>

novosti logo

Društvo Društvo

Poetika Oktobra

Feljton u povodu stogodišnjice Oktobarske revolucije (4/4): Ukidanje klasnih uvjeta egzistencije, podruštvljenje proizvodnih snaga, spajanje proizvođača s upravljanjem, ukratko prevladavanje razdvojenosti intelektualnog i manualnog rada put je komunističkog samodokidanja kulture kao kulta apstraktnih vrijednosti. To je pravi smisao ‘kulturne revolucije’

Da je Oktobarska revolucija promijenila i svijet umjetnosti, i to kako starih tako i tada novih medija, opće je poznata stvar. Dobar materijal za pokaznu vježbu, a protiv ‘vulgarnog marksizma’ nekad i danas, bio bi odgovor na pitanje što je u umjetničkoj avangardi prije same revolucije, kao ipak dijelu ‘nadgradnje’, i samo pripremilo nadolazak prevrata u ‘bazi’? A s druge strane obrnuto: koliko su se radikalno promijenjena ‘baza’ društva i ogromne promjene u proizvodnji, ne samo onoj privrednoj nego života uopće, ‘odrazile’ na nove načine i tehnike pristupu umjetnostima? U dijalektici koja treba da postoji i elaborira ovakva pitanja sva je bit historijskog materijalizma. Na koji se neki i danas vole pozivati, ali ga slabo primjenjuju.

Krleža 22. novembra 1917. piše: ‘Je li danas pokret boljševika bolest ili motor to će rasuditi ona pokoljenja koja dolaze iza nas i koja će proces gledati iz veće perspektive – dakle mirnije.’ No samo nekoliko mjeseci kasnije od prvotnih sumnji stiglo se do prihvaćanja boljševičke revolucije kao ‘motora’ na ljevici

Današnje neoliberalno shvaćanje kulture, koje živi samo za ‘sada’, bez ikakvog jučer i sutra, za kulturu i umjetnost kao puki biznis i investiciju, takva pitanja ne može ni postaviti. A pošto ono, kao nasilno dominantno, drži sve medije glavne struje, pitanja su odstranjena i sklonjena za neku nedoglednu budućnost. Za koju se vladajući nadaju da se više nikad neće dogoditi. Ukidanje klasnih uvjeta egzistencije, podruštvljenje proizvodnih snaga, spajanje proizvođača s upravljanjem, ukratko prevladavanje razdvojenosti intelektualnog i manualnog rada put je komunističkog samodokidanja kulture kao kulta apstraktnih vrijednosti. To je pravi smisao ‘kulturne revolucije’. No za čuvare građanske ‘afirmativne’ kulture glavno je geslo: ako se reprodukcija materijalnog života odvija pod vladavinom robnog oblika, pa neprestano stvara bijedu klasnog društva – dobro, lijepo i istinito moraju ostati transcendentni takvom životu. A baš to revolucija želi promijeniti. Ta borba ‘protiv kulture u kulturi’ odvijala se u revolucionarna vremena posvuda. U Sovjetskom Savezu i u do tada ‘nacionalnoj kulturi’. Jer i ona je ispravno shvaćena kao polje borbe, kako za ‘vladajuće’ tako i za porobljene narode.

Pitanjima promjena u svakodnevnom životu, ali i konkretnom umjetničkom kritikom, ponajviše književnom, bavio se i revolucionar Lav Trocki, koji je o tome pisao knjige. A i Lenjin je imao mišljenje, neki misle konzervativno, primjerice o pojedinim ruskim književnicima (iako je njegova pohvala Lavu Tolstoju kao ‘grofu sa srcem mužika’ i dalje inspirativna). Ograničimo li se na književnost, barem u starijih generacija, i ovdje su svi znali za poeziju Majakovskog, Bloka, Jesenjina… Znali su za pjesnike ‘prethodnike i glasnike’ Oktobarske revolucije. Uostalom, oni su bili i dio školske lektire. Jedan od načina na koji je domaći književni kanon korespondirao sa svjetskom književnošću. U nastavku ćemo se više fokusirati na domaći autorski kontekst, na ‘odjeke Oktobra’ u nas. Bez mogućnosti i ambicije da budemo sistematični i iscrpni, reći ćemo najprije nešto o ovdašnjem političkom kontekstu, dok se u poetike naših pisaca i pjesnika (a svi su oni tada pisali fikcionalne i nefikcionalne, esejističke tekstove, pamflete i brošure, ali i poeziju) nećemo teorijski udubljivati. Njih ćemo apsolvirati kroz primjere. Tako je, što se teme revolucije tiče, bilo između dva svjetska rata. A dobrim dijelom se, iako u drugačijem kontekstu, nastavilo i u socijalističkoj Jugoslaviji. Tu ćemo naglasiti još jedan fenomen, za koji mislimo da je bitan kad govorimo o poetološkim odjecima Oktobra. Za moju generaciju možemo ga locirati oko godine 1968. Ali ni tada on nije bio potpuno nov, već je samo na druge načine rješavao staro pitanje odnosa između ‘visoke’ i ‘niske’ umjetnosti. One popularne, namijenjene masama, i one elitne. Navodno umjetnosti intelektualaca za intelektualce. Iako je već sama ta podjela znak neuspjeha prvotnih revolucionarnih intencija. Ili, kako se tada govorilo, svodeći često genuino klasnu problematiku na onu generacijsku: otvorio se problem omladinske kulture i njezinog odnosa spram revolucije. Je li on danas napokon ‘uspješno’ zatvoren? Naša je, iz nužde pojednostavljena, teza kako je popularna i omladinska kultura dulje zadržala svoj lijevi, antinacionalistički, pa čak i internacionalistički (a ne puko imitatorski) karakter od one oficijelne, ‘nacionalne’. Ona ga je posjedovala još i u vremenu kad su, nakon desetak godina obračuna s naslijeđem ‘68., državno-elitni, pa onda uglavnom isti, ali sada ‘antidržavno’ disidentski intelektualci, masovno okrenuli ćurak naopako, priklonivši se stvari kontrarevolucije. Kako je to završilo, dijelom znamo. Ali proces je još u toku.

