>

novosti logo

Kolumne Kolumne

Opereta za tri groša

Od rektuma konja bana Jelačića do rektora zagrebačkog sveučilišta, obnavlja se lijepi hrvatski običaj prema kojem ceremonijalna megalomanija ide pod ruku s realnom mizerijom. Skoro da je riječ o šifri za razumijevanje temeljne niti nacionalne historije: što bjednije – to veličanstvenije!

Pokojni bi Franjo Tuđman zacijelo s neskrivenim simpatijama popratio raskošnu ceremoniju ustoličenja novoga rektora Sveučilišta u Zagrebu. Dragi se mrtvac, uostalom, može smatrati rodonačelnikom žanra, jer je – preuzevši vlast nakon više od pola stoljeća terora socijalističkoga modernizma – svojski prionuo ubrzanoj proizvodnji tradicije i utemeljio operetni oblik promicanja nacionalne države i nacionalne kulture.

Ponajviše njegovom zaslugom hrvatska se državnost, kada je podignut krvlju poprskani svečani zastor, ukazala kao opereta za tri groša, komad čija je forma besprijekorno prilagođena sadržaju, pa su pred fasciniranom publikom u jurišnoj formaciji iskočili zaboravljeni hrvatski kraljevi i knezovi, Tomislavi i Domagoji, Tuposlavi i Blesimiri, šireći miris vlage i naftalina, a i sam vladar, dok je postrojavao počasnu gardu u kitnjastim crvenim mundirima, skrojenim po uzoru na uniforme portira u boljim austrijskim hotelima, nije se trudio skrivati orgazmički grč na licu, grimasu koja ga je duže od desetljeća priječila da primijeti kako se zatekao na čelu tvorevine koja u globalnim okvirima znači manje od crnog ispod nokta.

Slični su ga osjećaji bez sumnje prožimali i kada je u zgradi Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu proslavljan njegov rođendan, u režiji ceremonijal-majstora Krešimira Dolenčića, koji je kasnije scenski osmislio i ispraćaj voljenoga vođe na onaj svijet, ili kada je u bijeloj vrhovničkoj odori bliještao iz svečane lože na jarunskoj vojnoj paradi, djelu istog režisera, dok je pod njim defilirala čitava slavna hrvatska ratna povijest, od sinjskih alkara s kuburama za pojasima do raketa načinjenih od kaširanog papira. Sam čin rađanja samostalne države bio je obilježen pompoznim povratkom brončanoga konjanika na Trg bana Josipa Jelačića, postavljanjem krupnog primjerka skulptorskoga bofla na zasluženo mjesto, uz razvijene zastave, snažni razglas i zborno pjevanje 'Lijepe naše': u provali opće nacionalne sreće nitko nije ni primijetio poveću hrpu toplih govana koja se taložila pod konjskim repom.

I tako, od rektuma konja bana Jelačića do rektora zagrebačkog sveučilišta, obnavlja se lijepi hrvatski običaj prema kojem ceremonijalna megalomanija ide pod ruku s realnom mizerijom. Skoro da je riječ o šifri za razumijevanje temeljne niti nacionalne historije: što bjednije – to veličanstvenije!

Svježe okrunjenome akademskom odličniku u svakom slučaju treba zahvaliti što je, nakon perioda stanovite stagnacije, reafirmirao tuđmanovski talent za naglašavanje nesporazuma. Ako nekome nije bilo posve bistro što je to Damir Boras imao na umu kada je, po izboru na dužnost rektora, izjavio kako želi da sveučilište postane 'mjesto temeljnih biblijskih vrijednosti', sada bi mu moglo biti nešto jasnije. Imao je, između ostaloga, na umu i sljedeće:

'Na čelo povorke oba rektora, prorektora, dekana i članova Senata stupa padel s velikim srebrnim pedumom u desnoj ruci. Povorka prelazi cestu od zgrade Rektorata do HNK. Promet se zaustavlja. Ulaze na glavni ulaz u HNK. Tamo se nalazi većina uzvanika, na podu je crveni tepih i tek kada povorka dođe na početak crvenoga tepiha, otvaraju se glavna vrata kazališta i kroz njih ulazi povorka i odlazi u kafe za publiku gdje će uz piće boraviti do 11.50 sati.'

