>

novosti logo

Politika / Svijet Politika / Svijet
Piše Tena Erceg

Očaj i bijeda Amerike

Predložena porezna reforma učinit će Ameriku ‘najnejednakijim društvom na svijetu’, piše UN-ov posebni izaslanik za siromaštvo i ljudska prava u izvještaju o srednjovjekovnim uvjetima života siromašnih Amerikanaca, njih čak 40 milijuna koji čine 12,7 posto ukupnog stanovništva

‘Puno toga sam vidio i čuo tijekom posljednja dva tjedna. Susreo sam se s mnogim ljudima koji jedva preživljavaju u Skid Rowu u Los Angelesu, svjedočio sam kako je policajac u San Franciscu grupi beskućnika rekao da se maknu, ali nije imao odgovor na pitanje kamo da odu, čuo sam kako tisuće siromašnih ljudi dobivaju kazne za minorne prijestupe, kazne koje se čine namjerno dizajniranima kako bi brzo eksplodirale u dugove koje je nemoguće platiti, u hapšenja i u punjenje lokalnih proračuna, vidio sam okućnice preplavljene izmetom u državama u kojima vlasti kanalizacijsku infrastrukturu ne smatraju svojom odgovornošću, vidio sam ljude koji su izgubili sve zube zato što stomatološke usluge nisu pokrivene velikom većinom programa dostupnih vrlo siromašnima, čuo sam za eksplozivni rast broja smrtnih slučajeva i razorenih obitelji i zajednica zbog ovisnosti o lijekovima i drogama, susreo sam se s ljudima na jugu Puerto Rica koji žive pored planine ugljene prašine što po njima pada, donoseći bolest, invalidnost i smrt.’

‘Današnji sad izniman je jedino na iznimno problematične načine koji su u šokantnom kontrastu s beskrajnim bogatstvom i formalnom posvećenošću ljudskim pravima’, piše Philip Alston

Ovaj apokaliptični opis, po stilu i neuvijenosti sličniji nečemu što bi napisao kakav angažirani novinar negoli osoba koju je tamo poslala diplomatska organizacija, dio je ‘Izjave o posjetu SAD-u’ Philipa Alstona, australskog profesora prava na Sveučilištu New York, specijalnog izaslanika Ujedinjenih naroda za ekstremno siromaštvo i ljudska prava.

Alston je svoj put po Americi – koji je uključivao posjete Washington DC-ju te gradovima i mjestima u Alabami, Kaliforniji, Puerto Ricu i Zapadnoj Virginiji – započeo upravo na dan kada su senatski republikanci donijeli odluku o provođenju porezne reforme koja će superbogatima donijeti još profita, a siromašnima još siromaštva. Predložene porezne promjene, napisao je stoga Alston, ‘povećavaju izglede Amerike da postane najnejednakije društvo na svijetu i prodube već iznimno visoke razine nejednakosti u prihodima i bogatstvu između jedan posto najbogatijih i 50 posto najsiromašnijih’. Pritom navodi podatke prema kojima je 1980. godine i u Evropi i u SAD-u jedan posto najbogatijih zarađivalo deset posto nacionalnih prihoda, dok je u Evropi u međuvremenu taj broj narastao na 12 posto, a u Americi na 20 posto. Istovremeno, godišnji prihodi jedan posto najbogatijih narasli su za 205 posto, a prihodi najbogatijeg promila za 636 posto, dok od 1980. godine prihodi 50 posto najsiromašnijih stagniraju.

SAD je jedna od najbogatijih, najmoćnijih i tehnološki najinovativnijih zemalja svijeta’, piše dalje Alston s eksplicitnošću rijetko viđenom u nekom UN-ovom izvještaju, ali ‘njezino bogatstvo, moć i tehnologija ne koriste se kako bi se riješila situacija u kojoj 40 milijuna ljudi živi u siromaštvu.’ ‘Američka iznimnost bila je konstantna tema u razgovorima koje sam vodio’, piše dalje, ‘no današnji SAD izniman je jedino na iznimno problematične načine koji su u šokantnom kontrastu s beskrajnim bogatstvom i formalnom posvećenošću ljudskim pravima.’ On također otvoreno osuđuje ‘sve uzastopne američke vlade’ zbog toga što ‘odbijaju prihvatiti da su ekonomska i socijalna prava – ljudska prava’ te zato što američko društvo bogate doživljava kao ‘snalažljive, poduzetne patriote, motore ekonomskog uspjeha’, a siromašne kao ‘rasipnike, gubitnike i prevarante zbog kojih je novac potrošen na socijalnu državu bačen novac’.

