>

novosti logo

Društvo Društvo

Partija pred umorom

Jedini Program SKJ, onaj iz 1958. godine, bio je prvi programski dokument u komunističkom pokretu u kojem je sadržana radikalna marksistička kritika staljinističkog dogmatizma i socijaldemokratskog oportunizma te razvijena koncepcija socijalizma kao svjetskog procesa, nasuprot Staljinovom izjednačavanju svjetskog socijalizma s vojnopolitičkim blokom socijalističkih država

Iako smo se problemom samoupravljanja u Novostima već iscrpno bavili u posebnom feljtonu, sada treba reći nešto više o samom odnosu tog procesa i postojanja organizacije kao što je bila KPJ/SKJ. Jer kako su se mijenjale faze razvoja socijalističkog samoupravljanja, tj. cjeline našeg društva, mijenjao se i položaj i u uloga SKJ u njemu. Razvoj društvenog samoupravljanja može se podijeliti u faze, obično se navode tri. Ovdje ćemo se pozabaviti prvom fazom početnih koraka u razvoju samoupravljanja (od 1953. do 1964.), ne zato da bismo se podsjetili na razvoj radničkih savjeta ili na problem privredne reforme, već da se fokusiramo na Sedmi kongres SKJ, koji je održan u Ljubljani od 22. do 26. travnja 1958. godine, a značajan je po tome što je na njemu donesen i jedini Program SKJ, koji je ostao na snazi sve dok je ta organizacija i postojala.

Na Kongresu je sudjelovao 1.791. delegat, a tematiziralo se napuštanje administrativno-centralističkog niveliranja različitih interesa koji postoje u društvu i njihova zamjena samoupravnim, ali i robno-novčanim. Usvojen je i novi Statut SKJ, u kojem se potvrđuje da je organiziran na principu demokratskog centralizma. Statut je posebno isticao dužnosti članova koje proizlaze iz nove uloge partije u sistemu socijalističke demokracije. Postojalo je pravo da se izlažu i brane stavovi i pogledi, sudjeluje u razmatranju partijske politike i u donošenju odluka, da se kritizira druge članove, bira i bude biran u organe Saveza, da članovi osobno sudjeluju kada se raspravlja i odlučuje o njihovom radu i postupcima. Razrađeno je organizaciono uređenje SK i određene su norme partijskog života, statutarna ovlaštenja i obaveze svih foruma i organizacija. Na Sedmom kongresu izabran je Centralni komitet od 139 članova i Centralna reviziona komisija od 23 člana. Na prvoj plenarnoj sjednici CK za generalnog sekretara SKJ izabran je Josip Broz Tito, a za članove Izvršnog komiteta CK SKJ uz Tita i Vladimir Bakarić, Edvard Kardelj, Lazar Koliševski, Aleksandar Ranković, Petar Stambolić, Veljko Vlahović i Svetozar Vukmanović, uz još neke drugove.

Zadaci koje je postavio Četvrti plenum CK SKJ radi realiziranja samoupravljačkog socijalističkog društva išli su u smjeru nove organizacione forme partije i njezinog djelovanja. Partija se trebala prilagoditi strukturi, duhu i principima djelovanja samoupravljanja

Najznačajniji dokument koji je usvojio Sedmi kongres bio je, rekli smo, novi Program SKJ u kojem je cjelovito izražena nova politička strategija jugoslavenskih komunista. ‘U Programu su’, piše u ‘Povijesti Saveza komunista Jugoslavije’ (iz 1985.), ‘sadržani pogledi na osnovne probleme suvremene prijelazne epohe, na odnose u radničkom pokretu i na ključna pitanja izgradnje socijalizma u Jugoslaviji. Bio je to prvi programski dokument u komunističkom pokretu u kojem je sadržana radikalna marksistička kritika staljinističkog dogmatizma (i socijaldemokratskog oportunizma) i razvijena koncepcija socijalizma kao svjetskog procesa, nasuprot Staljinovom izjednačavanju svjetskog socijalizma s vojnopolitičkim blokom socijalističkih država.’

Filozof Slobodan Karamanić, koji nam je ustupio svoje bilješke na temu historije KPJ/SKJ, o Programu iz 1958. piše, na tragu Marxa i francuskog filozofa Jacquesa Rancièrea, da trebamo razlikovati proces i program: ‘Iako je radnički pokret od početka lelujao između ova dva pola, ta se dva pola međusobno isključuju, antinomni su. Možda je glavni uzrok političkih i inih uspeha KPJ/SKJ bio upravo u tome što je utega uvek nekako padala na proces, da je čak i taj jedini Program iz 1958. bio dovoljno ispravan i čvrst (istrajavanje na konceptu diktature proletarijata kao dijalektičkom polu odumiranja države), a opet apstraktan i otvoren za invencije i transformacije (pogotovo u smislu političko-pravnih formi sa kojima se permanentno poigravalo i subvertiralo).’ Važno je pojasniti da je Program diktaturu proletarijata definirao kao ‘društvenu suštinu takve vlasti i takvog političkog sistema u kome nespornu rukovodeću ulogu ima radnička klasa’. U tom smislu se i samoupravljanje tretira kao konkretno-povijesni oblik društvenog oslobođenja rada (ovdje nećemo ulaziti u inače potrebnu polemiku s tim pojmom), radničke klase i čovjeka.