Ako nas danas ikakva veza, osim loše napisanog Ustava, još uvijek povezuje s nob-om, koji je nesumnjivo bio inspiriran Oktobarskom revolucijom, onda znamo da ljudi pamte, sjećaju se i bore čak i onda kad vide da nemaju ‘realnih’ izgleda na uspjeh

Iz onoga što možemo pročitati u poglavljima monografske studije Zorice Stipetić o Augustu Cesarcu, ali i cijelom kontekstu u kojem su ponikli njegovi stavovi (Zorica Stipetić, ‘Argumenti za revoluciju – August Cesarec’, Zagreb 1982.), našoj lijevoj političkoj i kulturnoj sceni puno toga nije bilo jasno, ne samo 1917. kad se ruska revolucija zbivala, već ni godinama kasnije. Pa ako su i sami boljševici u Rusiji, kao idejni inspiratori, imali nerealna očekivanja od brzine i snage nastupa svjetske socijalističke revolucije, nije čudo što su uvidi inteligencije drugdje bili da tako kažemo manje inteligentni od uglavnom spontanog ili slabo organiziranog bunta radnika, seljačkih masa i vojnih dezertera iz austrougarske vojske. A on je u nas započeo već 1916. Raspoloženje je bilo antiratno, antiimperijalističko, protuaustrijsko i socijalno nemirno. Zagrebački radnici su – prvi u ratu – već 1917. organizirali prvomajsku proslavu, protestne skupove, štrajkove protiv rata i gladi. Gradom je, kao ilegalni materijal, kružio letak Karla Liebknechta kojim se poziva na mir, a evropski proletarijat na svjetsku revoluciju! Socijalna revolucija bila je šifra u cenzuriranoj javnosti pod kojom su iznošeni argumenti za potrebu uvođenja socijalizma. No preklapanje novonastalog ‘jugoslavenskog pitanja’ s onim socijalnim pojelo je u ime ovoga prvog ono drugo. Više na tragu Wilsonovih 14 točaka, kao liberalnog protuudara Lenjinovoj tezi o pravima naroda na samoopredjeljenje, razvila se živa aktivnost među doduše tankim slojem građanskih demokrata i napredne školske i studentske omladine, koja je Zagreb nakratko pretvorila u centar novog jugoslavenstva. U njemu krupne svjetske kontroverze radničkog pokreta isprva nisu bile jasne. Miroslav Krleža u listu ‘Sloboda’, koji je okupljao više desničarskih no lijevih, ali zajedno ‘jugoslavenstvujućih’, tada još formalno austrougarskih intelektualaca, piše 22. novembra 1917., dakle nakon izvedene Oktobarske revolucije: ‘…U Rusiji je magla. Kaos. I sve je nepoznato. Lenjin, Kerjenskij, Kornjilov, Koledin, sve su to pojave nejasne… Je li danas pokret boljševika bolest ili motor to će rasuditi ona pokoljenja koja dolaze iza nas i koja će proces gledati iz veće perspektive – dakle mirnije.’ Mogli bismo reći da iste sumnje razaraju autora i u drami ‘Cristoval Colon’, objavljenoj u augustu 1918., možda i prvoj u svijetu inspiriranoj Lenjinovom ličnošću, posvetu kojemu je, kao promašenu, kasnije izbrisao.