Alston navodi dvadesetak statističkih podataka koji ne ostavljaju nimalo mjesta sumnji u zaključak da je američki model već debelo zagazio u fazu raspadanja, povlačeći za sobom nepregledne mase ljudi čiji životi gotovo ništa ne vrijede.

Amerikanci žive kraće u usporedbi s ljudima u bilo kojoj drugoj bogatoj demokraciji, Amerika ima najviše pretilih u svijetu, stopa zatvorenika joj je najveća u svijetu, 25 posto mladih živi u siromaštvu…

‘Često su me pitali kako SAD stoji u usporedbi s drugim zemljama’, piše on, a kako bi na to pitanje odgovorio plastično navodi, između ostalog, sljedeće činjenice: Amerika na obranu troši više nego Kina, Saudijska Arabija, Rusija, Ujedinjeno Kraljevstvo, Francuska i Japan zajedno; 2013. godine smrtnost novorođenčadi bila je najveća u razvijenom svijetu; Amerikanci žive kraće i bolesnije živote u usporedbi s ljudima u bilo kojoj drugoj bogatoj demokraciji; Amerika ima najviše pretilih u svijetu; u smislu dostupnosti vode i kanalizacije 36. je zemlja svijeta; stopa zatvorenika joj je najveća u svijetu i pet puta veća od prosjeka zemalja OECD-a; u Americi 25 posto mladih živi u siromaštvu, dok je OECD prosjek 14 posto; SAD je 35. od ukupno 37 zemalja OECD-a u smislu siromaštva i nejednakosti i ima najveći Gini koeficijent nejednakosti od svih zapadnih zemalja, a također je 28. od 37 zemalja OECD-a po udjelu birača koji sudjeluju na izborima.

Siromašnih prema kriterijima američkih državnih institucija ima čak 40 milijuna ili 12,7 posto populacije, od čega gotovo polovica njih spada u kategoriju ‘dubokog siromaštva’. Siromašni ljudi uglavnom su bijelci, kojih ima osam milijuna više nego siromašnih Afroamerikanaca. No s druge strane, Afroamerikanci čine tek 13 posto ukupnog siromaštva, ali i 23 posto siromašnih i 39 posto beskućnika. Većina tih ljudi, piše Alston, ‘mahom su rođeni u siromaštvu ili su tamo dospjeli spletom okolnosti koje su bile izvan njihove kontrole’, uključujući i ‘jednu od najnižih razina socijalne mobilnosti u svim bogatim zemljama’.

Alston se u svom izvještaju obrušava na društvo u kojem ‘mnogi od najbogatijih građana ne plaćaju poreze jednako kao drugi, koji gomilaju novac na off shore računima i često profitiraju od špekuliranja umjesto da doprinose ukupnom bogatstvu’, kao i na činjenicu da se različitim mehanizmima manipuliranja manjinama i obespravljenima oduzima pravo glasa i time ugrožava demokracija, pa zaključuje da ‘političke elite itekako imaju interesa držati ljude u siromaštvu’.

On također demontira mit prema kojem je ključ rješenja svih socijalnih i ekonomskih problema zaposlenost, pa navodi da milijuni radnika u SAD-u unatoč tome što su zaposleni mogu preživljavati jedino uz pomoć bonova za hranu, koji državu stoje oko šest milijardi dolara godišnje i praktički predstavljaju subvencioniranje korporacija iz državnog proračuna. Osim toga, u Americi je prisutan dugoročan pad zaposlenosti, čiji uzroci ne leže isključivo na strani ponude već i potražnje za radnom snagom, pad dobrim dijelom pogonjen tehnologijom odnosno automatizacijom rada.

