>

novosti logo

Piše Nikola Bajto

Plenkovićeva igra

Plenković nudi raspon svojih nogu. On sam hodajuća je dvostruka konotacija, istinski desničar i centrist istovremeno. To je HDZ kakvim ga je postavio Franjo Tuđman, neprestano ponavlja, HDZ kakav može dominirati hrvatskom politikom. U odnosu na Kovača, njegova je prednost što može zagaziti još malo dublje udesno, a da se drugom nogom održi na centru

Pobjedom Zorana Milanovića na predsjedničkim izborima obnovljena je ravnoteža političkog centra u Hrvatskoj, nasuprot populističkom izazovu koji je proteklih godina klijao u različitim varijantama: Živog zida, Mosta, inicijative Mislava Kolakušića, a onda i desničarskog projekta Miroslava Škore. Ova posljednja, ujedno i najopasnija varijanta, produžetak je radikalne nacionalističke platforme koju je svojim konceptom okupljanja desnice u krilu HDZ-a lansirao Tomislav Karamarko, a potom demontirao Andrej Plenković, započevši prije tri i pol godine diferencijaciju desnog pola na dva bloka, HDZ-ov i onaj desniji od HDZ-a. Otkočen u vrijeme Milanovićeve krizne uprave, opterećene dubokim ekonomskim poniranjem naslijeđenim iz epohe Ive Sanadera, njihov uspon nosila je borba za kontrolu nad sve oskudnijim resursima. Nije sve u tim populističkim varijantama bilo loše. One su reprezentirale tranzicijske gubitnike, adresirale stvarne probleme i tražile strukturne reforme, iako su im rješenja najčešće bila površna, brzopleta i nerealna, naprosto – populistička. No u slučaju Karamarkove platforme, rješenje je bilo u preotimanju svega u korist samo jedne, desne strane, što je pretpostavljalo značajnu mjeru fašizacije te izazvalo bučan društveni rat, vođen između desnice i ljevice do njegove ostavke. Propašću Karamarkovog koncepta i Plenkovićevim okretanjem HDZ-a prema centru poprište tog rata premjestilo se na desni pol, gdje se vodila borba oko ovladavanja HDZ-om.

Jedini način da Plenković obnovi svoj centristički potencijal jest da uvjerljivo pobijedi na unutarstranačkim izborima. Pravu igru u HDZ-u on ne vodi da bi spriječio prevrat na vrhu, već radi uspostave sanaderovskog tipa dominacije

Plenkovićevo trijebljenje desnice odvijalo se postupno, onako kako je novi vođa stjecao snagu u stranci i parlamentu, da bi je s nekoliko jačih centrističkih manevara, kakvi su bili sklapanje koalicije s HNS-om nakon odbacivanja Mosta te usvajanje Istanbulske konvencije, natjerao da krene u konsolidaciju izvan HDZ-a. Ona je to i učinila, pa mu s osvetničkim žarom opako zaprijetila projektom Škoro na predsjedničkim izborima. Tu je Plenković, koji je čvrsto stao iza Kolinde Grabar-Kitarović, mobiliziravši stranku i Vladu, izvojevao svoju ključnu pobjedu, porazivši Škoru u prvom krugu. Rasplet drugog kruga za njega je bio manje bitan, o čemu dovoljno govori to što je poraz HDZ-ove kandidatkinje amortiziran u par tjedana. Ona je također bila proizvod Karamarkove kuhinje, a njen pad doveo je do raščišćavanja na desnom polu, gdje Plenković preostaje kao jedini ozbiljan igrač, što mu otvara široko polje djelovanja.

