Sakiba Čović iz Breze u BiH vjerovatno zna za stihove ‘Ona radi u rudniku i život joj nije lak’ Vlade Divljana, ali što je još važnije, ona je u rudniku mrkog ugljena Breza uistinu provela cijeli svoj radni vijek. Isto tako, o njoj i njenim ‘kamaratkama’ iz Breze snimljen je film ‘Na kraju tame’ prikazan na zadnjem ZagrebDoxu, a koji je svjetsku premijeru imao na sarajevskom festivalu Al Jazeera Balkans Doc. Zagrebačka projekcija bila je prilika za razgovor s njom, njenim suprugom Amirom i režiserom filma Rankom Paukovićem.

Breza je odavno povezana s rudnikom, u čijem su oknu generacije rudara, očeva i sinova, zarađivale hljeb. U mjestu je i srednja škola koja decenijama kao jedan od smjerova ima onaj rudarskog tehničara. Tu se početkom 1980-ih upisala i Sakiba, koja se isprva mislila upisati u školu za medicinske sestre u Sarajevu, ali je majka bila protiv toga.

- Na kraju sam, kao i još neke moje vršnjakinje, upisala smjer rudarskog tehničara. Škola nas je privukla i zbog stipendije koju smo dobili. Iako mi je cijela porodica, kako otac tako i stariji i mlađi brat, radila u rudniku, majka nije bila najsretnija ni kad sam se upisivala ni kad sam se zaposlila. Svi su u kući smatrali da je to muški posao. Bilo joj je žao da i ja idem u rudnik, a osim toga, to je značilo još jedno odijelo za pranje - priča nam Sakiba.

Zapošljavanje nje i njenih drugarica iz te generacije srednje škole rezultat je spleta okolnosti – tih je godina ponestalo kandidata za rudnik.

- Mnogi su se čudili, iako nismo direktno iskopavale rudu. Imale smo radna mjesta i radne zadatke na kojima su i prije i poslije nas radili muškarci. Nismo imale nikakve privilegije niti nas je netko štedio. Radile smo analize zraka, jer se u svakom momentu trebalo znati stanje, pogotovo kad se otvara neko rudničko polje. Analize su se radile svaki dan, a ako je trebalo, i u svakoj od tri smjene. Naravno, s godinama sam sticala iskustva; što sam vidjela i naučila od starijih kolega, to sam prenosila mlađima - govori Sakiba.

Bez obzira na to što je zapošljavanje njene generacije bila stvar okolnosti, a ne izraz emancipacije žena, zadovoljna je doprinosom žena.

- Išle smo da se dokažemo i da pokažemo što možemo. Naša generacija je bila prva i jedina koja je primljena. Iako su se djevojke i poslije nas školovale za rudarskog tehničara, nijedna nije bila primljena. Neke od nas su otišle zbog daljnjeg školovanja, ali mi koje smo ostale nismo odustale i sve smo u rudniku došle do penzije. Radila sam 32 godine, uz osam godina beneficiranog staža. Nisam se zamislila čak ni kad mi je brat nastradao. Svake godine netko pogine, ali nije bilo nesreća velikih razmjera, kakva je bila ona iz 1970. Mnogo nam je pomogla i solidarnost muških kolega koji su se s nama znali i našaliti, ali bez loših namjera - kaže Sakiba koja se zaposlila u jednom, a u penziju otišla u drugom sistemu; razlika je, kaže, u tome što je ranije oprema bila kvalitetnija.

- Od plata prije rata sagradili smo kuću, a sada imamo za život bez luksuza. Ćerke smo odškolovali, imamo punu sofru i ne hodamo naokolo pokrpani. Otišla sam u penziju sa 500 KM - govori nam Sakiba koja se pri kraju radnog vijeka zbog kritičkih riječi zamjerila pretpostavljenima, a oni su joj skinuli plaću i tako osnovicu za penziju.

Iako je režiser Ranko Pauković imao namjeru napraviti priču s više junakinja, film se fokusirao na Sakibu i njenu kolegicu Almeditu. Isprva je pristalo surađivati više žena, misleći da će im Ranko pola sata postavljati pitanja i da će to biti sve.

- Kad su vidjele da dolazim redovito svakih par mjeseci, bilo im je previše, pa je Sakiba jedina izdržala - kaže Pauković.

- Na početku sam vidio romantičnu sliku dolaska žena u rudnik. Mislio sam da je to bila vizija socijalističkog rukovodstva u to doba, da su htjeli dati ženama šansu. Na kraju je ispalo da je to bila slučajnost i da je to jedina generacija koja je radila u rudniku. Nakon Sakibe 35 generacija žena je završilo rudarsku školu, a nijedna nije zaposlena u Brezi - dodaje Pauković.

Inače, Breza je rudnik u kome je socijalističku slavu stekao Alija Sirotanović koji je u julu 1949. sa svojih osam kamarata za osam sati iskopao 152 tone uglja i oborio dotadašnji svjetski rekord Rusa Alekseja Stahanova od 50 tona. Pri susretu s Titom Alija je navodno rekao da traži samo veću lopatu.

- Kad sam ja 1980. sišao u rudnik, više nije bilo lopata i bušilica, ruda se iskopavala mašinski i pokretnom trakom prebacivala do vagoneta. Te je mašine obezbijedio Tito u sjećanje na Alijin podvig. Zato se svi sjećamo Titinih vremena jer su tada uslovi bili najbolji, poslije se sve kvarilo i krpilo jer se nije ulagalo u opremu. U početku smo Sakiba i ja radili u tri smjene, a poslije je ona radila samo u prvoj, dok sam ja sve vrijeme radio u smjenama, pa mi je i penzija veća - kaže nam Amir.

- U ratu smo se borili za opstanak i da očuvamo rudnik. Nije bilo plata, dobivali smo namirnice i humanitarnu pomoć, ali smo uspjeli da opstanemo. Naravno, Breza danas zapošljava manje ljudi nego ranije, ali odliv nije bio rezultat međunacionalnih sukoba. Oni koji su otišli, otišli su jer su smatrali da ne trebaju biti ovdje. Tko je želio, ostao je jer je Breza malo mjesto u kojem, bogu hvala, nije bilo problema. Imamo stariju kolegicu Srpkinju koja je rođena u Bratuncu, završila je školu u Srebrenici i došla ovamo. Muž joj je radio u rudniku, oboje su došli do penzije i danas žive u Brezi, a sličnih primjera ima još - govori Sakiba.

Ne smatra se zvijezdom, ali je zahvalna Ranku što je napravio film o ženama rudarima (‘rudarka’ je u žargonu izraz za obuću koju nose u oknu), da se sazna kako su žene još jednom dokazale da mogu biti ravnopravne s muškarcima. Što se tiče budućnosti, Sakiba bi voljela da Breza kao rudnik opstane i da hrani generacije koje dolaze, uključujući i njenog zeta koji tamo radi. Sam gradić Breza ima brojne sadržaje i u njemu, zajedno s okolnim selima, živi oko 14.000 ljudi, a u rudniku radi njih 1.200, naprema predratnih 2.500.

Iako se često postavlja pitanje rentabilnosti Breze, rudnik ipak opstaje i u njemu se kopa ugalj koji industrijskim kolosijekom ide do Termoelektrane Kakanj… U svakom slučaju, dok se ne riješi pitanje obnovljivih izvora, a postjugoslavenske države ne dogovore oko izgradnje hidroelektrana, radit će Kakanj, a onda i Breza. A možda se zbog nedostatka radne snage tamo ponovno zaposli i koja žena, koja će nastaviti put Sakibe i njenih drugarica.