U svom uvodnom tekstu u zborniku ‘Komunisti i samoupravljanje’ (Fakultet političkih nauka u Zagrebu 1967.), njegov glavni urednik, sociolog Ante Fiamengo, govori upravo o procesu transformacije etatističko-birokratskog u samoupravljački socijalizam. Mijenja se struktura društva, a kroz to i uloga SKJ u tom procesu transformacije. Nova samoupravljačka varijanta socijalizma trebala je biti dijelom samih proizvođača. Dakle, novina je u aktivnoj participaciji većine, ako ne i svih članova društvene zajednice. Fiamengo piše: ‘Praktično rješenje vjekovne antinomije da li su proizvođači ili pojedine velike historijske ličnosti graditelji historije, da li je historija ‘cirkulacija elita’ (kako misli Vilfredo Pareto) ili pak rezultat akcije naroda i proizvođača, nalazi svoj odgovor u borbi za realizaciju nove društvene strukture, u izgrađivanju samoupravljačkog društva.’ Bit samoupravljanja za njega znači ostvarivanje historije naroda i proizvođača, samopotvrđivanje ličnosti kao proizvođača, ostvarivanje takve društvene zajednice u kojoj ljudi kao proizvođači postaju njezini istinski graditelji, demiurzi.

Događanja iz 1980-ih godina najbolje je opisati kao polaganu predaju, a zatim i kolaps jednog sistema, te pretvaranje partije u nešto drugo, njoj do tada suprotno, čime je došlo do odricanja i diskontinuiteta sa socijalističkim samoupravnim društvom

Operativno to znači da su zadaci koje je postavio Četvrti plenum CK SKJ radi realiziranja samoupravljačkog (Fiamengo piše o samoupravljačkom, a mi o samoupravnom i samoupravljačkom društvu, shvaćenima kao sinonimi) socijalističkog društva, naći novu organizacionu formu partije i njezinog djelovanja. Partija se treba prilagoditi strukturi, duhu i principima djelovanja samoupravljanja. Ali ona treba i dalje inaugurirati kretanje samoupravljačkog socijalizma, čime se ne negiraju njemu imanentne tendencije razvitka. Kada govori o teorijskoj ulozi SKJ i pitanju prevladavanja stihijnosti, Fiamengo kaže da u relacijama u kojima dimenzija svjesnog dobiva sve izrazitiju prevagu nad dimenzijom stihijnosti, uloga SKJ može postajati samo sve značajnijom. To potkrepljuje pozivanjem na mađarskog filozofa Georga Lukácsa (”Intelektualni radnici’ i pitanje intelektualnog rukovođenja’, u knjizi ‘Partija proletarijata’, Sedma sila, Beograd 1966.) i na ranog Marxa.

Što se tiče organizacionog prestrukturiranja SK, novu društvenu strukturu samoupravnog socijalizma karakterizira: svođenje na minimum dimenzije hijerarhijske društvene strukture, postupno odumiranje svih grupa koje su kroz historiju tendirale da se postave nad društvo, razvijanje strukture odlučivanja u radnim jedinicama i institucionalnim tijelima dobivenim integrativnim procesima osnovnih samoupravnih jedinica, te antibirokratizam i antioligarhijske strukture. Princip izmjenljivosti u novoj organizacionoj formi SK slijedi zahtjeve za deprofesionalizacijom i podruštvljenjem politike.

Samoupravna društvena struktura može postati novom fazom revolucije samo ako ostvari novu organizacionu i društvenu strukturu, ali i novu metodu djelovanja zasnovanu na novim principima. U tom kontekstu novostrukturirani SK ne može biti, rekli smo, samo izraz nove samoupravljačke društvene strukture i njoj imanentnih tendencija. On mora biti istovremeno i njezin kreator, inicijator i pokretač. Za razliku od partijske organizacije u etatističko-birokratskoj strukturi, sada on treba biti sve manje faktorom vlasti, tj. sile koja se uzdiže iznad društva, a sve više idejno-društvena sila shvaćena integrativno s drugim silama samoupravnog društva. Prestajući biti partijom klasičnog tipa, SK sve više postaje stvarni pokret radničke klase, proizvođača ili, kako Marxa citira Fiamengo, partija ‘u velikom historijskom smislu’.

