>

novosti logo

Društvo Društvo
Piše Anja Kožul

Palež, šteta i odšteta

Glišo Kolundžić, koji 26 godina vodi spor protiv Croatia osiguranja zbog naknade štete za kuću koja mu je 1991. zapaljena u Zadru, po zadnjem vještačenju tom je osiguravatelju ispao dužan 22.574 kune

Nakon 26 godina suđenja s Croatia osiguranjem zbog nadoknade štete na zapaljenoj kući u Zadru i šetanja po hrvatskim sudovima, povratnik Glišo Kolundžić opet je na samom početku. Uz to, prema zadnjem vještačenju, on toj osiguravateljskoj kući s kojom je imao sklopljenu policu osiguranja imovine čak duguje – i to 22.574 kune.

Priča tog povratnika iz Kakme, sela u zadarskom zaleđu, počinje u maju 1991., kada se odigrala sramna koordinirana akcija poznata kao Kristalna noć. U prvim danima maja u Zadru je devastirano i opljačkano preko 130 objekata, što u društvenom, što u privatnom vlasništvu Srba. Strahujući za goli život, Kolundžić s obitelji 2. maja 1991. bježi u Petrovaradin, gdje dolaze po sistemu ‘ključ za ključ’ – svoju kuću u Zadru zamijenili su za kuću hrvatske obitelji u Vojvodini. Otkaz u Auto-kući Zadar dobio je 8. maja, a to se dogodilo, kako kaže, zbog ustrajnog odbijanja da potpiše izjavu o lojalnosti Franji Tuđmanu.

Nekoliko mjeseci kasnije, 12. septembra 1991., Kolundžiću je javljeno da mu je kuća na zadarskom Bilom Brigu, koja je imala dva trosobna stana i malu sportsku dvoranu, zapaljena. Ono što nije izgorjelo, pokradeno je, a počinitelj se do danas vodi kao nepoznat. Potom je uslijedila dvogodišnja prepiska s Croatia osiguranjem, s kojim je Glišo Kolundžić imao sklopljenu policu osiguranja s trajanjem do 1. januara 1992. Budući da je ta osiguravateljska kuća tvrdila da se radi o ratnoj šteti, a ne o namjernom paljenju, on je 1993. bio primoran podnijeti tužbu Općinskom sudu u Zadru. Taj sud je potom izdao nalog da se izvrši vještačenje nastale štete. Ukupna vrijednost štete na dan izrade vještačenja iznosila je 161.219,71 kunu sa zateznim kamatama.

Taj izračun prihvaćen je za građevinsku štetu, ali ne i za namještaj. Premda je imao pravo tražiti odštetu i za namještaj, Kolundžić se toga u sudskom procesu odrekao, misleći da će to ubrzati postupak. Općinski sud u Zadru, koji je utvrdio da nanesena šteta nije prouzrokovana ratnim razaranjem već namjerno, 6. marta 2004. donio je presudu prema kojoj je Croatia osiguranje tužitelju dužno isplatiti spomenuti iznos. Na nju se žalila osiguravateljska kuća, što je cijeli slučaj dovelo do zadarskog Županijskog suda. Taj drugostupanjski sud je naposljetku donio odluku da je Glišino potraživanje neosnovano i iznos glavnice smanjio na 5.000 kuna. Kolundžić je zatim zatražio reviziju na Vrhovnom sudu, koji je potvrdio presudu Županijskog suda.

- Važno je napomenuti da bi odšteta s kamatama, koje su se u to vrijeme obračunavale, danas iznosila preko deset miliona kuna. Međutim, daljnjim suđenjima su viši sudovi došli do zaključka da stvarnu procjenu štete treba ostaviti po strani kao nevažeću te da treba izvršiti denominaciju osiguranine koja je iznosila pet miliona dinara, nakon čega je ostala glavnica od 5.000 kuna. Na to su mi obračunali kamate i 2011. isplatili nešto manje od 100.000 kuna - kaže Kolundžić, koji se u međuvremenu obratio Ustavnom sudu, tražeći zaštitu prava na suđenje u razumnom roku.

Prvom presudom Ustavnog suda 2004. dobio je odštetu od države u iznosu od 9.100 kuna. Kako se i narednih godina ništa odlučujuće nije dogodilo, Glišo opet podiže zahtjev za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku, pa 2008. dobiva odštetu od 7600 kuna. Treći put, 2019. godine, zahtjev za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku podigao je pred Županijskim sudom u Zadru i dobio još hiljadu kuna.