No samo nekoliko mjeseci kasnije, od prvotnih sumnji stiglo se do prihvaćanja boljševičke revolucije kao ‘motora’ na ljevici. Dapače, tražilo se načina da se ona ostvari i na našem prostoru. Krleža je već 1918. autor i članaka ovakve, aktivističke tematike: ‘Kako stanuje sirotinja u Zagrebu’ ili ‘Narod koji gladuje’. Iz razbarušeno sklepane antologije domaćih i stranih pjesnika ‘Poezija velikog Oktobra’ (1967.) koju su zajednički sastavili i pogovorili Dušan Kostić i Lav Zaharov, a sastavljena je po principu trećina ruskih, druga trećina naših i treća trećina zapadnih autora, saznajemo kako su objavljivane Krležine pjesme: ‘Plameni vjetar’ (‘Novo društvo’ 1918.) i ‘Veliki petak godine 1919.’ (posvećeno Karlu Liebknechtu, ‘Plamen’ 1919.). Nekad je ovo bilo lektirom u našoj zemlji: Jednoga će dana krvavo jutro svanuti! / Jednoga će dana crljeni vihor planuti! / O, jednog dana, / Nad piramidom mrtvih domobrana (uvodni stihovi pjesme ‘Plameni vjetar’). Uostalom, srpska poezija 19. stoljeća, dakle prije Oktobra, dala je već jednog Kostu Abraševića (1879. – 1898.), čiju se pjesmu ‘Crvena’ također učilo u školi: Crvena je krvca što kipi u nama; / Crvena je munja što oblak prolama; / Crveno je nebo kad se zorom smije, / Crven nam je barjak, što se gordo vije; / Crvena je mržnja u našim grudima, / Pa i gnev je crven što nas obuzima; / O, tirani, čujte – ne treba vam kriti – / I osveta naša crvena će biti!

Napravimo li skok od gotovo jednog stoljeća, pa onda još iz uže literarne kulture u onu popularnu, navest ćemo samo jedan primjer za dokaz kako je tema revolucije ostala prisutnom u našoj kulturi, sve do dekadentnog kraja Jugoslavije. I to ne samo onoj oficijelnoj, u kantatama koje su je ponekad petrificirale (iako i one danas, u radikalno suprotnom kontekstu, postaju sada neočekivano naknadno subverzivnima). Još početkom 1980-ih slovenski kantautor Jani Kovačič piše i pjeva, na svome albumu ‘Ljudi’, sasvim neironično pjesmu ‘Revolucija’, koju ovdje ostavljamo u slovenskom izvorniku: Trojka pelji me nazaj / Od zadnje postaje transsibirske / V gozdove Sibirije / Kjer sem jo srečal. / Lase je imela spete v figo / V očeh je imela srp in kladivo / Vzela me je nase / In jaz, jaz, jaz postal sem njen. / Revolucija, revolucija, revolucija, revolucija. / Kje so tiste sibirske noči / Ko smo recitirali Lenina? / Kje so tisti sibirski dnevi / Ko smo ozdravili levico sveta? / V Sibiriji so Zemljina jedra čista in polna / Pridi socializem vsega Sveta, Napij se atomov / Vseh snovi, ki ih rabiš / Vse rešitve so tu doma. / Revolucija…

Pa ako ovakve primjere teško nalazimo danas i ovdje, u ‘crnoj rupi’ naše tranzicije u nepostojanje, pokažimo za kraj, na način paradoksa, kao skraćene dijalektike, kako tema komunističkog horizonta, socijalističke revolucije, sovjeta, komune – svega onoga što smo pokušali na diskurzivan način prizvati u ponovno promišljanje u ovome feljtonu – preživljava i danas. Tako primjerice u globalnoj popularnoj kulturi, na albumu ‘Oskar Tennis Champion’, iz 2003.), u svojoj pjesmi ‘Posljednji komunist’ Nicholas Nick Currie, britanski pisac i kantautor, koji nastupa i objavljuje pod imenom Momus, na početku i kraju poduže pjesme ovako poentira današnje stanje svijeta: Hoće li zadnji komunist, kad izađe iz prostorije, utrnuti svjetlo?… / Oni misle da je sve gotovo / Pa možda i je / No, ja tu stojim / Sam s tim obećanjem / U mome mišljenju sve još postoji / Ja sam posljednji komunist / Sam u Sovjetskom Savezu… U mome mišljenju postojat će i dalje / Ja sam prvi komunist / Živ u Sovjetskom Savezu… Danas sam sam / Rat još nije ni počeo / Ali vaš kralj nije pobijedio / Jednoga ćete se dana pojaviti… Sasvim je jasno / Da je naša budućnost tu / Ja sam samo čuvar / Sve je oprošteno! / Komunizme, vrati se!

Ako nas ikakva veza, osim loše napisanog Ustava Hrvatske, još uvijek povezuje s našom Narodnooslobodilačkom borbom, a ona je nesumnjivo bila inspirirana prvom uspješnom socijalističkom revolucijom, onom Oktobarskom, onda znamo da ljudi pamte, sjećaju se i bore čak i onda kad vide da nemaju ‘realnih’ izgleda na uspjeh. I više od toga: najveća postignuća događaju se, vidjeli smo, baš kad za njih navodno ‘nema uvjeta’. U svom tekstu posvećenom stogodišnjici Oktobra, ‘Pouke iz ruske revolucije: epistemološki pristup’ (2017., još neobjavljeno) naš teoretičar Darko Suvin citira Alaina Badioua koji, osim svoje poznate teze da treba ostati vjeran revolucionarnim događajima prošlosti, zaključuje da ako nas neuspjeh dovede do odbacivanja temeljne hipoteze, što nam preostaje? Pa samo to da historiziramo objašnjenja i opravdanja.

(Kraj)

1/2