Milanovićevom pobjedom hrvatska politička scena nije se još nagnula ulijevo, ali se pomakla prema centru, što je u ovom trenutku, s obzirom na mađarski ili poljski primjer, zdrav razvoj događaja. Hrvatsko društvo time pokazuje da postoji određeni donji prag ispod kojeg ne dopušta daljnje propadanje. Ono je 2016. već odbacilo Karamarkov pokušaj orbanizacije, a sada je dugotrajna opsada političkog života nadmetanjem oko hrvatstva, katoličanstva i ustaštva na desnici rezultirala odbacivanjem Škore u prvom, a Grabar-Kitarović u drugom krugu. Otpali su oboje, jer ljudima je više puna kapa te priče. Dvije čelne funkcije u državi, premijersku i predsjedničku, od sredine veljače zauzimat će dva izrazita centrista hrvatske desnice i ljevice. Ozloglašeni duopol vodećih stranaka, odgovornih za državu kakva je danas, održao se na snazi, otvarajući perspektivu da se u nekom trenutku i doslovno uspostavi ono što su Živi zid i Most već brendirali kao HDZSDP, a što je u formi velike koalicije dugo funkcioniralo u Austriji i još funkcionira u Njemačkoj. No to nije jedini mogući ni najizgledniji rezultat predstojećih parlamentarnih izbora. Dapače, raspletom predsjedničkih izbora stvoreni su uvjeti za vrlo otvorenu i dinamičnu političku utakmicu, o čijem će ishodu, pored svega ostaloga, odlučiti i umijeće vođenja političke igre. Fokus će do proljeća biti na HDZ-u, koji najprije mora presložiti svoje redove.

Plenković je dosad igrao pretežno defanzivno, strpljivo gradeći poziciju, tjerajući protivnike da se spotiču o njegove barijere i birajući povoljne trenutke da osvaja teren. Sada je dobio uvjete za prelazak u ofanzivu. U trenutku u kojem njegov obračun s oponentima u HDZ-u ulazi u završnu fazu, snaga za prevrat na unutarstranačkim izborima nije opipljiva. Ziheraška odluka Davora Ive Stiera da se kandidira tek za jednu od četiri potpredsjedničke funkcije, dok će Ivan Penava i Miro Kovač ciljati na zamjeničku, odnosno predsjedničku, ukazuje da bi se sve moglo svesti na njihov pokušaj da ostvare kakav-takav utjecaj u tijelima stranke. No oni su se, s druge strane, uspjeli ujediniti i pozvati druge koji strahuju da će ih Plenkovićevo jačanje stajati pozicija. Njihova eventualna pobjeda značila bi povratak na propali Karamarkov model, zlokobno desno usijavanje i obnovu društvenog rata oko temeljnih ustavnih vrijednosti koji je Hrvatsku već skupo stajao. Pritom ne bi garantirala uspjeh na parlamentarnim izborima. Nema više Mosta koji bi, kao u Karamarkovo vrijeme, izveo centrističku prevaru i kompenzirao HDZ-ovo desno skretanje, donoseći mu postizbornu koaliciju. Most se svrstao uz Škoru i suvereniste. Odustajanje HDZ-a od centra otvorilo bi prostor za daljnje napredovanje SDP-a i dodatno mobiliziralo ljevicu, pa bi očekivani sinergijski učinak na desnici mogao rezultirati njenom implozijom.

Slamanje stranačke opozicije donijelo bi mu bodove kod birača na centru, ali bi moglo biti iskorišteno i za suzbijanje izazova na desnici. Mlaki vođa postao bi jaki vođa, a to je nešto čemu se desnica klanja

Nitko, naravno, ne zna kako će se HDZ-ovo članstvo ponijeti na izravnim izborima, ali stranačke strukture bit će iskorištene za transmisiju prevladavajućeg raspoloženja među glavešinama. Jasno je da bi širi i otvoreniji sukob oslabio šanse HDZ-a na parlamentarnim izborima, jer bi to značilo razinu rascijepa u stranci, Vladi i vladajućoj koaliciji koja bi izazvala nepovjerenje birača u smjer HDZ-a. Čudesna Kovačeva ideja, po kojoj bi u slučaju pobjede pustio Plenkoviću da vodi Vladu do kraja mandata, dok bi on vodio HDZ u izbore, dobro ilustrira kakav bi to bio metež. Ako bi se pak pokazalo da je stranka više podijeljena, ako bi vodeće funkcije zauzeli i jedni i drugi, zagnojio bi se HDZ kakav je sada, a takav ostaje bez perspektive jer je dosadašnja Plenkovićeva politička agenda potrošena. Njegov projekt centriranja HDZ-a došao je na temi ustaškog pozdrava do svojeg dna, a na temi Istanbulske konvencije do svojeg plafona – to su dvije prostorne odrednice Plenkovićevog desnog centrizma. Za njegove oponente postavljene su previsoko, za budućnost Hrvatske prenisko. Jedini način da Plenković obnovi svoj centristički potencijal, potreban HDZ-u za nastup na parlamentarnim izborima, jest da uvjerljivo pobijedi na unutarstranačkim izborima.

