>

novosti logo

Društvo Društvo

Pohvala partiji

Osamdesetih godina SKJ više nije bio mjesto velikih idejnih borbi, rasprava koje bi određivale pravce razvoja društva u procesima dugog trajanja. Nisu to bile ni republičke organizacije SK, iako se vlast iz federacije sve više selila u njih. Komunisti su polako počeli odustajati od vlastitih ideja

Na kraju bismo trebali nešto reći i o samom kraju, ‘mračnom raspadu’: propasti ideje KPJ/SKJ, propasti projekta koji je ta partija predvodila. Propasti države u kojoj se sve to događalo. Propasti već rascijepljenih društava u međusobnim ratovima, čije posljedice osjećamo do danas. Pa ipak, nakon svih tih propasti ostaje pitanje: što ostaje nakon kraja? Jer ako naša ideja vodilja nije puko izvještavanje o prošlosti, koja je sigurno završila i umrla, pa je kao takva pogodna za znanstveno i publicističko seciranje leša, uza svu onu naknadnu pamet sumnjive sreće onih što su preživjeli ili se kasnije rodili, što su naši motivi da pišemo o partiji danas i ovdje? Sada, kada te organizacije već više od četvrt stoljeća nema, a opet znamo da ne samo da pouke iz jednog poraza nisu izvučene, nego da stojimo i pred zagonetkom budućnosti u kojoj ostaje pitanje: s partijom ili bez nje?

Koliko-toliko samostalno odlučivanje SIZ-ova zaključilo se negdje oko godine 1985., kada su prevladavajuću ulogu u odlučivanju o proračunima u cijelosti preuzeli izvršni savjeti – prisjeća se tadašnji slovenski funkcioner Jože Osterman

Svi naši sugovornici, a to su u ovome dijelu slovenski funkcioner iz 1980-ih Jože Osterman, hrvatski i jugoslavenski književnik i kulturni funkcioner Pero Kvesić te teoretičar književnosti i društva Darko Suvin, slažu se u tome da je jugoslavenski eksperiment bio izuzetno zanimljiv, pa i uspio. No relativno različito gledaju na disoluciju jedne partije i jednog državnog i društvenog modela.

Mogli bismo reći da je Osterman najbenigniji, njemu su osamdesete godine ostale kao vrijeme u relativno lijepoj uspomeni. Započeo ih je kao sekretar SIZ-a za kulturu grada Ljubljane, da bi 1982. postao odgovornim urednikom kulturno-umjetničkog programa RTV Slovenije, pa članom izvršnog odbora Socijalističkog saveza Slovenije, odgovornim za kulturu. Godine 1986. postao je predsjednik mjesne konferencije Socijalističkog saveza Ljubljane, da bi 1991. njegova organizacija prestala postojati jer je u ‘samostalnoj’ državi uveden parlamentarni sistem organizacije. Referirajući se uglavnom na sektor kulture, Osterman se tog vremena sjeća kao slobodnijeg, inkluzivnijeg i otvorenijeg samoorganiziranju od onoga što je uslijedilo. ‘Mirno mogu reći’, govori nam, ‘da se koliko-toliko samostalno odlučivanje SIZ-ova zaključilo negdje oko godine 1985., kada su prevladavajuću ulogu u odlučivanju o proračunima u cijelosti preuzeli izvršni savjeti. Političari se iz SK, Socijalističkog saveza, Saveza boraca NOB-a i sindikata u to nisu puno operativno miješali, ali su iznosili mišljenja o strateškim ishodištima proračuna.’ To je vrijeme većih uspjeha, naročito kada se misli na investicije, kao što su bile izgradnja Cankarjevog doma, nove zgrade Slovenskog narodnog gledališča Maribor, obnove i izgradnje stotinjak kulturnih domova itd. Sve to podsjeća na slično vrijeme ‘ministriranja’ u kulturi Stipe Šuvara u Hrvatskoj. Ostermanu se svidjela konsenzualna politika, dogovaranje i sporazumijevanje, u kojemu je bilo manje agonizma no što ga ima danas u građanskim parlamentarnim demokracijama. I SK se prilagodio takvom razvoju događaja, a svoj je utjecaj pokušavao ostvariti u sudjelovanju s ostalim političkim organizacijama, a ne protiv njih. Nestajalo je dogmatizma, bilo je puno demokratskih proboja (propitivanje ‘svetih krava’ revolucije nailazilo je na otpor samo još u organizacijama boraca NOB-a, ne toliko i u SK). No tu gotovo idilu ili boom demokratizacije pred slom sistema moguće je i drugačije doživjeti. Dijalektika između prilagodbe i samoupravnih struktura s jedne i demokratskog centralizma i partijskog usmjeravanja društva s druge strane nepovratno je narušena. Ako je upravo prednost naše partije bila u tome da se mogla prilagođavati novonastalim situacijama, da je bila pokret više no program, problem je nastao kada je taj pokret počeo ‘izumirati’, tj. povlačiti se pred drugim subjektima koji su se počeli pojavljivati u društvu, bilo kao dio starih organizacija sistema, bilo kao novonastajanje organizacija tzv. civilnog društva. Možda bi svi različiti pogledi na vrijeme 1980-ih, koji se rasprostiru od apologije građanske demokratizacije, specifično postojeće u tom vremenu, do ogorčenih kritika narastajućeg nacionalizma, koji će s vremenom progutati sve ostale aktere na sceni, mogli naći zajedničku točku barem u jednome. A to je da SKJ više nije bio mjesto velikih idejnih borbi, rasprava koje bi određivale pravce razvoja društva u procesima dugog trajanja. Nisu to bile ni republičke organizacije SK, iako se vlast iz federacije sve više selila u njih. Komunisti su polako i svugdje specifično počeli odustajati od vlastitih ideja. Ne na kraju i od socijalizma samog. Istraživači zadnjih dekadentnih godina Jugoslavije sada tek pronalaze dokumente iz kojih se vidi kako su pojedine osnovne organizacije SK, ali i viša tijela, eksplicite u službene dokumente uvodile formulacije kako su demokratski centralizam, socijalističko samoupravljanje, ne na kraju i samo postojanje SK, prepreka većem otvaranju prema tržišnoj privredi i političkoj demokraciji, shvaćenoj kao višepartijski građanski parlamentarizam.

