Kako je Pogačar nedavno napisao na ovim stranicama? "Polubauk, polukruži, poluevropom…" Izvještaj iz Beograda o studentskom protestu, o Bregi i Bebeku, Dylanu i Clashu, "Ruži hrvatskoj" i "Hipnotisanoj gomili", protestima 20. stoljeća i njihovom zvuku, zaključuje se rečenicama: "Polubauk rokenrola je mrtav, s njime i njegova iluzija. Govore zvučni topovi."
Je li rock ikada bio cjeloviti bauk ili samo iluzija, i kako je to sada mrtav: kao bauk ili kao polubauk? Postoji li još uvijek emancipacijski potencijal ili tek polubauk polurocka, polukruži poluevropom… Možemo li Pogačarovim riječima i tako reći: mi koji se sjećamo i boljih dana halabuke rokenrola.
Krajem sedamdesetih Osnovna škola Većeslav Holjevac u novozagrebačkom naselju Siget nije bila stara ni pet godina. Sve je bilo novo, zgrade i vrtići, beton i liftovi, telefonske linije i crveni telefonski aparati, prašina i mirisi, samo su tenisice uvijek bile potrošene. I u školi sve miriši po novom, boja i klinci, zelene tuje i proljeće. Jednokatnica sa dvije zgrade i prostranim školskim dvorištem još je u vrtićkoj dobi, ali već puca po šavovima. U nižim razredima ima nas više od 40, nastava se odvija u tri turnusa, ranojutarnjem, prijepodnevnom i poslijepodnevnom. Sve su obitelji mlade i svaka ima dvoje djece, otprilike iste dobi. To je osam tisuća klinaca, deset tisuća klinaca; čitava vojska. Ne može ih se ne vidjeti, ne čuti. Svaki ih je haustor pun, svaki razred. Ja sam u C razredu, prije toga u D. Između četvrtog i petog razredi su rasformirani. Ali mi smo i dalje jedna zbijena i znojna gomila predpubertetlija.
U školu se ulazi kroz natkriveni ulaz i dvostruka vrata od drva i stakla. U predvorju s desne strane stoje lončanice s ukrasnim biljem, bista Holjevca i citat od crvenog stiropora: "Petrova mi gora mati, suho lišće krevet moj, iz njeg' krećem svakog dana, u krvavi i teški boj." U produžetku predvorja je školska kuhinja s piroškama i čajem od šipka. Između nje i stepenica koje vode na kat je blagovaona. Tu, gdje se cijepimo, praznikom ili skraćenim petkom podiže se metar visoka pozornica, a predvorje postaje parter. Rock koncert počinje u sedam ili ranije, u šest navečer. Gomila klinaca provaljuje u predvorje čim se otvore dvostruka vrata. Uz pozornicu stoji direktor škole s mikrofonom u ruci, uz njega i par učiteljica i par čistačica u plavim kutama. Direktor ima debele, obješene obraze, nadimak mu je Buldog. Čekajući bend zborno pjevamo "Hey Bulldog". Više-manje samo se taj refren skandira. Do nesvijesti. S nama su i Petrova gora i Holjevac, i mlađa Holjevčeva kći, godište 1969. Prosjek publike je 11, 12, 13 godina. Buldog se penje na pozornicu i najavljuje školski bend, Plastičnu generaciju, prvu postavu budućeg Psihomodo popa. A večeras, kaže u mikrofon, vokalno-instrumentalni sastav Plastična de-generacija!
Na parteru nastaje pandemonij. Buldogov humor baca nas u delirij. Uzvraćamo jednakom mjerom i iz sveg glasa urlamo "Hey Bulldog", sve dok iz zvučnika ne zaškripe električne gitare. Azra je kvartovski bend, Plastična generacija školski. Svijet je naš, Engleska i Amerika zemlja tinejdžerska. S mlađim bratom gitariste išao sam u D razred. Kepa stariji sada na električnoj gitari svira "moj stan ima četiri sobe i sve četiri su sive". Stan se nalazi u zgradi preko puta škole, i nema četiri sobe. Kuhinjski prozor gleda na natkriveni ulaz u školu. Možda sam pjesmu i kasnije čuo, no u sjećanju postoji i ova iz školskog predvorja u Holjevcu.
Ništa u kvartu nije bilo sivo, ni beton, ni nebo iznad Trnskog, ni zidovi soba. Sve je zvonilo od boja, počevši od crvenog telefona. Pulsirajuća žuta linija prolazila je između zgrada, valjala se djetinjstvom, bauk rocka kružio je dječjim sobama i dječjim rođendanima u dvosobnim stanovima od 50 kvadrata. Tosce i kazići su se uvijek vrtjeli. "Lady Jane", ona snimka uživo na kojoj se ništa ne čuje od vrištanja. "Speedy Gonzales" s vokalom pomahnitale desetogodišnjakinje. Prve tri pjesme s ploče "With the Beatles". Bogović kad pjeva "ja sam za slobodnu mušku ljubav". Fearless kad navijači pjevaju "YNWA". "Fox on the Run" od Sweeta sa sintesajzerom nalik sireni hitne pomoći. "Let's Spend the Night Together" s obećanjem tko zna čega sve ne. "My Generation" i "Satisfaction" kao dvije najbolje stvari ikada, kada se puste odjednom na dva treštava kazića. Ništa nije napola. Muzika nas tjera da iskočimo iz kože i preskočimo vlastitu sjenu. Ali ima tu i nešto još luđe, još akrobatskije. Neko vrtoglavo obećanje života.
Vraćamo se kolektivno iz škole. Ja Mati spomenem bebu iz epruvete, on meni mamu. Obojica odbacujemo školske torbe, prvo ja, pa on. Lovim ga od škole do Brodarskog instituta i natrag prema parkiralištu. Hvatam ga na zavoju, nasred ceste, bacam na asfalt, on se pokušava izmigoljiti, a ja sjedam na njega, rukama hvatam njegove, koljenima pritišćem nadlaktice. Nikada nikog nisam lupio šakom u glavu. Pljunem mu u lice, on okreće glavu, pa ga pljunem i u drugi obraz. Pred licem mi se zaustavlja zagrebačka registracija s crvenom zvijezdom i šest brojaka. Iz banana žute Zastave "sto jedan" izlazi Buldog. Pokušavamo pobjeći ali već je kasno, uspijevamo se samo razdvojiti. Direktor hvata mene za rame, hvata Matu, pita u koju školu idemo, pokušava nas opaliti po uhu kad pokažemo na njegovu, pa još pita za imena, prezimena, kaže – sutra u dva u kancelariji direktora, obojica. Banana žuta stojka odlazi, ostajemo sami na cesti, školske torbe i dalje leže u prašini. Idemo zajedno u šesti razred i opet smo si najbliži na svijetu. Pakt je brzo uspostavljen. Posvađali smo se zbog ocjena iz matematike, bebe iz epruveta i mame ne spominjemo.
U dva smo u školi, nastava počinje u tri. Zašto ste se potukli, pita direktor.
Zbog matematike, spremno odgovaram ne očekujući potpitanja.
Zbog čega oko matematike?
Oko ocjena.
Koliko imaš iz matematike, pita Buldog sada Matu.
Dva, kaže.
A ti?
Dva – odgovaram.
U totalnoj smo pobuni. Nedovršeni ljudi u fazi radikalne emancipacije. Nemamo ni učitelja, ni roditelja, ni zemlje. Samo rock'n'roll. Rokenrol je živ i mi smo živi.
