>

novosti logo

Kolumne Kolumne

Osnove marksizma: tragedija i farsa

Dobro jutro, djeco, život je kurvin sin, a svijet đavolje igralište. Razumni to shvate prije desetog rođendana, a mi ostali i dan-danas trzamo glavom sanjajući Saint-Étienne i zelena čudovišta iz tunela Geoffroy-Guicharda

Svaki Splićanin iz moje generacije, tamo dakle oko godišta 1964., nosi isti ožiljak na duši. I kad bi nas psihijatri polegli na kauč i pokušali rastvoriti težak oklop od zabluda i poricanja, oznojeni bismo se dobro otimali bolovima iz raskrvarenog starog ožiljka prije nego se konačno prepustimo nikad do kraja isplakanom plaču, iznova proživljavajući najtežu i najbolniju traumu naših djetinjstava.

Ivićevi igrači u oči su se kleli da su domaćini namjerno isključili struju i u svlačionici uzeli nekakav doping, pričajući kako su do tada polumrtvi ‘stefanisti’ iz tunela Geoffroy-Guicharda izašli kao divlji zombiji praznih, staklenih očiju

Da, Saint-Étienne.

Bila je srijeda, 6. novembra 1974., petnaest minuta do devet navečer. Imali smo nepunih deset godina, dva tjedna do rođendana, i bili smo prvaci svijeta: Hajduk je toga proljeća uzeo prvu ‘duplu krunu’, prvenstvo Jugoslavije i već treći uzastopni Kup maršala Tita, a momčad Tomislava Ivića, jedanaestorica veličanstvenih koju i danas svaki splitski pedesetogodišnjak zna napamet – Mešković, Džoni, Rožić, Peruzović, Holcer, Buljan, Žungul, Mužinić, Oblak, Jerković, Šurjak – bila je već ozbiljna europska momčad, komunistički Ajax.

Tri godine ranije debitirali smo u Kupu prvaka – za onaj povijesni prvi, 1955/56., umjesto najbolje i najtrofejnije poslijeratne jugoslavenske momčadi, aktualnog prvaka Hajduka s Bearom i Vukasom, Fudbalski savez je, mater mu jebem, poslao Tuđmanov Partizan! – i za jedan gol u gostima bolja je bila Valencia pod vodstvom legendarnog Di Stefana. Jedan jedini jebeni gol: dvije godine kasnije, u polufinalu Kupa pobjednika kupova za taj je jedan gol bio bolji tada veliki Don Reviejev Leeds United, što će te sezone postati prvak Engleske i potom dogurati do finala Kupa prvaka. Nismo, međutim, očajavali. Tek smo bili krenuli u školu, a školovanje u kapitalističkoj Europi nije bilo besplatno.

Nas su, uostalom, velike stvari tek čekale.

Do te srijede, sve do petnaest do devet navečer, naša su djetinjstva bila zapisana sretnima poput slikovnica. Bila je to ta godina, sedamdeset četvrta: nakon što se Hajdukova reprezentacija vratila s Mundijala u Njemačkoj, šetali smo prvenstvom Jugoslavije kao po Rivi i nanizali do te večeri dva mjeseca i trinaest utakmica bez poraza, porazbijali smo Dinamo u Zagrebu i Partizan u Beogradu, plasirali se u polufinale Titova kupa, onda u prvom kolu Kupa prvaka s devet lakih komada demolirali siroti islandski Keflavik, pa u drugom kolu dočekali sedmerostrukog francuskog prvaka, u to vrijeme najjaču bandu Pete Republike i jednu od najboljih u Europi, predvođenu strašnom braćom Revelli, Patrickom i Hervéom, što je s dvjesto golova do dana današnjeg najbolji strijelac u povijesti kluba.

U memoarima pod naslovom ‘Igrao sam se s vatrom’ Jean-François Larios hladnokrvno je priznao da im je klupska liječnička služba tih sedamdesetih, u vrijeme prije antidoping-kontrola, redovito davala tablete Captagona

Da, Saint-Étienne.

Strašan je bio taj Saint-Étienne, nešto kao danas Paris Saint-Germain – već sljedeće godine igrat će na Hampden Parku finale Kupa prvaka protiv Beckenbauerova Bayerna i nezasluženo izgubiti 0:1 – ali nije u nas bilo straha za strašne. Vratar ‘stefanista’ Ivan Ćurković znao je nešto o tome: u Saint-Étienne je došao iz beogradskih crno-belih i još je živo pamtio 1971., kad je Hajduk u pretposljednjem kolu nakon Partizanovih sigurnih 3:0 u drugom poluvremenu preokrenuo za 4:3 i prvu titulu nakon šesnaest godina. Povijest se te večeri ponavljala, a mi smo jadnici mislili da se ponovila s četiri gola u Ćurkovićevoj mreži.

