U povijesti sporta nema mnogo tako velikih i inspirativnih biografija kao što je ona Ratka Rudića, vaterpoliste i vaterpolskog trenera koji u svojoj selektorskoj kolekciji ima četiri zlatne olimpijske medalje, tri svjetska i dva europska zlata te još trideset medalja s najvažnijih međunarodnih natjecanja. Općenito u sportu, samo je brazilski odbojkaški trener Bernardo Rocha de Rezende osvojio više medalja kao izbornik.

Devet Rudićevih velikih zlatnih medalja – s reprezentacijama Jugoslavije, Italije i Hrvatske – ključne su točke dokumentarnog filma "Dogodio se" autora Dejana Aćimovića, u produkciji Hrvatske radiotelevizije i Radiotelevizije Srbije.

Aćimović se opredijelio za strukturu koja je najsigurnija i vjerojatno najkorištenija kad se radi o dokumentarcima čija je ambicija da obuhvate cijelu karijeru jedne izuzetne ličnosti: gotovo dva sata, bez imalo praznog hoda i padanja ritma, teče filmska priča u kojoj se izmjenjuju arhivske snimke i fotografije te svjedočanstva brojnih sugovornika, među kojima i najvećih svjetskih vaterpolskih imena. Sam Rudić pojavljuje se riječju tek sporadično. Usprkos pristupu koji načelno teži objektivnom i hladnom prikazu, film obiluje emotivnim pa i dirljivim momentima.

Svjedočanstva sugovornika ne tiču se samo konkretnih događaja i sportskih podviga selekcija koje je predvodio Rudić, nego još više govore o njegovoj osobnosti i karakteru, o njegovom razumijevanju igre i poimanju ekipnog sporta, o njegovim metodama izgradnje autoriteta i naglašavanju važnosti psihologije, o njegovoj beskompromisnosti i svojevrsnoj nemilosrdnosti u pogledu puta koji se mora proći da bi se dosegli vrhunski rezultati...

Rudić je bolje od ikog u povijesti vaterpola izučio kako se stiže do pobjede, a tajna uspjeha i nije naročito tajna: mukotrpno treniranje iz čega se razvija samopouzdanje, stalno učenje i prilagođavanje, potpuna posvećenost cilju, mentalna čvrstina. Sve to, naravno, znaju i drugi, ali Ratko Rudić uvijek je vidio prije drugih i šire od drugih, s rijetkim umijećem da trinaestoricu igrača pretvori u skladnu ekipu.

Jednako dostojanstveno nosio se i s pobjedama i s porazima, s političkim optužbama hrvatskih nacionalista tokom devedesetih godina i sa šarlatanskim osporavanjima zavidnih i dokonih: uspravan i odmjeren, nikad sebi nije dopustio da padne ispod razine najboljeg na svijetu. Čovjek dostojan divljenja i film vrijedan gledanja.