Partija koja je prije rata i u ratu bila borbeno oruđe radničke klase birokratizacijom se pretvorila u svoju suprotnost. Postala je objektivnom kočnicom razvoja i teret svakodnevnom životu – govori Pero Kvesić

Rijetki su se tim tokovima suprotstavljali, načelno i u javnosti. Što ne znači da klanovskih bitaka, pa i po život opasnih sukoba među de facto legaliziranim frakcijama u SK i izvan njega nije bilo. Za književnika i kulturnog funkcionera iz 1980-ih Peru Kvesića najznačajniji sukob unutar KPH bio je onaj između Stipe Šuvara i Mike Špiljka, odnosno grupa koje su formirane oko njih. Taj će sukob, na neki način proširen na čitavu Jugoslaviju, odrediti, misli Kvesić, i sve što će kasnije doći. Njegova je osnovna teza da ‘danas (još uvijek) vlada mišljenje da su postojale dvije struje, jedna reformska predvođena Celestinom Sardelićem i Mikom Špiljkom, koja je bila napredna, demokratska, za okupljanje itd., a protiv nje je bila Šuvarova struja, dogmatska, čvrsta, sa staljinističkim natruhama itd.’ Taj narativ Kvesić želi srušiti. Stavovi izrečeni na Majskom savjetovanju izašli su u časopisu ‘Naše teme’ br. 7/8 iz 1984., a tu je poznata ‘Bijela knjiga’ bila uvodni materijal. Kvesić, koji je održao uvodni govor na tom savjetovanju, zalagao se da se ne donesu nikakvi obavezujući zaključci, već da svatko sam izvuče zaključke za sebe. Time je narušeno načelo demokratskog centralizma, a otvorena demokratska rasprava po principu ‘knjigom na knjigu’, u kojoj se idejni protivnik ne bi štedio, ali nitko ne bi imao egzistencijalne posljedice po svoju građansku poziciju zbog izrečenog mišljenja. No mediji i moć već su bili skoncentrirani u rukama ‘demokrata’, a stvarnih dogmatika ili, još bolje, oportunista, pa koga zanimaju idejne bitke toga vremena najbolje je da čita knjige književnika Gorana Babića koje ovaj nije prestao pisati do danas. Kao što je poznato, društva književnika bila su isturene govornice za novonastali ‘pluralizam mišljenja’, no ti skupovi i deklaracije više su sličili na otvorenu Pandorinu kutiju iz koje su, kada su jednom izašla, sva mišljenja, suvisla i nesuvisla, progresivna i zločinačka, počela dobivati jednak, a ubrzo i presudan tretman na stranu prevage nacionalista i oportunista svih fela. Kako Kvesić objašnjava odustajanje od demokratskog centralizma? ‘Nekoliko je pristupa’, kaže on. ‘Jedna od teorija je ona o odumiranju države, na kojoj se radilo. Ona je izvedena nespretno i često loše i može se govoriti koliko je doprinijela raspadu Jugoslavije. Da je Jugoslavija bila na drugi način čvrsta, možda bi i opstala. Međutim, inaugurirane su Samoupravne interesne zajednice (SIZ-ovi) kao društvene, a ne državne forme i to je bilo u skladu sa samoupravljanjem. A samoupravljanje je, mislim, jedna od najvažnijih stvari jugoslavenskog socijalizma. U tom istom smislu u kojem smo radili na odumiranju države, odustajanje od demokratskog centralizma je zapravo ideja o odumiranju partije. Partija koja je prije rata i u ratu bila borbeno oruđe radničke klase birokratizacijom se pretvorila u svoju suprotnost. Postala je objektivnom kočnicom razvoja i teret svakodnevnom životu.’