Što smo znali? Išli smo u četvrti razred, još nismo učili Marxa i nismo imali pojma da se povijest prvi put ponavlja kao tragedija, a drugi put kao farsa.

Na blatnjavom Starom placu završilo je tako opuštenih i golemih 4:1, u svojoj možda i najboljoj utakmici u životu Ivica Šurjak sam ih je poubijao nezaustavljivim sprintovima po lijevoj strani – ostarjeli i propali Alain Merchadier dan-danas, kažu, baulja i posrće tamo uz zapadnu aut-liniju – i ja sam već sutradan na bijelu Galebovu majicu plavim flomasterom na leđima ispisao broj 11 i odlučio pustiti dugu kosu.

Na uzvrat u Francusku Hajduk je otišao kao u Tuzlu, a izravni prijenos u okviru Sportske srijede bio je uzbudljiv i napet poput dramske premijere Televizije Zagreb ponedjeljkom: ni domaćini nisu vjerovali u čudo, stadion Geoffroy-Guichard bio je poluprazan, Larque je uspio zabiti jedan, ali dobri stari Mićun Jovanić izjednačio je u šezdesetoj, i sve je bilo gotovo. Ostalo je manje od pola sata, razumniji su već razmišljali o Vardaru u nedjelju, a mi ostali sanjali smo povratak u Francusku, na finale na pariškom Parku prinčeva: bi li u četvrtfinalu bila bolja Barcelona ili Anderlecht, da li da u polufinalu odmah riješimo Bayern ili ipak da raščistimo onu stvar s Leedsom?

Bila je srijeda, 6. novembra 1974., petnaest do devet navečer.

A onda je nestala struja.

Nije, međutim, struje nestalo kod nas u Splitu, već tamo, na Geoffroy-Guichardu. Kad se pak pola sata kasnije reflektori ponovno upale, naši životi više nikad neće biti isti.

Nakon prekida domaćini su iz svlačionice istrčali nabrijani kao vukodlaci u woodoo-transu. Sve se dogodilo brzo: Bathenay je odmah glavom zabio za 2:1, Bereta je iz penala dodao treći, desetak minuta prije kraja ušao je onaj Grk Yves Triantafilos i ravno s klupe uvalio gol za produžetke, pa onda potkraj prvog produžetka i drugi. Dok smo shvatili što se događa, već smo imali pedeset godina, tri propala četvrtfinala Kupa prvaka i tri propala braka, otečenu prostatu i djecu u pubertetu.

Petica u Saint-Étienneu bila je naša prva petica iz marksizma: povijest se ponovila kao tragedija.

Sve otada, cijeli su mitovi i legende pleteni oko tog historijskog Hajdukovog poraza. Ivićevi igrači u oči su se kleli da su domaćini namjerno isključili struju i u svlačionici uzeli nekakav doping, pričajući kako su do tada polumrtvi ‘stefanisti’ iz tunela Geoffroy-Guicharda izašli kao divlji zombiji praznih, staklenih očiju. Pola sata nastavka i još pola sata produžetaka, tvrdili su hajdukovci, igrači Saint-Étiennea letjeli su i orali travnjakom, u onim zelenim dresovima baš poput Hulkova na speedu – Frfa Mužinić pričao je kako ga je drogirani i obeznanjeni francuski bek presjekao klizećim startom dok je izvodio aut! – pa nakon pobjede povraćajući, s pjenom na ustima, popadali po travnjaku.

Dekadentna francuska buržoazija – gorko su tih dana komentirali u Splitu – drogira se i kljuka amfetaminima, a naš proletarijat za to vrijeme od legendarnog masera Božidara Solde dobiva žličicu propolisa za snagu i žličicu soli protiv grčeva!

Sve otada, punih četrdeset godina legenda o dopingiranim igračima Saint-Étiennea opće je mjesto splitske mitomanske prepotence, koja nikad nije dopustila da je netko bolji i jači, tražeći uzroke naših nesreća u svjetskim zavjerama i sudačkim nepravdama. Bit će kasnije još poraza, bit će ih još tragičnijih, ali tih 1:5 bio je naš primalni krik, točka u kojoj je počela svaka naša propast i svaki naš jebeni jedan gol manjka: Saint-Étienne bit će ime svih naših izgubljenih utakmica, svih herojskih poraza od slabijih, ali bogatijih, povlaštenijih, korumpiranih i drogiranih.

