>

novosti logo

Kolumne Kolumne

Pohranjeno kod javnog bilježnika

‘Rupa u vremenu do nove vlade’ dobar je period za radne mase, pa baš zato ne smije potrajati! A politička kasta, priljev u čije redove nikad nije i neće biti recesijski stegnut, pobrinut će se da nove-stare gospodare dobijemo sigurno, brzo i efikasno. Za to nam jamče i javni bilježnici

Ustanoviti koja je kasta u nas režimskija, dakle sklonija vršenju vlasti po svaku cijenu, ona vodstava političkih partija, čiji pripadnici općim slaganjem za sebe i dalje pronose naziv ‘političari’, ili ona koja se još uvijek, nakon simboličke propasti novina, odaziva na ime ‘novinari’, sve više postaje pukim retoričkim ili akademskim pitanjem. Osvrnimo se najprije i ukratko na medijske radnike, jer njihova je situacija možda prozirnija. U situaciji sadašnjih parlamentarnih izbora i posljedica, koje još nisu dobile epilog u sastavljanju nove vlade, prva briga novinara je da ‘bezvlađe’ ne potraje. Naravno, oni koji s mukom i velikim naporom te ne bez odricanja (primjerice od svog ‘književnog’ talenta) stječu osobne veze i poznanstva u političkoj kasti, a koje im trebaju u svakodnevnom radu, postaju jako nervozni kada se ta kasta, po logici izborne smjenjivosti, ipak nekako preslaguje. Jedni odlaze, novi dolaze i tko će sedmi put ispočetka hvatati konce svih tih promjena? I pritom još ostati na površini, kao relativno (ili nekad) ugledni komentator ili urednik, a sve po logici koja s demokratskim procedurama i izborima, barem u vlastitoj firmi ako već ne u široj društvenoj zajednici, uglavnom nema nikakve veze. I zato su novinari, da parafraziramo Gramscija, sve više pripadnici tzv. tradicionalne (anti)inteligencije (zajedno s većinom sudionika u akademskom polju, ali za razliku od njih i bez vlastitog autonomnog polja uopće).

Ti i takvi novinari sada hoće da se što prije oformi nova vlada i da pridošlica na parlamentarnoj sceni – stranka-udruga Most – što prije istrguje svoje zahtjeve ‘velikim’ strankama, a sve u skladu s veličinom i brojem zastupnika koje ima. U tu veličinu navodno ne spada parola ‘Ni s Karamarkom ni s Milanovićem’ koju su ovi bili istaknuli. Jer da je to manija veličine, koja vjerojatno vodi prema ponavljanju izbora, a to bi, navodno, bila najveća katastrofa. Uz pomoć ‘ekonomskih analitičara’, koji su već u medijima ‘izračunali’ da bez vlade možemo ‘do tri tjedna’ (Damir Novotny), sve drugo je ‘rupa u vremenu do nove vlade (koja) stvara nervozu svima, od radnika i poslodavaca do vjerovnika’ (Guste Santini).

Istina je, naravno, ako već ne obrnuta, ono relativno naopaka, da parafraziramo naziv vlastite rubrike. Jer ta vremenska rupa je dobro vrijeme za radne mase, pa baš zato ne smije potrajati! A politička kasta, priljev u čije redove nikad nije i neće biti recesijski stegnut, pobrinut će se da nove-stare gospodare dobijemo sigurno, brzo i efikasno. Za to nam jamče i javni bilježnici (koje, uz usluge naše banke, dobivate besplatno, kako kaže reklama), kod kojih je Božo Petrov iz stranke-uduge Most pohranio svoju izjavu da ‘nema koalicije ni sa SDP-om ni s HDZ-om’. Ali ima suradnje. Petrov tvrdi – pišu otvoreno novine, koje nas varaju istinom – da ‘popis reformi koji se pojavljuje u medijima nije točan, kao ni medijske spekulacije o navodim ministarskim mjestima’. Naravno, mediji špekuliraju (a ne spekuliraju, jer to bi značilo valjda neku filozofičnu razinu), pošto i sami performativno utječu na situaciju pritiska na slabije igrače u borbi za vlast. Zato tzv. lijevi mediji lako vide da su Petrov i Prgomet izloženi pritiscima ‘od Kaptola do ulice’ (Branko Mijić u ‘Novom listu’), ali pritiske sa svoje strane uredno prešućuju. I više od toga. U drugom članku u istim novinama piše da je ‘Milanović potpuno miran i opušten, ne sjećam se kad je zadnji put bio takav’, a izvor ove skice za psihološku kondiciju bivšeg premijera je ‘jedan njegov suradnik’. Igra živaca se tu svodi na onu trivijalnu mudrost: pobijedit će onaj kojem je manje stalo!