Pravu igru u HDZ-u Plenković ne vodi da bi spriječio prevrat na vrhu, već radi uspostave sanaderovskog tipa dominacije. Ako u proljeće osvoji stranku, imat će potpunu kontrolu nad sastavljanjem lista za parlamentarne izbore i prekrajanje HDZ-ovih saborskih klupa. Iako ni ona ne garantira pobjedu, to je najsnažnija verzija HDZ-ovog nastupa. Plenkovićevo slamanje stranačke opozicije donijelo bi mu bodove kod birača na centru, ali bi moglo biti iskorišteno i za suzbijanje izazova na desnici. Mlaki vođa postao bi jaki vođa, a to je nešto čemu se desnica klanja. Prvi put nakon Ive Sanadera, HDZ bi išao na izbore s moćnim premijerom, koji sve konce u stranci i Vladi drži u svojim rukama, koji uspješno moderira domaće političke procese i uživa ugled na evropskoj sceni, gdje nije tek jedan od sporednih likova, već je akter središnjih političkih tokova koji je presudio u izboru šefice Evropske komisije i kojem je hrvatsko predsjedanje Vijećem EU-a došlo kao poručeno da okruni svoj status. HDZ-ova predizborna kampanja mogla bi biti personalizirana s Plenkovićem kao sposobnim političarem evropskog formata i s isticanjem pozitivnih postignuća njegove vlade. Izborne liste, tamo gdje treba, mogle bi biti pažljivo začinjene odanim desničarima. Ostatak posla trebala bi odraditi stranačka mašinerija, ali mu je, pored sreće, za pobjedu potreban još i novi iskorak.

Na ideološkom polju teško da se može pomaknuti izvan spomenutih odrednica. Skretanje još desnije od formulacije o dvostrukoj konotaciji ustaškog pozdrava ne dolazi u obzir, kao ni skretanje ulijevo od Istanbulske konvencije. Unutar tog prostora Plenković može krenuti u pridobivanje birača krajnje desnice, za što ima jake argumente. On se već u noći Milanovićeve pobjede ljutio što na desnici nije prepoznato kako njegova vlada u cijelosti ostvaruje domoljubnu komponentu programa. Ispunio je apsolutno sve materijalne zahtjeve veteranske populacije. Podigao je svetost Domovinskog rata i žrtve Vukovara na višu razinu i otklonio pitanje uvođenja ćirilice. Učvrstio je granice prema migrantima na koje je poslao 6500 policajaca, tvrd je prema Aleksandru Vučiću, stoji iza Dragana Čovića, ne popušta Sloveniji u graničnom sporu, obazriv je prema Viktoru Orbanu. Njegovi najviši dužnosnici ponizno se klanjaju na Bleiburgu, u Hrvatskoj odaju počast poginulim ustašama, pod njegovom vladavinom postoji sloboda govora za negatore holokausta koji dobivaju državni novac i promociju na javnoj radioteleviziji, a on sam legitimirao je javnu upotrebu ustaškog pozdrava: ‘Za dom – spremni!’ danas se slobodno uzvikuje na proslavi ‘Oluje’. Na Istanbulsku konvenciju dodao je interpretativnu izjavu kojom se odriče pojma roda. Desnica mu više od svega zamjera Srbe u vladajućoj koaliciji, ali i to se može pravdati višim stranačkim pa i državnim interesima. Na domaćem planu taj je centrizam način održavanja statusa HDZ-a kao dominantne političke stranke, a na evropskom djeluje kao mjera političke pristojnosti koja HDZ-u omogućuje da počini sve nabrojane nepristojnosti. Plenkoviću je uspjelo da se u Evropi nametne toliko da je i Angelu Merkel dočekao hitovima proustaškog pjevača Marka Perkovića Thompsona, a taj je, štoviše, podržao HDZ-ovu kandidatkinju na predsjedničkim izborima.