Mišljenja smo da je ovakvo rezoniranje ispalo dvostruko tragičnim. Odustajanje od demokratskog centralizma Kvesić je doživljavao kao put prema većem samoupravljanju unutar partije. No kontekst je pročitan od strane drugog, već tada dominantnog tabora, kao mirenje s ‘faktičnim stanjem’ kako su partiju glave došli ‘mangupi u vlastitim redovima’. A to znači oni koji nisu imali što izdati jer im do socijalizma, samoupravljanja i vlasti radničke klase i nije bilo. Druga tragika sastoji se u tome da je partija spremno i poslušno prihvatila vijest o svome ‘samoukidanju’, tj. nestajanju smisla vlastitog postojanja. A to se može izreći i drugačije. ‘Ako nas narod više neće, mi ćemo se samoukinuti.’ Ugasiti. Pa je većina to poslušno i učinila. Druga je stvar što su se dijelovi članstva iste partije uključili u nove borbe za vlast, kroz nove stranke i pokrete. Što su dakle kao političari preživjeli tako da su zamijenili jednu ideologiju drugom – progresivnu regresivnom – a ‘usput’ i jednu širu državu, Jugoslaviju, nizom manjih – ‘republika’. Koje su onda, poput Hrvatske, mogle ukinuti čak i svoj Trg Republike, kao za novi nacionalizam suviše univerzalistički označitelj.

Kakva je vrsta države dakle bila SFRJ, pitali smo u jednom većem razgovoru teoretičara Darka Suvina (‘Pogled unazad iz krize na komunizam i SFRJ’; razgovarao Srećko Pulig; časopis ‘Up & Underground’, br. 17/18, Zagreb 2010.). Odgovorio nam je: ‘To još valja prodiskutirati. Marx je držao da u socijalizmu, kao prvoj fazi revolucionarne promjene, ‘uski buržoaski horizont prava’, naime buržoasko zakonodavstvo, još nije prevaziđeno. Lenjin je to prokomentirao: ‘S (poluburžoaskim) pravom, ni (poluburžoaska) država nije potpuno nestala’.’ Suvin konstatira: ‘U najboljem slučaju, nazvao bih SFRJ polusocijalističkom državom, ali taj je napredak bio nečuven za Balkan.’ S ovim se ne moramo do kraja složiti, naročito kada mislimo na sekvence u kojima se unutar Jugoslavije itekako ispoljavala komunistička gesta, pa i ‘istrajavanje na konceptu diktature proletarijata kao dijalektičkom polu odumiranja države’ (Slobodan Karamanić). Ova gesta omogućila je pobjede nad nadmoćnim neprijateljima, npr. jednim Hitlerom i Staljinom, ali i nad vlastitim slabostima. No ostavimo zadnje misli Suvinu: ‘Što je, po meni, nedostajalo SFRJ? Mnogo toga, ali prije svega uvid da povijest ne prestaje i da je, u stvari, u uvjetima ubrzavanja moderne tehnologije i ideologije nužna permanentna kulturna revolucija, permanentna kritika i samokritika kao preispitivanje i preinaka, a ne napuštanje komunističkog horizonta. To bi, među ostalim, bilo dovelo do mogućnosti političkog kolektiva koji bi mogao kako prihvatiti autonomne komunističke intelektualce u okvir zajedničke Stvari tako i razmatrati daljnje oslobođenje rada (ta su dva problema povezana). Tada bismo se doista mogli vratiti Brechtovoj ‘Pohvali partije’: ‘Mi smo ona’.’

(Kraj)

1/3