Bit će kasnije i pobjeda, bit će velikih pobjeda – te ćemo sezone, najzad, uzeti drugu uzastopnu ‘duplu krunu’, uzet ćemo tih slavnih sedamdesetih još jedno prvenstvo, a europska četvrtfinala i polufinala bit će naša kvartovska igrališta – ali do kraja naših života pitat ćemo se zašto ta slavna generacija nije napravila više, jesmo li mogli, jesmo li morali? I svaki put se vraćati u Saint-Étienne, da u mračnom tunelu stadiona Geoffroy-Guichard kao u onom Dragojevićevom filmu razotkrijemo našeg Drekavca, mitološko bogato dopingirano čudovište iz djetinjstva odgovorno za sva naša kriva odrastanja.

Bila je srijeda, 6. novembra 1974., deset navečer. Imali smo nepunih deset godina, dva tjedna do rođendana, plakali smo cijelu tu noć i nijedne nam suze do jutra nije ostalo.

Nijedne više nije bilo ni kad smo već sljedeće sezone u četvrtfinalu Kupa prvaka nakon 2:0 u Splitu otišli u Eindhoven – Mladen Delić nas je zabavljao u prijenosu, ‘sudac Erich Linemayr ima dva sina, starijeg i mlađeg’ – i kad je jednako manje od pola sata do kraja još bilo 0:0, PSV onda u par minuta izjednačio, a Willy van der Kuijlen u produžetku zabio za 3:0, i kad nam je Linemayr ukrao čisti penal na Šurjaku i priliku da se u polufinalu osvetimo Saint-Étienneu.

Nijedne suze više nismo imali ni kad nam je par mjeseci kasnije sudac Dušan Maksimović ukrao titulu prvaka i treću uzastopnu ‘duplu krunu’ produživši onu Partizanovu utakmicu u Ljubljani kao ‘Gradić Peyton’, ni kad nam je 1978. kod Arsenala talijanski sudac Alberto Michelotti na pravdi boga isključio Krstičevića i Mužinića, pripremivši šesnaesterac za Youngov odlučujući gol par minuta prije kraja, ni kad smo u četvrtfinalu Kupa prvaka 1980. u Hamburgu nadigrali strašni Keeganov HSV, a škotski sudac Ian Foote poklonio domaćinima jedini gol nakon brutalnog Hrubeschovog faula na Pudaru, ni kad je u polufinalu Kupa UEFA Talijan Paolo Casarin Gudeljevo čišćenje ramenom svirao kao ruku i poklonio Tottenhamu slobodni udarac za 1:0, taman koliko im je trebalo za finale.

Kad nam se sljedeći put dogodi Saint-Étienne – kad opet ispadnemo iz Europe nakon 4:1 i 1:5, kad sudac kod 1:3 poništi čisti gol Zlatka Vujovića, a domaćini onda pred polupraznim tribinama uvale dva komada u zadnjih pet minuta – povijest će se ponoviti kao farsa: te 1981. protiv Valencije ćemo s 1:5 zapravo izgubiti prvu utakmicu, a s veličanstvenih i uzaludnih 4:1 pobijediti u uzvratu u Splitu.

Iz svlačionice stadiona Geoffroy-Guichard izašli smo tako kao proćelavi sredovječni cinici s teškim oklopima od zabluda i poricanja. Sve otada, cijele ostatke svojih bijednih života pitali smo se što je moglo biti, što smo sve mogli da je bilo pravedno i pošteno, da smo imali iste šanse i da smo te srijede rutinski priveli utakmicu kraju, pa dobili onaj bezvezni poljski Ruch Chorzów, što je umjesto nas dopao Saint-Étienne, i u finalu se konačno osvetili Leedsu.

Sažaljivo su se podsmjehivali našim legendama o ‘ljudima u crnom’ i nepravdama što su stajale iza Hajdukova ‘europskog prokletstva’ – najviše, jasno, onoj posve blesavoj o drogiranim igračima Saint-Étiennea, od koje je sve počelo – ali mi smo znali da smo u pravu, da smo te 1975. mogli, trebali i morali biti prvaci Europe, i da bi se drugačije povijest pisala da smo je počeli kao europski prvaci, da smo kao prvaci otišli kasnije na crtu i PSV-u, i Arsenalu, i Hamburgeru, i Valenciji, i Tottenhamu, i svakom demonu koji će nas čekati uz raskršća na putu slave.

Što smo, međutim, znali? Imali smo dvije petice iz marksizma, ali nismo još shvaćali kako svijet nije da se tumači, već da se mijenja. A naš se dijelio na vrijeme prije i poslije Saint-Étiennea, na vrijeme kad smo bili devetogodišnji prvaci Europe i vrijeme otkad smo desetogodišnja djeca. Naše je ‘doba mraka’ počelo kad su na stadionu Saint-Étiennea uključili struju, i traje do danas, evo već pola sata.

