"Književna republika Jugoslavija" – studija i naslov pripadajućeg izdanja autora Borisa Postnikova, nedavno objavljenog u ediciji Durieuxa, nije provokacija. Ta se ključna konstatacija, naime, mogla čuti sinoć na predstavljanju knjige u Srpskom kulturnom centru u Zagrebu. O njoj su tamo govorili Maša Kolanović i Dean Duda s Filozofskog fakulteta, urednica Ivana Rogar i sam autor. A već i po atraktivnoj naslovnici, dizajniranoj prema izgledu jugoslavenske trobojnice, mogao je netko o temeljnoj autorskoj namjeri pomisliti drukčije.
Postnikov je stoga razjasnio da se uopće ne radi o tome tko je za Jugoslaviju, a tko ne, i tko misli da je bila dobra, a tko loša, nego je riječ o pokušaju spašavanja jednog tipa specifičnog jugoslavenskog naslijeđa i jedinstvenog tipa znanja o književnosti koji je bio moguć samo u Jugoslaviji. Naročito zbog toga što je ponešto od toga naslijeđa nastavilo živjeti svojim životom, mada u znatno izmijenjenim okolnostima, i nakon Jugoslavije. Malko ćemo to sad ovdje i sažeto prepričati, jer bi nam za prenošenje svega rečenog na promociji trebalo barem nekoliko novinskih stranica. Logično se u Jugoslaviji, dakle, nastojalo osmisliti zajedničku književnu scenu koja, eto, nije bila jednonacionalna. U potrazi za tragovima tog i takvog osmišljavanja, Postnikov nalazi da su na jugoslavenskoj sceni vođene književnoteorijske rasprave i donošeni zaključci kakvi će na širemu međunarodnom planu doći na red tek nekih 4O godina kasnije.
Tu dolazimo do francuske književne kritičarke Pascale Casanove i pojma svjetske književne republike, kao i do teorije polja sociologa Pierrea Bourdieua. Njih u vidu ima Postnikov kada istražuje karakteristike ovdašnjeg književnog polja nakon kraja zajedničke jugoslavenske države, pa i kada locira tzv. glavne gradove preživjele ili dijelom novonastale književne republike istog imena.
- Mislim da je pritom važnija linija podjele kroz npr. hrvatsku književnost, nego ona između hrvatske i srpske ili drugih, odnosno linija Jergović-Aralica ili Zarez-Vijenac ili HDP-DHK, itd. Poprečni rez je metodološko polazište ovog mog proučavanja - istaknuo je Postnikov o (ne)podudaranju književnih i nacionalnih prostora i utjecaja.
Boris Postnikov (Foto: Sandro Lendler)
- Posrijedi je nova logika čitanja književnosti objavljene na ovim prostorima zadnjih 30 godina - uočila je Maša Kolanović, inače recenzentkinja knjige, „logika koja se opire mejnstrim historiografskim narativima, onima što u završetku države Jugoslavije vide i kraj smislenoga govora o nastavku ekspozicije Jugoslavije u književnoj i kulturnoj suvremenosti. Moglo bi se reći, kao moto knjige – jugoslavenska književnost je mrtva, živjela postjugoslavenska književnost! No ovim se pokazuje i to da nikad nema naglih promjena, nema naglih rezova, nego se vrtimo oko sadašnjosti i naprijed i nazad.“
Dean Duda, autorov mentor za studiju koja je najprije bila doktorska disertacija, a zatim je postala Durieuxova knjiga s likovnim oblikovanjem Ire Payer, podsjetio je da nakon ukidanja Jugoslavije nije bilo doslovno ničeg od najavljivane tobožnje provale zatomljenih dostignuća hrvatske književnosti, ili drugih jednonacionalnih:
- Oni koji su očekivali da će potlačena hrvatska književnost tad iz ladica izvaditi brojne zaboravljene, cenzurirane romane i zbirke pjesama, došli su pred zid. Ipak, književna historiografija je uzmakla pred nacionalnim carinicima. Epistemološki, pritom se pojavljuju kategorije vezane uz kapitalizam, i popularna književnost kreće ulaziti u igru. No dogodilo se da je književnost počela cirkulirati mimo carina, izmicati se tako zadanim klasifikacijama – objasnio je Duda.
Prema njegovim riječima, ovo je knjiga o potrebi da se ljudi razmjenjuju i da participiraju, da književnost cirkulira slobodno. Sve to je trebalo pretočiti književnoteorijski, da dobije sistematsku formu - naći metodologiju, primjere, logiku izvedbe polja. Konačno, prepoznati potrebu onih koji ne žele ulaziti u nacionalne torove, onih s kojima postjugoslavensko polje očito živi dugo i čilo i nakon kraja same Jugoslavije.
