>

novosti logo

Društvo Društvo

Zaboravljena revolucija?

Da će vladajuće klase svoju vlast predati dobrovoljno, da će se desiti naprosto neko postepeno ‘urastanje’ kapitalizma u socijalizam, to nije vjerojatno. Najviše što su građanske klase u povijesti ‘dale’, a u stvari radničke klase izborile, bilo je na zapadu vrijeme tzv. države blagostanja. No ona je bila rezultanta jednokratnih okolnosti

U ovo predizborno vrijeme, kada i u Hrvatskoj postoje makar i veličinom malene stranke ljevice, koje izlaze na izbore za Sabor, pozabavit ćemo se temom koja naoko izgleda udaljenom od svakodnevnih borbi, no itekako je bitna u određivanju ne samo strategije i taktike postojećih političkih organizacija, već i u shvaćanju naše epohe uopće.

Živimo li u vremenu epohalne izostalosti revolucije? Odmaknemo li se od zdravorazumskog mnijenja dirigirane javnosti i od optužbi da pitanje uopće nije relevantno jer je ‘zastarjelo’ kao i sama ideja revolucije, otvorit ćemo polje cijele jedne problematike koja presudno utječe na to kako organizirane političke snage vide svijet.

Izrijek da živimo u vremenu epohalne izostalosti revolucije nije nov. U kratkom 20. stoljeću, između dva svjetska rata, a i kasnije, barem do 1960-ih godina, do kada je marksistički svjetonazor još značajno obilježavao epohu, postavili su ga intelektualci okupljeni oko frankfurtske škole kritičke teorije, među njima najpoznatiji Theodor Adorno i Max Horkheimer. Ako revolucija nije ni na horizontu, a kamoli da bi se ispoljavala u dnevnoj, pa i intelektualnoj borbi, onda moramo zauzeti skroman, defanzivni stav. I priznati da je sve što možemo činiti u stilu ‘poruke u boci’, šifriranog teksta poslanog na pučinu budućnosti, u nadi da će je neke buduće generacije pronaći, dešifrirati i razumjeti. Intelektualci ‘kritičke teorije’ izbjegavali su govoriti o njima suvremenom Sovjetskom Savezu jer su mislili kako je njihov zadatak, kao građana Zapadne Njemačke, pomesti pred svojom kućom, na tzv. Zapadu i u Evropi (pa su dijelom i s razlogom optuženi za evropocentričnost). To je bila jedna defanzivna, malodušna pozicija, ali svejedno ne bez značajnih uvida o tome kako funkcionira kapitalističko društvo njihove suvremenosti. Zanimala ih je ‘Dijalektika prosvjetiteljstva’, kako se zove i značajna knjiga ovih autora, u smislu izučavanja tamnih strana ideje napretka.

No što u izrazu o izostalosti revolucije trebamo misliti pod ‘epohom’? Na početku 20. stoljeća marksisti su, među njima V. I. Lenjin, Rosa Luxemburg, Rudolf Hilferding, odredili svoju epohu malo drugačije. Oni su je nazvali epohom imperijalizma, kao zadnjeg stadija kapitalizma, nakon kojega slijedi epoha socijalističkih revolucija. Jesu li s ovim određenjem kraja i novog početka pogriješili u procjeni? Pa nije li kapitalizam nadživio za cijelo jedno stoljeće njihove opise dijalektike njegovog rastvaranja i izgledne konačne propasti? Ali on je i stvarno propadao. Živimo li mi onda i dalje u istoj epohi, onoj imperijalizma ili monopolskog kapitalizma ili državnog kapitalizma, koji je, uz sve svoje transformacije, u biti već tada zacrtan i ostao nepromijenjenim?

Marksistički intelektualci kritičke teorije prevarili su se u ocjeni prirode kratkog 20. stoljeća jer se u njemu, naročito nakon Drugog svjetskog rata, ali i prije, u vremenu antikolonijalnog pokreta, dogodilo šezdesetak socijalističkih revolucija. Spomenimo samo najpoznatije (nakon ruske): kineska, kubanska, vijetnamska, ne na kraju i jugoslavenska. No većina je povijesnih socijalizama razorena i sada živimo u vremenu u kojem su dobrom dijelu ljudi uspjeli prodati misao da je neke povijesti (čitaj: revolucije) možda nekada i bilo, ali da je više nema. A onda je ni ne treba biti. Da je cijeli taj diskurs zastario. Priča o ‘kraju povijesti’, koja se smirila u liberalnoj demokraciji i tržišnoj privredi, nije dugo držala vodu. Riječima nedavno preminulog egipatskog marksista Samira Amina, koji je bio i čest gost naših krajeva, to izgleda kao da netko, nakon što zna da su u 20. stoljeću bila dva svjetska rata i niz socijalističkih revolucija, sada odjednom vjeruje da svega toga ili tome sličnoga u 21. stoljeću neće biti.