‘Ono što suštinski razlikuje KPJ/SKJ ne samo od buržoaskih partija nego i partija istočnog bloka’, piše filozof Slobodan Karamanić, ‘njena je samosvest da ona sama nije cilj po sebi, da nikako nije i ne sme biti identična sa državnim aparatom i da mora odumreti u procesu kreiranja slobodnog udruženog rada.’ Njezin glavni pravac je, misli Karamanić, uperen ka ‘bespartijskoj demokratiji’, a to je i u duhu i slovu Programa SKJ iz 1958. ‘Koncept odumiranja države (i partije) je ‘koncept dugog daha’ – kako ga je nazvao Predrag Vranicki – budući da proces prelaska iz kapitalizma u komunizam jeste proces dugog trajanja. Bilo kakve vizije o socijalizmu kao pravednom i besklasnom društvu ostaju utopijske, ukoliko se ne shvati da je vreme izgradnje novog (nekapitalističkog) društva vreme dugog trajanja, koje zahteva puno napora u permanentnom prevazilaženju i ukidanju postojećih oblika dominacije i eksploatacije. Revolucija se ne uspostavlja dekretom, ponavljali su neprestano jugoslovenski komunisti. To što današnje leve tendencije u politici i teoriji nisu toga svesne, više je simptom njihove nesuvremenosti nego neaktualnosti pitanja koja je postavio SKJ u svom Programu’, kaže nam Karamanić.

Na drugi način to je govorio i Ante Fiamengo kada je na početku zbornika o komunistima i samoupravljanju inzistirao da SK mora postati izraz i pokretač transformacije etatističko-birokratskog u samoupravni socijalizam. Tri su osnovne dimenzije koje važe kao pretpostavke za realiziranje revolucionarne uloge SK u procesu transformacije naše društvene strukture. Prva dimenzija je osposobljavanje SK da sagleda zakonitost društvenog kretanja, a prije svega zakonitost procesa transformacije etatističko-birokratskog u samoupravljački socijalizam. Druga dimenzija je organizaciono prestrukturiranje. Ono treba omogućiti SK-u da sigurnije i temeljitije prevlada disfunkcionalne posljedice organizacione naravi, da sraste sa samoupravnom društvenom strukturom i da prevlada ostatke shvaćanja sebe kao partije vlasti. Treća dimenzija su sami principi djelovanja SK, koji moraju odgovarati duhu samoupravnog socijalizma. Zamišljeno je bilo da partija praktički djeluje u skladu s principima djelovanja samoupravnog socijalizma, ali i da bude nova idejno-politička i moralna snaga u ostvarivanju dezalijenirane društvene strukture.

Da li je SKJ postao idejno vodeća snaga samoupravnog društva, a ujedno i kreator, inicijator i pokretač daljnje faze naše socijalističke revolucije, kako se nadala većina sudionika konferencija poput one u Zagrebu 1967., zbornik koje smo intenzivno konzultirali? Odgovor na ovo pitanje može biti samo dijalektički. Ono što je uslijedilo 1980-ih najbolje je opisati kao polaganu predaju, a zatim i kolaps jednog sistema, te pretvaranje partije u nešto drugo, njoj do tada suprotno, čime se ostvario djelomičan kontinuitet kadrova na vlasti (u svakoj jugoslavenskoj republici specifično), uz potpuno odricanje i diskontinuitet sa socijalističkim samoupravnim društvom, a onda i njegovom KPJ/SKJ. Postojalo je nešto što Slobodan Karamanić naziva razmakom između programa i prakse, ne samo u negativnom smislu, što je bilo veoma bitno za historiju KPJ/SKJ. Ovdje smo spominjali međuratnu situaciju u kojoj partija proletarijata djeluje u zemlji u kojoj vrlo mali dio stanovništva čini taj proletarijat, nasuprot mora seljaštva. No to nije bilo razlogom da bi partija odustala od suštinski ispravne kritike kapitalizma i pravca izlaska iz njega. Karamanić primjećuje i da je Program iz 1958. nastao praktički deset godina nakon raskida sa Staljinom i formiranja pravih samoupravnih jedinica. Program se dakle pojavljuje a posteriori, on je rezultat same borbe, a ne njezin preduvjet. Ovo je primjer principa primata prakse i shvaćanja teorije kao teoretizacije te prakse, što je u Jugoslaviji sve do dekadentnog kraja bilo dobro shvaćano. Karamanić zaključuje: ‘Moja generalna ocena uzroka jugoslovenske katastrofe se odnosi na činjenicu da je partija odumrla pre nego država. Poredak je morao biti obrnut.’

(Nastavlja se)

1/3