Protokol inauguracije novoga rektora – kako je citiran u jednome dnevnom listu – dosta sliči crkvenim procesijama (pogotovo u dijelu gdje 'padel' delikatno nosi 'pedum', kao da su mu u ruci svete mošti), ili obredima kanoniziranja najviših izdanaka katoličkog klera, mada ni tada nije čest slučaj da se zaustavlja gradski promet kako bi svita ukrašena crnim togama i svečanim lancima preko isplažena crvenog tepiha umarširala u zgradu HNK-a, prirodno stanište operetne Hrvatske.

Da je bilo sasvim po volji rektora Borasa, uzvanike bi u hramu nacionalne kulture, po svemu sudeći, dočekala neka od 'temeljnih biblijskih vrijednosti', možda čak gipsana skulptura Majke Božje u natprirodnoj veličini koja u raširenim rukama drži krigle s pivom, no morao se, silom funkcije, zadovoljiti svjetovnim komponentama: dakle salata od hobotnice, namaz od tunjevine, zagorski štrukli, kuhana šunka i rashlađeno bijelo vino… dakle 600 uzvanika, 30 ambasadora, predsjednik Republike, izaslanik premijera, ministri, sabornici, akademici, biskupi i ostale krvopije… dakle hrvatska društvena krema u najelegantnijem izdanju, s kostimima za kupanje u lažnom sjaju.

Nedostajao je Japa, naravno, da uveliča svetkovinu svojim polovičnim osmijehom. Ali što možemo, barem živi njegovo djelo, značajno taman onoliko kolika je vrijednost njegova dekora. A ni mekušac koji sada nastanjuje njegovu rezidenciju nije tako loš. Nedavno je ocijenio kako je stanje u visokome školstvu ravno katastrofi, ponajprije zbog gubljenja dodira s realnošću, pa je sada red da podupre sveučilišni establišment u daljnjim uspjesima, da iskaže punu solidarnost u naporu da se 'društvo znanja' simulira sa društvom zvanja i da provincijalni kompleksi iz akademskog polja isplivaju na društvenu površinu u najvulgarnijem izdanju.

Prije nego su ga stigli upitati zbog čega je odlučio podražavati nepostojeću tradiciju i – 'po prvi put u povijesti' – pretvoriti inauguraciju rektora (tj. samoga sebe) u impresivni malograđanski spektakl, dakako o državnome trošku, Damir Boras je ponudio objašnjenje: 'Mi smo najveće i najstarije hrvatsko sveučilište i tu tradiciju, veličinu, pa i kvalitetu treba poštovati.' Odmah ga je podupro kolega s profilom i nastupom surog orla, predsjednik Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti Zvonko Kusić, ustvrdivši kako je sveučilište, skupa s HAZU-om i HNK-om, 'supstitut državnosti', te ima presudnu ulogu u 'razvoju hrvatskog identiteta'.

To što se 'najveća i najstarija' hrvatska institucija visokog obrazovanja u međuvremenu toliko ofucala da, prema službenim mjerilima, više ne spada ni među pet stotina najkvalitetnijih na svijetu, za Borasa nije ni opterećenje ni povod za samozatajnost, već dodatni poticaj da svoju socijalnu promociju opsluži rekordnom naplavinom državotvornog kiča. On rabi službenu matricu nacionalne povijesti: što jadnije – to slavnije! Kao što je ona počasna garda u baletnome maršu osiguravala iluziju veličine diktatoru od kojeg je zazirao sav civilizirani svijet, tako je za zagrebačkog rektora sama megalomanska gesta potvrda razine koju 'treba poštovati'.

Ako je išta u ovih četvrt stoljeća odredilo 'razvoj hrvatskog identiteta', to je nepokolebljiva riješenost da se faktično podredi simboličkom i da fantazije od nacionalne važnosti preuzmu patronat nad stvarnošću. Sistem je u tom smislu zaokružen: onaj Kusićev 'supstitut državnosti' trebao bi štancati nacionalnu inteligenciju, nacionalna će inteligencija proizvoditi nacionalnu kulturu, a nacionalna kultura nema nikakvu drugu svrhu nego da obrednom beatifikacijom same sebe utvrđuje laž kao temelj državnosti.

Stoga je bilo logično da priredbu pred zagrebačkim HNK-om scenski osmisli upravo Jakov Sedlar, sineast židovskog porijekla s viškom simpatija prema ustašama, a samim tim ekspert za umjetničke pothvate koji će istaknuti nesporazume jačeg intenziteta. Budući da Sedlar, koji u zadnje doba zagovara čišćenje hrvatske kulture od 'bolesnih liberalnih fašista', nije u stanju režirati ništa osim ordinarnog šrota, bila je to dolična uvertira za povratak 'biblijskih vrijednosti' na Borasovo sveučilište.

1/1