>

novosti logo

Kolumne Kolumne

Plinijeva smrt

U svojoj velikoj enciklopediji Naturalis historia, Plinije Stariji spominje Vezuv na svega tri mjesta, na kojima hvali plodnost njegovih padina. Da su te padine krov pod kojim drijema sablasna vatrena neman, on će spoznati tek oko podneva 24. oktobra (danas je ondašnji oktobar avgust) godine 79. naše ere

Namjestilo se tako da ovaj tekst pišem iz mjesta gdje je Plinije Stariji izgubio život! To se mjesto danas zove Castellammare di Stabia, a u Plinijevo vrijeme zvalo se samo Stabiae. U skoro dvije hiljade godina promijenio se i naziv mjesta i jezik toga naziva. Stabiae bi bila latinska množina od one vrste koju gramatika zove plurale tantum, a ta bi množina značila nešto kao naše Pojate, na primjer one kod Ćićevca u Srbiji. Jer je za stabiae etimološko polazište latinska riječ stabulum, staja, pojata, štala.

Odavde se jasno, da ne kažem lijepo, vidi Vezuv. Pepeljasta, neodoljivo privlačna rugoba sa čestarom od kuća u podnožju. Kompetentni mještani kažu da pravom linijom nije dalji no 15 kilometara, google maps daju 17. Lijevo, skoro pod pravim uglom, preko zaliva, vidi se Misenski rt, odavde dvostruko dalji no što je Vezuv. Taj rt, talijanski Capo Miseno, u Plinijevo vrijeme luka grada po imenu Kuma (gdje je stolovala Sibila Kumanka), ono je mjesto sa kojega je komandant mornaričke flote i prirodnjački genije Plinije Stariji krenuo u pomoć prijateljici Rektini, negdje kod Herkulaneja. O tome je važno svjedočanstvo ostavio njegov sestrić Plinije Mlađi, nekih četvrt stoljeća nakon događaja. To je opisao i poslao opis Takitu, kod nas poznatijem pod imenom Tacit, tamni historičar rimskih stvari. Dva su pisma mjerodavna kao svjedočanstvo o smrti njegova ujaka. Filologija ih zove vezuvska pisma, a u izdanjima Plinija Mlađega obadva čine dio šeste knjige, a pod brojevima su 16 i 20. Oni koji su malo više učili latinski svakako su ih imali kao materijal za vježbanje. U školama se predaju kao svjedočenja o erupciji Vezuva. Podrobnije čitanje dovodi do zaključka da su oba pisma prije svega svjedočanstva o smrti Plinija Starijega, pa tek onda o katastrofalnoj erupciji vulkana. Pismo broj 16 se u filološkim krugovima smatra za ‘objektivno’, ono broj 20 važi više kao ‘subjektivno’. Prvo pismo, pisano u trećem licu, kazuje kako je oko jedan popodne mornarički komandant Plinije Stariji preko glasnika dobio pismo od prijateljice Rektine s molbom da joj dođe u pomoć. Saznajemo da je oko četiri popodne bio i doplovio do blizu Herkulaneja, ali zbog pepela i vulkanskih gasova nije mogao pristati, već je okrenuo svoju barku prema Stabijama. Ondje je stigao da ‘barem’ (navodnike stavljaju ironični tumači pisma) bude od pomoći prijatelju Pomponijanu kojemu su potresi tla srušili vilu. Plinije Mlađi spominje kako su čamcem veslala četvorica veslača. To što kasnije ne spominje ni njihovu sudbinu niti onu Pomponijevu, filologija objašnjava zahtjevom za štedljivošću koji pak određuju načela jasnosti i životne istine, a ova čitaocu bivaju tako podastrta da ga osvoji patos kojim se događaj opisuje.

Može se reći da Plinije, onaj stariji, koji je znao koliko ima od Efesa do Dela (1600 stadija) ili od Ganga do Eufrata (41.342 stadija), koji je sačinio najbolji i najčudesniji antički ‘inventar ovoga svijeta’, nije znao da je Vezuv vulkan. U svojoj velikoj enciklopediji Naturalis historia, on spominje Vezuv na svega tri mjesta, na kojima hvali plodnost njegovih padina. Da su te padine krov pod kojim drijema sablasna vatrena neman, on će spoznati tek oko podneva 24. oktobra (danas je ondašnji oktobar avgust) godine 79. naše ere, kad mu sestra kaže da se odande diže užasan crni oblak u obliku bora. Ta stravična gljiva povukla je prirodnjaka i mornara da se približi sablasti. Plinije Stariji, čija su radoznalost i pomnost bili neupitan dio spisateljske odgovornosti, bio je avangarda za današnji napolitanski i okolovezuvski svijet, koji, čim Vezuv počne krkljati, masovno ide prema Vezuvu, da vidi šta je Vezuvu. U maju ima i praznik posvećen lavi (Festa della lava), jedne godine sam čuo kako se dvojica ljudi gore kraj kratera dogovaraju da zajedno idu u povorci koja će se tih dana priređivati na vezuvskoj padini.