Najviše ga ljuti postupak denominacije zbog čega je danas žestoko zakinut. Također smatra da je prvo vještačenje iz 1993. bilo realno te da mu do danas nije jasno zašto sud u Zadru godinama ignorira tu procjenu. Osim prvog vještačenja, procjena štete na njegovoj kući dogodila se još četiri puta. Općinski sud naložio je novo vještačenje 2016., a iste godine Kolundžić je naručio privatno vještačenje. U njegovu korist najviše je išlo nadvještačenje iz 2017. na osnovu kojeg zadarski Općinski sud naredne godine donosi rješenje o ovrsi Croatia osiguranja. Iako se Kolundžić ponadao da će tu biti kraj ovog sudskog procesa, stvari su se opet izjalovile.

Osiguravatelj mu je tom odlukom bio dužan isplatiti još 192.376 kuna sa zateznim kamatama i troškovima postupka. U rješenju se navodi da žalba protiv tog rješenja ne odgađa njegovo izvršenje. Do isplate, međutim, nije došlo zbog žalbe Croatia osiguranja i donošenja presude Županijskog suda u Splitu u februaru 2019. u kojoj se navodi da odluka o ovrsi nije bila vjerodostojna. Na pitanje zašto nije vjerodostojna, Glišo ni njegova odvjetnica do danas nemaju odgovor.

- Taj zaključak ni moja odvjetnica nije mogla razumjeti, viša sudska savjetnica je isto rekla da ne razumije tu odluku. Svjestan sam da će Croatia osiguranje i pravosuđe napraviti sve samo da ovome ne dođe kraj, a čini mi se da su ta pusta vještačenja legitimno sredstvo opstruiranja završetka sudskog procesa - smatra Kolundžić.

Općinski sud u Zadru potom donosi rješenje o novom, petom vještačenju koje je izvršeno 4. novembra 2019. Tada sudska vještakinja donosi procjenu da Glišo Kolundžić Croatia osiguranju treba vratiti 22.574,70 kuna. Ova procjena nije pravomoćna, a Glišo se tek treba očitovati o njoj i pokušati je opovrgnuti.

I kao da dosadašnje sudske instance kroz koje je ovaj povratnik prošao nisu bile dovoljne, nova adresa na kojoj će se sporiti s Croatia osiguranjem je Općinski sud u Benkovcu, gdje sada osiguravatelj tuži njega zbog neosnovane ovrhe, a zatraženo je i novo, šesto vještačenje. Do zaključenja ovog broja Novosti nismo dobili odgovor od Croatia osiguranja, no kako doznajemo, ta tvrtka smatra da su prema Kolundžiću ispunili sve obaveze u skladu s pravomoćnim presudama.

Spor s Croatia osiguranjem zasigurno je najveća muka Gliše Kolundžića, ali je još veći apsurd da on, opet zbog hrvatskog pravosuđa, danas ne živi u kući u Zadru. Vraćamo se na početak priče kada Glišo sa svojima bježi u Vojvodinu i pristaje na slijepo zamijeniti kuću s vlasnikom Marijanom Čalušićem iz Petrovaradina, kao što su u to vrijeme mnogi činili.

Po dolasku u Vojvodinu Kolundžići su saznali da su prevareni – ta je kuća bila znatno manja i starija od njihove zadarske. Uskoro je saznao da ni vlasništvo nije čisto i da je Čalušić samo korisnik kuće, ali ne i vlasnik. Tražio je povratak kuće prema Aneksu G Ugovora o pitanjima sukcesije, a taj je postupak također potrajao. Prolazak vremena mu nije išao u prilog jer je Glišo iz ovog spora izašao kao gubitnik.

- Dobio sam rješenje da ispraznim kuću u Petrovaradinu i da odem u svoju u Zadar, a da korisnik moje kuće napravi to isto i da se vrati u Petrovaradin. Sud u Novom Sadu je to 1997. dosudio, a Općinski sud u Zadru tu odluku nije priznao - kaže Kolundžić i ističe da se Aneks G selektivno primjenjuje.

- U Zakonu o potvrđivanju Ugovora o pitanjima sukcesije stoji da će svi prenosi iza 31. decembra 1991., koji su učinjeni pod prisilom, biti ništavni. Ali moju presudu nisu prihvatili ni Općinski ni Županijski sud, a taj ugovor bi trebao biti nadnacionalan i jači od svih domaćih pravosudnih institucija - smatra Kolundžić.

Jedino pravo koje je uspio ostvariti jest obnova kuće u Kakmi, koja je također bila razorena. Tamo živi od 1999., kada se vratio iz izbjeglištva, a zadnjih nekoliko godina, otkako je ostao udovac, u njoj samuje.

1/1