>

novosti logo

Poguranac za izbore

Već su i dva i pol mjeseca, do mogućih izbora u srpnju, čitava vječnost kad je riječ o HDZ-ovoj nakani da održi sadašnju popularnost. Utoliko, nije im osobito mudro što su se odlučili na konfrontaciju s predsjednikom Milanovićem

Koronavirus izokrenuo je, između ostalog, situaciju na hrvatskoj političkoj sceni: vladajućem HDZ-u sad se odjednom žuri na parlamentarne izbore, koji su se očekivali na jesen, dok bi opozicija, koja je do jučer kontinuirano tražila hitno raspisivanje izbora, ipak radije da se izlazak na izbore pomakne što dublje prema kraju godine. Premda još nema službene potvrde, sva je prilika da Andrej Plenković i najuži vrh HDZ-a ozbiljno razrađuju plan izlaska na parlamentarne izbore najkasnije do prve polovice srpnja, dakle za najduže dva i pol mjeseca. Čak i da nije niza detalja koji signaliziraju HDZ-ove namjere, od pogodovanja Crkvi do premijerovog učestalog iznošenja pohvala na vlastiti račun, ne treba biti naročito politički pametan da bi se došlo do zaključka da su što raniji izbori iz Plenkovićeve trenutačne perspektive najmanje neizvjesna opcija, pod uvjetom da zaraza naglo ne bukne i da se bude mogla voditi kakva-takva predizborna kampanja. Jasno je i politički logično da Plenković želi što prije kapitalizirati uspjehe na području zdravlja i relativne uspjehe na području ekonomije u sudaru s korona-krizom, jer tko zna što će ujesen biti i s privredom, i sa zarazom, i s političkim raspoloženjem građana koji su sad, prema istraživanjima, naklonjeniji HDZ-u nego što su to bili prije tri-četiri mjeseca. To što je jasno i logično ne znači da će Plenković na kraju posegnuti za ovim rješenjem: na odustajanje ga može natjerati ili nemogućnost da nađe sedamdeset i šest saborskih zastupnika koji će glasati za raspuštanje parlamenta ili njegova poslovična sklonost odgađanju s nadom da će sreća udesiti da sve ispadne dobro.

Već su i dva i pol predstojeća mjeseca čitava vječnost kad je riječ o HDZ-ovoj nakani da održi sadašnju popularnost. Utoliko, HDZ-u nije osobito mudro što se odlučio na konfrontaciju s predsjednikom Zoranom Milanovićem: ako ništa drugo, Milanović može raspisati izbore za najkasniju od tri ili četiri nedjelje koje će mu biti na raspolaganju. Dva ili dva i pol mjeseca dovoljna su ne samo da se epidemija više-manje potisne u javni zaborav i da iščezne nekovrsna građanska zahvalnost vlastima zbog objektivno efikasnog nošenja s koronavirusom, nego i da se rodi animozitet prema Nacionalnom stožeru koji operativno upravlja krizom, da se iz psihološke napetosti i nekih zbunjujućih poruka i poteza Stožera razvije još veća sumnja u političku nezainteresiranost tog priručnog tijela zaduženog za propisivanje uvjeta u kojima će se živjeti u okolnostima epidemije. Što vrijeme bude dalje odmicalo to će građani, pogotovo glasači desnice, u sve većoj mjeri doživljavati Stožer i epidemiologiju kao produženu ruku vladajuće politike, kao stručni instrument za provođenje političkih naloga u formi brige za narodno zdravlje, kao sredstvo za manipulaciju u korist vladajuće partije. Tinjajuće nepovjerenje spram znanstvene neovisnosti Stožera bit će jedan od glavnih Plenkovićevih problema na izborima.