U trgovini političkom moći – koja je normalizirana do mjere da se više tako i ne mora nazivati – HDZ Mostu nudi ‘više’. A to u ovom trenutku znači, ako je vjerovati medijima, da je spreman odustati od Karamarka kao mandatara, a onda i premijera. Dok SDP i dalje inzistira na Milanoviću kao novom/starom lideru. Prva varijanta bila bi zazivanje ‘vlade eksperata’, druga ‘demokratski jače’ pravo onoga tko je dobio glasove da i vodi zemlju. Problem je samo u tome što to razlikovanje odavno već nije djelatno, naročito kad se u obzir uzmu (a moraju) evropski i svjetski tehnokrati, koji komandiraju sve efemernijim parlamentima u državicama poput Hrvatske i drugih na Balkanu. Gdje će primjerice politika prema izbjeglicama i migrantima, koja je samo trenutno pala u drugi plan, ma tko god i kako sastavljao vladu, biti ona njemačka. A ta neće imati ništa protiv bodljikavih žica za ljude, dokle god će se s obje strane ograda proizvoditi i prodavati njemačka ili Njemačkoj potrebna roba (tako i na primjer turističke usluge).

Skočimo li na drugu intelektualnu ravan, možemo ponoviti zajedno s francuskim filozofom Jacquesom Ranciereom (intervju s njim donosimo u ovom broju ‘Novosti’) da je ono što još uvijek nazivamo demokracijom – u tome je Hrvatska ‘stigla i prestigla’ Francusku – samo još državno i upravno funkcioniranje, gdje vječni izabranici gomilaju ili mijenjaju gradske, regionalne, zakonodavne ili ministarske funkcije, čiju jedinu vezu s narodom predstavlja lokalni interes. ‘Vlade koje same stvaraju zakone’, piše Ranciere u i u nas prevedenoj knjizi ‘Mržnja demokracije’, ‘narodni predstavnici koji u velikom broju potječu iz jedne administracijske škole (ovo vrijedi za Francusku, a u nas je i sjemenište dobra osnova za zastupanje neoliberalnih reformi, op.a.); ministri ili njihovi suradnici koji preuzimaju mjesta i u javnim ili polujavnim poduzećima; potajno financiranje stranaka na javnim natječajima; poslovni ljudi koji ulažu golemi novac u potragu za izbornim mandatom; vlasnici privatnih medijskih imperija koji se posredstvom svojih javnih funkcija hvataju carstva javnih medija.’

Ukratko, demokratski proces, pa tako i izbori, sve je više puki privatni business u kojem se javna stvar prisvaja čvrstim savezom državne i privredne oligarhije. U nas sve više one strane, pošto se o nekoj nacionalnoj ekonomiji sve manje može govoriti. Sve su to oblici ‘prevelike konzumacije javnih poslova’, koja ‘proždire javnu stvar i dobro’ (Ranciere) i kao takva zapravo ne ukazuje na demokraciju. Demokratski skandal danas se sastoji u tome da iza imena politike nikad ne stoji načelo zajednice, pa makar ono bilo prisutno u imenu stranke, kao ‘nacionalne zajednice’. Danas se društva organiziraju načelom oligarhija, pa makar one bile i iz Malog Luga, što je na trenutak donijelo i šire simpatije glasača za Most. Strogo govoreći, i ne postoji takvo nešto kao demokratska vlast, jer uvijek je to vlast oligarhijske manjine nad većinom! ‘Moć naroda’ nužno je heterotopična društvu nejednakosti kao oligarhijske vlasti. Ta moć razdvaja vršenje vlasti od reprezentacije društva. Jer svaka je država, ma kako sitnom i slučajnom bila, danas oligarhijska.

Mi smo samo još uvijek navikli, toliko su nas uspješno a ne neuspješno ‘demokratski kultivirali’, postojanje nekog reprezentativnog sustava, koji je naravno ‘višestranački’, uzimati kao ključni kriterij demokracije. No sam taj sustav je nepostojani kompromis – s vremenom će sve više to biti jasno sve većem broju ljudi – kao trenutna rezultanta suprotstavljenih snaga. Volja naroda, govorilo se (s ljubavlju ili cinično) u socijalizmu, pohranjena je u srce radničke klase. Sada je kod javnog bilježnika.

1/1