Uzimanje antikorupcijskog smjera pretpostavlja distanciranje HDZ-a od Bandića koje bi se moglo odvijati postupno, u Plenkovićevom stilu, s pripremanjem i potom tvrđim ili mekšim, pa i fiktivnim razlazom

Plenković, dakle, ima čime uvjerljivo argumentirati da desničarski posao obavlja suptilnije i učinkovitije nego što bi ga znala obaviti još desnija konkurencija unutar i oko HDZ-a, koja bi svojom kratkovidnošću samo sve uprskala, onako kako je to već neslavno učinio Karamarko. Biračima centra može pokazivati drugu stranu iste priče. Zar nije iz vladajuće većine otjerao ljude poput Zlatka Hasanbegovića, Brune Esih, Željka Glasnovića, Hrvoja Zekanovića i Ladislava Ilčića, otuđio od sebe tvrđe HDZ-ovce poput Stiera, Kovača i Penave? Zar nije otjerao konzervativni Most, koji je sada završio u svojem prirodnom, Škorinom okruženju, zar nije s HNS-om odmrznuo kurikularnu reformu, zar nije usvojio Istanbulsku konvenciju uz cijenu otvorenog neposluha čak 17 HDZ-ovih saborskih zastupnika, pa još odlučno slomio obje referendumske inicijative koje su uslijedile? Za Karamarka se ideološka bitka vodila između HDZ-a i SDP-a, a Plenković je preuzeo tu stvar na sebe. Zamorni društveni rat učinio je unutarnjim problemom HDZ-a pa se s njime uhvatio ukoštac, a pokaže li sada sposobnost da stavi tu raspravu pod kontrolu, imat će čime uvjeravati birače centra da i taj prevažan posao zna obaviti bolje od SDP-a.

Biračima Plenković nudi raspon svojih nogu. On sam hodajuća je dvostruka konotacija, istinski desničar i centrist istovremeno. To je HDZ kakvim ga je postavio Franjo Tuđman, neprestano ponavlja, HDZ kakav može dominirati hrvatskom politikom. Da bi ostao otvoren prema centru, Plenković nakon unutarstranačke konsolidacije može odškrinuti neke nove opće teme, kao što je u svojem istupu, kada je po prvi put najavio raspisivanje unutarstranačkih izbora, signalizirao njegov pouzdanik Gordan Jandroković. Otklonivši ideju da bi stranci pomoglo malo više desničarenja i prozivanja Srba, on je tada kazao da dolaze mlađe generacije koje više ne zadovoljavaju svjetonazorske rasprave nego su zainteresiranije za klimatske promjene, pa i pomalo patronizirajuće napomeno da ‘moramo modernije promišljati politiku’. Druga Jandrokovićeva napomena odnosila se na stanje u pravosuđu i borbu protiv korupcije, za koje je rekao da su segmenti u kojima su potrebna poboljšanja.

Upravo je korupcija političko polje na kojem ovako ideološki definirani HDZ ima prostora za iskorak, istovremeno iskoristiv u oba pravca, i prema desnici i prema centru. Plenković je u HDZ-ovo korupcijsko blato zagazio najprije u slučaju Agrokor, preko obrane ministra financija Zdravka Marića i opskurne izvedbe operacije oko zakona o prinudnoj upravi. Dugo se tvrdoglavio prije nego što je pod pritiskom javnosti i koalicijskih partnera reagirao smjenom Vladinog povjerenika i nadležne ministrice Martine Dalić. Nakon što se provedbom restrukturiranja Agrokor ugasio kao politička tema, Plenković je na sličan način bio prisiljen smijeniti i čitav niz ministara za kojima su se vukle tipične HDZ-ovske afere, ali to je već iskoristio da se riješi ionako nepoželjnih kadrova poput Tomislava Tolušića, Gorana Marića i Lovre Kuščevića, kao što mu je sada na zicer došao i Milan Kujundžić.