Nema jedinstva u pogledu uzroka smrti Plinija Starijega. Nema jedinstva ni u pogledu vjerodostojnosti opisa njegova držanja nakon što je pristao na obalu u Stabijama. Njegov sestrić kazuje kako mu se ujak, došavši u Stabije, i nije baš nešto pretjerano uznemirio, već je, priseban, kakav je bio, čak i legao, pa zaspao i kako je jako hrkao. Napisana je i jedna velika studija o hrkanju u antičko doba, ali hrkanje Plinija Starijega na žalu Tirenskoga mora, dok vatra, vrelo kamenje i pepeo šikljaju iz zemlje, dok se mrači nebo, a pomračeno je nebesko tijelo Sunce – nije uzeta kao primjer. Iako vezuvska pisma Plinija Mlađega danas nemaju status kakav su imala ranijih stoljeća, ona su i dalje dragocjeno i jedinstveno svjedočanstvo o katastrofi koja je uništila gradove Herkulanej, Pompeje, Oplonti, Stabije i koja je učinila da vreli i sivi pepeo pada na kuće i ulice Napulja, kao kad hladni i bijeli snijeg krene padati na krovove i ulice. Svoga ujaka nećak opisuje kao čovjeka koji hrli onamo otkuda drugi bježe (properat illuc unde alii fugiunt) jer ujak nije samo knjiški moljac, već je i strogi posmatrač pojava, koji još sa sobom vodi i svoga stenografa, a ovaj mu zapisujući stapićem na tablici njegove riječi štedi ne samo snagu već i vrijeme. Ujak je eruditissimus, a vrhovno načelo njemu je spoznaja. Radi nje se upušta i u opasnost. Hrabrost je nešto što se za njega podrazumijeva: on je, danas bi se reklo, vrhovni zapovjednik misenske flote (classis Misenensis), odlučuje o upotrebi plovila i izdaje naredbe veslačima. Plinije Mlađi je esteta: svoga ujaka uzdiže služeći se mjestima iz Vergilija i Terentija. Ta citatnost, međutim, čini da se njegova vezuvska pisma moraju čitati s velikim oprezom. Ujakova smrt, nastupila dana 25. oktobra (danas avgusta) 79, i opis njegova tijela nađenog na stabijskom igalu dali su raznovrsne građe za tumačenja i nagađanja: te Plinije Stariji je umro od gušenja, te je, budući se malo kretao, imao visok tlak, pa umro od moždanog udara, te umro od srca… Ima u svijetu magistara i doktora koji su svoja zvanja dobili baveći se odbacivanjem jednih, a braneći druge uzroke smrti toga čovjeka koji je živio pod jesen antičkog duhovnog svijeta i bivajući cijeloga vijeka u njegovoj službi. Za njega bi se moglo reći ono što golijski i zlatiborski gorštaci u svojoj usplahirenosti pred učenošću svijeta običavaju da kažu: umro od knjige! On je skončao u onoj nesreći za koju je Goethe, pišući o otkrićima pri otkopavanjima Pompeja gorko i uzvišeno rekao da je od najrjeđe vrste, jer je, uprkos svojoj razornosti, potomstvu donijela mnogo radosti. Kako je pak izgledala planina koja ga je ubila, to se može vidjeti iz ovoga ‘bogohulnog’ Martijalova epigrama (IV, 44):

Hic est pampineis viridis modo Vesbius umbris,

Praesserat hic madidos nobilis uva lacus:

Haec iuga quam Nysae colles plus Bacchus amavit,

Hoc nuper Satyri monte dedere choros.

Haec Veneres sedes, Lacadaemone gratior illi,

Hic locus Herculeo nomine clarus erat.

Cuncta iacent flammis et tristi mersa favilla:

Nec superi vellent hoc licuisse sibi.

Ovo je Vezuv te nekad pod lozom zelenjavom bješe;

Ovdje plemenit je grozd bačvama vlažio dna.

Bakho mu padine više od Nisinih ljubljaše brijegā,

Ovdje donedavna ples satiri plesahu svoj.

Ono je Venerin bivak što draži joj bješe od Sparte,

Onaj pak onamo kraj nazvan po Herkulu bi.

Sve je to sprženo sada i leži pod pepelom pustim:

Bozima samim je čak žao što ovo se zbi.

Ovo je Marko Valerije Martijal napisao kad je imao četrdesetak godina. Krajolik strašnoga brda Vezuva i dandanas je određen erupcijom koja je nazvana plinijevska (eruptio Pliniana). A danas, jutros, 29. novembra, s Vezuva puha leden i jak vjetar i čini da ljudima u Stabijama padaju kape s glava i da im se kišobrani izvrću. Za ovako jaku buru Mostarci kažu kako je takva da djecu iz četvrtog razreda vraća u treći.

1/1