica vrhom u zemlju zastane sa sađenjem pa upita Nijemca, e da mu kaže, a kako se to sadnica sadi pravilno, ispravno i dopustivo. I Nijemac uzme ašov u šake, zabode ga u zemlju nekoliko puta, iskopa rupu, onda uzme sadnicu za vrh, pa je s korijenjem spusti u rupu, pa zagrne korijenje, nagazi dva-tri puta zemlju koju je nasuo, sasvim malo povuče sadnicu za vrh, i rekne: evo ovako je pravilno.

Tu Rus rekne Nijemcu: ‘Dobro, ti onda radi pravilno, ispravno i dopušteno, a mi ćemo ovako!’ I ode, i nastavi da sadi kako je počeo. I on i onaj drugi s njime. I nikakvih posljedica nije imao ni jedan od njih za svoje sađenje. Apsurd, koji je lebdio nad stepom u vrijeme takvog pošumljavanja razumjeli su i oni što su dobili naredbu da sade i oni koji su im naredbu izdali.

Eto, tako je Günter Stache ponovo postao razgovorljiv, u dvorištu jedne gostoljubive kuće u Pitvama, selu koje nekada imalo i svoju luku po imenu Jelsa.

1/2