Je li svojedobna parola Rose Luxemburg o socijalizmu ili barbarstvu, koju je ona kao alternativu ponudila svijetu prošlog stoljeća, ispunjena tako da je ono samo dokazalo svoj ogromni rušilački potencijal, tj. da je provelo barbarstvo? Ili je tom barbarstvu, uzmimo ekstremni primjer fašizma, ipak bilo i otpora? I to pobjedonosnog. I kakve se analogije iz svega toga mogu izvući za naše vrijeme? Breša koja brani da se neka društva nazovu fašističkima, jer je to navodno epitet koji blokira mišljenje i stavlja nas pred ‘nezamislivog’ totalitarnog protivnika, polako u svijetu koji je u previranju popušta. Više nije rijetkost da se ovog ili onog državnika ili čak cijela društva ponovno etiketira kao fašistička.

To je stanje na strani barbarstva. Ali što je sa socijalizmom? Njega nema bez ideje komunizma. Ne tako davno svjetski su intelektualci, od Alaina Badioua, Slavoja Žižeka, Brune Bosteelsa, Terryja Eagletona, Jean-Luca Nancyja, Antonija Negrija, Jacquesa Rancièrea, da nabrojimo samo neke, održali niz godišnjih konferencija u raznim gradovima svijeta na temu ‘Ideje komunizma’ (kao se zovu i zbornici s tih konferencija). Živimo li mi dakle i dalje u epohi izostale revolucije, ako je ona ikada i postojala, ili se bit epohe polako mijenja? Za američku marksistkinju Jodi Dean, s kojom smo u više navrata razgovarali za ove novine, nema dileme: horizont naše epohe je komunistički. Horizont može zvučati kao apstrakcija, jer nešto što se pojavljuje na horizontu može biti u velikoj daljini.

No što to sve znači za stranke ljevice, koje se ovih dana natječu za izbor u Sabor Hrvatske, a pojavljuju se u većini zemalja svijeta? Imaju li ovakva naoko apstraktna pitanja, kao što je ono o biti epohe u kojoj živimo (a što je konkretnije od toga?), ikakve reperkusije na političko djelovanje lijevih organizacija? One si danas uglavnom nadijevaju imena koja ne podsjećaju na kontinuitet dvije velike ideologije prošlog stoljeća. A to su bile komunistička i socijaldemokratska. Često ističu svoj demokratski, a to će reći nenasilan karakter, za razliku od nasilnih revolucija prošlog stoljeća. No ako je socijalizam i dalje ili ponovno mogući cilj, može li se do njega dospjeti ne samo parlamentarnom borbom, u okvirima građanske demokracije, nego i uopće bez nasilnog preuzimanja vlasti od strane partijski organizirane radničke klase i svih potlačenih u postojećem društvu? Ništa u povijesnom iskustvu socijalizma ne upućuje na to da je tako nešto moguće. Svojedobno je filozof Georg Lukács, prije njega i mnogi drugi, pa i sam Lenjin, pisao o tome da ne treba fetišizirati ni legalan, ali ni ilegalan rad partija u buržoaskim društvima. Kakvu će one strategiju i taktiku izabrati, stvar je procjene konkretnih odnosa na terenu u konkretnoj povijesnoj situaciji. Ali da će vladajuće klase svoju vlast predati dobrovoljno, da će se desiti naprosto neko postepeno ‘urastanje’ kapitalizma u socijalizam, to nije vjerojatno. Najviše što su građanske klase u povijesti ‘dale’, a u stvari radničke klase izborile, bilo je na zapadu vrijeme tzv. države blagostanja. No ta, u današnjem žargonu, socijalna država bila je rezultanta jednokratnih okolnosti, u kojima je supostojao i ‘socijalizam kao svjetski proces’.

Usprkos tolikim nemirima i demonstracijama u gotovo svim državama svijeta, malo toga govori da bi one imale organizacionu snagu da preuzmu vlast u svojim zemljama. Ne samo da ne postoji sila koja bi oborila vladajuće poretke u svijetu, već ni razvijena klasna svijest koja bi tako nešto u procesu samospoznaje proletarijata zahtijevala. A bez toga mi možemo prisustvovati i pučevima u pojedinim zemljama, nasilnim smjenama vlasti, sve većem erodiranju i propadanju i same građanske demokracije. No to još po sebi nije put u socijalizam. Mogu li se njega lijeve stranke, žele li biti shvaćene ozbiljno, tek tako odreći?

Potražite novi broj tjednika Novosti od petka na kioscima. Informacije o pretplati pronađite ovdje.
1/1