Mimo nastojanja da se pravovremeno uberu plodovi ozbiljne reakcije na širenje zaraze i na potencijalni porast nezaposlenosti uslijed epidemiološke paralize, u prilog Plenkovićevoj izbornoj žurbi govori još mnoštvo dobrih razloga. Prvi i najvažniji jest onaj koji smo ranije spomenuli, naime da se eskivira pravi udar ekonomske krize i radničkog nezadovoljstva koji je realno očekivati od rujna nadalje, bez obzira na Vladine ekonomske intervencije teške milijarde eura. Tu je potom skraćivanje razdoblja koje imaju na raspolaganju Miroslav Škoro i ostatak desnice verbalno i idejno radikalnije od HDZ-a za konsolidaciju i osmišljavanje suvislog izbornog koncepta, a uz skraćivanje ide i sužavanje političkog manevarskog prostora, s obzirom na to da će se izborni proces odvijati u atmosferi koja je slična izvanrednom stanju. Izbori u prvoj polovici srpnja omogućili bi HDZ-u da državnu borbu protiv virusa i protiv gospodarskog kraha, što uključuje i praktično baratanje svim državnim resursima, čvrsto ispreplete s vlastitom predizbornom kampanjom. Može li biti bolje kampanje od one u kojoj, umjesto najava i izjava o namjerama, donosiš konkretne odluke poput, primjerice, one o ukidanju ili drastičnom smanjivanju parafiskalnih nameta ili one o nastavku isplate minimalnih plaća ugroženim radnicima za još mjesec, dva ili tri? Taj moment mogao bi se ispostaviti presudnim u HDZ-ovom srazu sa SDP-om, glavnim opozicijskim suparnikom, odnosno mogao bi osigurati HDZ-u relativnu premoć na političkom centru, dok će za sraz s desnijim konkurentima biti izvučena teška ratno-domoljubna artiljerija te razni vidovi podilaženja braniteljsko-stradalničkoj populaciji i najšire shvaćenoj Katoličkoj crkvi. U toj je funkciji, a bit će još i više, inzistiranje na sukobu s Milanovićem i davanje sve većeg prostora za istupe ministrima-ratnim generalima Tomi Medvedu i Damiru Krstičeviću.

Brzim izlaskom na izbore Plenković bi se lišio pritiska da poduzme hitne reforme u području javne uprave i teritorijalne organizacije države, da se konačno izjasni o pitanju nove zakonske regulative abortusa, da se opredijeli u pogledu javne upotrebe ustaškog pozdrava, da razriješi hrvatsko-mađarsku zavrzlamu u INA-i, da se uhvati ukoštac sa suštinskim slabostima ekonomije te velikih državnih i javnih sustava. Sve bi to bilo ostavljeno za eventualni novi mandat, jer bi novi mandat značio i puno ovladavanje HDZ-om, s obzirom na to da mnogih Plenkovićevih unutrašnjih protivnika sigurno neće biti na listama kandidata za Sabor. Oslobođen straha od unutarstranačkih džepova otpora, premijer bi se možda mogao više koncentrirati na prave teme. Na ruku mu ide i to što su SDP i Davor Bernardić opet potisnuti u defenzivnu poziciju, čemu se – nakon Milanovićeve pobjede na predsjedničkim izborima – nisu nadali, pa trenutačno djeluju defokusirano, neorganizirano i nesposobno za artikulaciju kritike koja nije puko kritizerstvo i sipanje neumjerenih obećanja. Može li SDP u iduća dva mjeseca postati uvjerljiva i realna alternativa postojećoj vlasti? Može li Bernardić shvatiti da je široka lijevo-liberalna koalicija u ovim okolnostima jedini ispravan put za pariranje HDZ-u? Predsjednik SDP-a zasad ne pokazuje da razumije da su se trendovi promijenili i da ono što je bilo prije par mjeseci više nije relevantno, da treba tražiti novi pristup i nove metode političke akcije.

Bernardić ne pokazuje ni da razumije da su Zagreb i zagrebački gradonačelnik Milan Bandić najslabija točka Andreja Plenkovića. Teški potres i koronavirus proizveli su u manje od dva mjeseca kolaps Grada Zagreba na mnogim razinama, od komunalnog funkcioniranja i pomoći pogođenima potresom do sasvim ispražnjene gradske kase i netransparentnosti u trošenju one šačice novca namijenjene hitnoj građevinskoj sanaciji privatnih kuća i stanova. Ako se izuzme Gordana Marasa, SDP se tek sporadično bavi zagrebačkim raspadom i neupitnom odgovornošću Andreja Plenkovića za Bandićevo vladanje. Naravno da se parlamentarni izbori ne mogu dobiti (samo) u Zagrebu, ali ukazivanje na jezive posljedice Plenkovićeve trgovine s Bandićem može biti okosnica za definitivno skidanje pozlate s premijerovog lika i djela. Već je sad jasno da je rijetko koji politički savez sklopljen u proteklih tridesetak godina nanio takvu štetu Hrvatskoj i na moralnoj i na materijalnoj razini kao koalicija Plenkovića i Bandića, a budućnost može samo produbiti i još više konkretizirati tu ocjenu.

Potražite novi broj tjednika Novosti od petka na kioscima. Informacije o pretplati pronađite ovdje.
1/1