Kao jednu od naročito ranjivih skupina autor navodi starosjedilačko stanovništvo, uz primjer rezervata Pine Ridge u Dakoti, gdje su ‘uvjeti života usporedivi s onima na Haitiju’, a ljudi žive s manje od 12.000 dolara godišnje. Ranjiva skupina su i djeca, kojih čak 18 posto ili 13,3 milijuna živi u siromaštvu i čine trećinu svih siromašnih, pri čemu 36 posto siromašne djece čine Latinoamerikanci, 31 posto bijelci, a 24 posto Afroamerikanci. Čak devet milijuna djece ugroženo je i skorašnjom reformom socijalne zaštite, u kojoj će vrlo izgledno nastradati program zdravstvenog osiguranja djece iz siromašnih obitelji. Ova reforma, koju su republikanci najavili upravo u danima dok je Alston putovao Amerikom, mogla bi biti ‘fatalna za mnoge programe zdravstvenog osiguranja, a vjerojatno i za one koji se na te programe oslanjaju’, napisao je autor u izvještaju.

Naročito ranjivi, u smislu dodatne diskriminacije i kriminalizacije, su i beskućnici, kojih u Americi ima više od pola milijuna, od čega najviše, 76.500, u New Yorku. Njihovo ‘ponašanje’ sustavno se penalizira, čime im se dodatno onemogućava zapošljavanje. Isto tako, sustav korisnike socijalne pomoći izlaže ‘orvelijanskim’ ispitivanjima i prepuštanju kompjuterskim programima kojima se rangira njihova ugroženost, ali i ‘rizik od kriminalnog ponašanja’, pri čemu se ti podaci dijele s represivnim institucijama.

Philip Alston u svom se izvještaju bavio i slučajevima Puerto Rica, Alabame i opioidne krize kao naročito ilustrativnim primjerima sistematske zapuštenosti, bijede i zloupotrebe kakve zagovornici tržišne ekonomije sve neuvjerljivije pripisuju isključivo socijalističkim zemljama ili onima trećeg svijeta.

Puerto Rico je prilično čist slučaj kolonijalizma u kojem stanovnici tog američkog ‘teritorija’ nemaju ni pravo glasa ni političke predstavnike u američkim institucijama koje im, međutim, nameću otočnu upravu, a ova se ni najmanje ne bavi socijalnim problemima. Puerto Rico ima dvostruko veću stopu siromaštva od najsiromašnije države u Americi – 44 posto, a nakon nedavnih uragana ta se stopa po nekim procjenama povećala na 60 posto.

Ovisnost o lijekovima protiv bolova jedan je pak od glavnih uzroka kontinuiranog povećanja stope smrtnosti i smanjenja očekivane životne dobi muškaraca, naročito mlađih od 44 godine. Prema podacima Centra za kontrolu i prevenciju bolesti (CDC), očekivana životna dob muškaraca u posljednje dvije godine uzastopno se smanjuje (sada iznosi 76,1 godinu), što je prva takva statistika zabilježena u posljednjih pola stoljeća. Od predoziranja opioidnim lijekovima ove je godine umrlo 63.600 ljudi, što je 21 posto više nego godinu ranije, a podaci CDC-a pokazuju da su u 90 posto slučajeva žrtve bijelci, uglavnom muškarci, većinom radnici i oni koji spadaju u kategoriju siromašnih.

Među ‘kuriozitetima’ koji su se mogli pročitati u Alstonovoj izjavi i popratnim izvještajima vrijedi spomenuti i onaj da je u San Diegu zbog epidemije hepatitisa A, do koje dovode nehigijenski uvjeti života, umrlo nekoliko desetaka ljudi, dok u Skid Rowu, kvartu u centru Los Angelesa, na 1800 beskućnika dolazi devet zahoda, što je znatno manje od UN-ove preporuke za kampove u kojima su smještene sirijske izbjeglice.

Philip Alston bio je šokiran i činjenicom da se u okrugu Lowndes u Alabami, jednom od najsiromašnijih u Americi, pojavila masovna zaraženost trakavicom, parazitom za koji se vjerovalo da je iskorijenjen prije najmanje 40 godina. Trakavica se širi zbog ispuštanja kanalizacije u otvoreni prostor, a zatim hodanja bosim nogama po tlu kojim je parazit raširio svoja jajašca. Prosječni prihod stanovništva Lowndesa, mahom afroameričkog, iznosi 18.000 dolara godišnje, dok izgradnja septičke jame košta 15.000 dolara, pa žitelji nemaju ni to, a kamoli gradsku kanalizacijsku infrastrukturu. Liječenje zaraze trakavicom vrlo je jednostavno ukoliko osoba ima zdravstveno osiguranje, no to u ovom kraju najčešće nije slučaj.

1/3