A onda je prije nekoliko dana – točno, eto, na četrdeset treću godišnjicu boja na Geoffroy-Guichardu – Francusku potresla senzacionalna autobiografija Jean-Françoisa Lariosa zvanog Turbo, nekadašnjeg enfant terriblea Saint-Étienna i francuskog nogometa, čudesno talentiranog mladog veznjaka što je uz suigrača i prijatelja Michela Platinija kasnih sedamdesetih bio viđen za nositelja reprezentacije.

Čitali smo u nevjerici: u memoarima pod naslovom ‘Igrao sam se s vatrom’ Larios – koji je na mitskoj utakmici protiv Hajduka sjedio na klupi – hladnokrvno je priznao da im je klupska liječnička služba sedamdesetih, u vrijeme prije antidoping-kontrola, redovito davala tablete Captagona, njemačkog psihostimulansa što je već do osamdesetih bio zabranjen u cijeloj Europi i Americi. Kasno za Lariosa – koji se Captagonom dotle već uvukao u pakao droge i alkohola, gdje je temeljito uništio vlastitu obećavajuću karijeru, tužno je završivši na Svjetskom prvenstvu 1982., potjeran iz reprezentativnog kampa kad se otkrilo da je spavao s Platinijevom ženom Chantelle – a kasno bogami i za nas, koji smo zgromljeni držali u rukama dokaz da sve ove godine nismo bili ludi mitomani.

Da, ‘stefanisti’ su nas razbili drogirani Captagonom, istom onom ‘džihad-drogom’ o kojoj se govorilo sve otkako je 2014. stanoviti Kareem, mladi neki borac Islamske države, u intervjuu CNN-u otkrio kako im prije borbi daju nekakve amfetaminske pilule što ih pretvaraju u euforične, neustrašive samoubilačke zombije praznih, staklenih očiju, koje ‘nije briga hoće li umrijeti ili ne’. Cijela skladišta Captagona otkrivena su kasnije u bunkerima ISIL-a, razjašnjavajući zašto se taj snažni stimulans danas proizvodi praktički još samo u Siriji, odakle je stigla i ona pošiljka od šesto hiljada tableta što ju je na krijumčarskom putu u Europu prije nekoliko mjeseci otkrila grčka policija.

‘Nismo osjećali umor, nismo osjećali bol, nismo osjećali strah, nije nas bilo briga hoćemo li umrijeti ili ne’, pričao je Kareem novinaru CNN-a, upravo kao da to na stadionu Geoffroy-Guichard daje izjavu francuskoj televiziji poslije povijesnih 5:1 protiv strašnog splitskog Hajduka.

I što sad?

Četrdeset tri godine kasnije konačno smo imali dokaz, priznanje pokajnika Lariosa: bili smo u pravu, Francuzi su igrali armirani dopingom, zalijetali su se u Frfu i Šurjaka drogirani poput Al Baghdadijevih zombija-samoubojica, izgubili smo nepravedno i nepošteno, nepravedno i nepošteno izgubili smo tu utakmicu i cijeli preostali život. Moralni smo prvaci Europe iz sezone 1974/75, imamo dokaz, imamo Lariosovu knjigu kao pokal, ali ljudi nam se i dalje sažaljivo podsmjehuju – tko je još osim nas ikad čuo za tog zaboravljenog francuskog nogometaša, tko se još sjeća te davne utakmice, koga uopće zanima što bi bilo da je bilo, i da je bilo pravedno i pošteno, tko još igra pravedno i pošteno, tko je ikad igrao?

Dobro jutro, djeco, život je kurvin sin, a svijet đavolje igralište. Razumni to shvate prije desetog rođendana, a mi ostali i dan-danas trzamo glavom sanjajući Saint-Étienne i zelena čudovišta iz tunela Geoffroy-Guicharda. Jebo vas Marx. Nije li, konačno, i on sâm onomad ustvrdio kako je filozofija u odnosu na stvarni svijet isto što i masturbiranje u odnosu na seks?

A u stvarnom svijetu bude kišovita neka srijeda, pa bude deset navečer, a mi zaglavljeni u četvrtfinalu života, u sudačkoj nadoknadi šećemo blatnjavim kvartovskim parkom, osvrćemo se gleda li tko i pišamo pod stup javne rasvjete, buljeći kroz nekakav oglas za ekspres-električara zalijepljen na banderu: tamo na kraju tupog pogleda prljavi, polumračni parkić vidimo kao Park prinčeva ili barem Hampden Park, pa pred sto hiljada gledatelja u produžecima veličanstvenog finala protiv Bayerna šutiramo praznu konzervu Ožujskog piva vanjskim felšom ravno u rašlje, dok nas drogirani Sepp Maier na golu gleda praznih, staklenih očiju, onako ostario i propao isti Karl Marx.

A onda nestane struje.

1/3