No čišćenje nestašluka u HDZ-ovom prenatrpanom dvorištu Plenković je, zbog ranijeg tjeranja tvrđih desničara i Mosta iz vladajuće većine, završio padom u ovisnost o parlamentarnoj podršci Milana Bandića, u odnosu na kojeg su afere njegovih bivših ministara obična tričarija. Uzimanje antikorupcijskog smjera pretpostavlja distanciranje HDZ-a od Bandića koje bi se moglo odvijati postupno, u Plenkovićevom stilu, s pripremanjem terena u pozadini unutarstranačkog procesa i potom tvrđim ili mekšim, pa i fiktivnim razlazom. Sam HDZ leglo je korupcije u Hrvatskoj. Slučajevi poput onih Plenkovićevih ministara iskakat će i dalje, na svim nivoima vlasti. Pitanje je kako Plenković može voditi tu igru, ali će na parlamentarnim izborima tema korupcije biti vrlo značajna, a Bandić je percipiran kao posljednji hrvatski korupcijski dinosaur. Otvaranjem šireg prostora za čišćenje korupcije u samom HDZ-u Plenković bi zaokružio svoj četverogodišnji projekt centriranja vodeće desne stranke, koju je preuzeo teško inficiranu korupcijom i nacionalizmom. Nije doduše riješio ni jedno ni drugo, prvo zato što ne može, drugo zato što ni neće jer je to osnovni brend HDZ-a, ali je u odnosu na Karamarka nešto napredovao, reklo bi se, u skladu sa zahtjevima vremena.

Na parlamentarnim izborima HDZ će, bude li ga vodio Plenković, stajati između dvaju izazova. Na jednoj strani je desna opozicija, na drugoj SDP sa svojim širokim lijevo-liberalnim partnerstvom. Pet različitih populističkih i radikalno desnih lista odnijelo je na evropskim izborima u proljeće 2019. zajedno trećinu glasova. Na predsjedničkima je došlo do njihovog okupljanja oko Škore koji je u prvom krugu dobacio do četvrtine, što s rezultatom Kolakušića, pa i Ivana Pernara, ponovno predstavlja trećinu glasova. To ukazuje na postojanje prilično velikog biračkog bazena u kojem su dosad učile plivati različite nove inicijative. Dođe li do jačeg uvezivanja započetog projektom Škoro, mogle bi ponovno, kao Most na izborima 2015., steći snagu parlamentarnog klina bez kojeg se ne može formirati vlast. Pitanje njihovog trenda, pitanje o tome je li sazrelo vrijeme za njihovo ispuhivanje, uvelike utječe na političku situaciju. Društvena kriza koja je slijedila ekonomsku bila je možda čak i dublja, a oporavak još sporiji i mukotrpniji. One lani jesu pokazale snagu, ali Škorin visoki rezultat mogao bi biti i njihov labuđi pjev. Milanovićeva pobjeda i rast rejtinga SDP-a suprotan su signal koji dopire od birača, a što rejting SDP-a bude bolji, to će manje biti njihove šanse. Slabost lijevog pola zbog SDP-ove krize vodstva i jest omogućila desnom da se raskomoti toliko da istupi čak s dvoje konkurentskih predsjedničkih kandidata.

Mjesta za širu analizu sadašnje SDP-ove pozicije ovdje više nemamo jer, iako drugačiji, posao koji bi Davor Bernardić trebao obaviti nije manje zahtijevan od Plenkovićevog. SDP, uz vrlo široki prostor za taktičku igru, ima sve uvjete za pokretanje vlastite ofanzive, ali Bernardić bi ih na strateškoj razini mogao i upropastiti. SDP-ova ofanziva morala bi biti nošena nuđenjem uvjerljive perspektive ukupnog društvenog rasta preko odrednica Plenkovićevog desnog centrizma, kako donje, tako i gornje. Bernardić još ima vremena da presloži stvari, ali loše je započeo koristiti zamah koji mu je donijela Milanovićeva pobjeda. Pitanje položaja žena, toliko aktualno da je Plenković na njemu rascijepio HDZ-ov saborski klub, može poslužiti kao dobar primjer modernizacijskih ambicija SDP-a: popis novoimenovanih SDP-ovih izbornih koordinatora čini deset muškaraca, a slično izgledaju i popisi potencijalnih ministara koji se objavljuju u medijima, što je okom vidljiva katastrofa. Bernardić je na evropskim izborima već izašao s ravnopravnom cik-cak listom, a Plenković samo s jednom ženom manje. Koliko je visoko Bernardić postavio ljestvicu Hrvatskoj? Plenkovićeva vlada ima 17 muškaraca i četiri žene, vlade austrijskih i njemačkih pučana imaju ih podjednako, a socijaldemokratska finska vlada ima sedam muškaraca i čak 12 žena. Koliko bi Plenković smio zaostati kada bi Bernardić objavio da će imati podjednak broj ministrica i ministara? Plenkovićeve ideološke odrednice izgledat će prenisko za budućnost Hrvatske samo ako Bernardićeve budu znatno više. Resetira li se pa odradi svoj posao kako spada, Bernardić će unatoč drugim manama imati šanse za pobjedu. Odradi li ga kilavo, isporučit će opet Hrvatsku na milost i nemilost HDZ-u.

Iako su okolnosti drugačije, s većim nagnućem ukupne političke scene udesno, Plenković se postavio na tragu Sanaderovog pristupa iz 2007. U odnosu na Kovačevu ekipu koja maršira samo desno, Plenkovićeva je prednost što nakon učvršćivanja u HDZ-u može zagaziti još malo dublje udesno, a da se drugom nogom održi na centru. Sanader je 2007. iz centrističke pozicije svoje vlade krenuo u homogenizaciju desnog pola, dok je istovremeno tadašnja Milanovićeva svježina donijela polet na ljevici. Sanaderovom objavom da je glas za HSP glas za SDP zbrisan je dotadašnji pravaški klub iz parlamenta, što je taktika kojom bi se Plenković mogao poslužiti kako bi umanjio domet Škore, Mosta i suverenista. No bit će tu još puno preslagivanja i peripetija prije izbora, a vjerojatno i nakon.

Dopustimo si ipak još malo spekulacije oko mogućnosti Plenkovićeve igre. Formiranje vlade mogao bi garantirati rezultat od preko 40 posto, koji se trenutno čini nedostižnim za obje strane. Rezultat od oko 35 posto ne izgleda ni sada toliko nedostižno, a već otvara put u traženje većine. Pitanje je s kim bi obje strane, u slučaju da ne dobace više od toga, tu većinu tražile, ne bude li u Saboru još neka opipljiva centristička opcija, a mogla bi biti, jer se za nju prirodno otvara prostor da se ugura između dvaju blokova. Možda će s lijeve strane, kao na predsjedničkim izborima, sijevnuti i neka lista kulturno-aktivističke scene, a na desnoj će nešto sijevnuti sigurno, pod Škorinim kišobranom ili u drugoj formi. Ta desnica sigurno neće ići sa SDP-om, ali mogla bi htjeti s HDZ-om. Plenkovićev kolega iz austrijskih pučana Sebastian Kurz već je pokazao da velika koalicija nije krajnja opcija. Uzeo je preklani u vladu krajnju desnicu, pa je se lani riješio da bi prije koji tjedan zaključio koaliciju sa zelenima. Plenković se također već dokazao kao majstor kompromisa – sklopit će ga s Mostom, SDSS-om, HNS-om, Glavašem, Čačićem, Bandićem, Sauchom i drugim isluženim SDP-ovcima, pa zašto ne i s crnim vragom: uostalom, otkad je to Škoro veći ustaša od Thompsona? Bude li mu falilo nešto mandata, Plenković opet može koristiti krajnju desnicu kao strašilo za čerupanje koalicijskih partnera iz suprotnog tabora, kao što je već učinio s HNS-om. Igra mu je široko postavljena. Može čerupati i nadesno, čega se Škoro, tražeći od partnera pristanak na financijsko kažnjavanje prebjega, već pribojava.

Ali ne kažemo da će išta tako biti, sve je ovo samo daleka i vrlo preuranjena spekulacija. Možda Plenkovića pobijedi Davor Bernardić. Možda ga svrgne Miro Kovač.

1/2