>

novosti logo

Pop shop boys

Papa Franjo na čelu Crkve je ravno pet godina, a ako za kormilom ostane još toliko, postoje realni izgledi da će se odnos snaga među lokalnim biskupima promijeniti u korist nešto umjerenijih i društveno odgovornijih velikodostojnika

Odluka premijera i predsjednika HDZ-a Andreja Plenkovića da pusti u ratifikacijsku proceduru Konvenciju Vijeća Europe o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji, odnosno Istanbulsku konvenciju, nije razotkrila samo svjetonazorsko-interesnu pukotinu unutar vladajuće stranke i desno orijentiranog biračkog tijela: tanka i površnom oku jedva vidljiva pukotina rastvorila se, ipak, i unutar institucije koja u najvećoj mjeri stoji iza poticanja sukoba u HDZ-u, sukoba u kojem je protiv Plenkovićeve nakane da ratificira Istanbulsku konvenciju ustala skupina radikalnijih konzervativaca i samoproglašenih suverenista, među kojima su zamjenik predsjednika HDZ-a Milijan Brkić i politički tajnik Davor Ivo Stier. Ta institucija je, naravno, Katolička crkva. Dobro kamuflirana podjela u pogledu muško-ženske ravnopravnosti i odnosa prema sekularnosti pritom je prisutna i u vrhu ovdašnje Crkve, to jest među ljudima koji čine Hrvatsku biskupsku konferenciju, i u vjerničkim masama, a mi ćemo se u ovom članku koncentrirati na najistaknutije predstavnike domaćeg katoličkog klera.

Radikalna struja u Biskupskoj konferenciji, koja se još uvijek čini dominantnijom, u narednih četiri-pet ili šest godina ostat će bez nekolicine svojih najviđenijih pripadnika u vrhu Crkve

‘Svako nasilje, a osobito nad ženama, sve nas treba povezati i ujediniti. No ono prikriveno nasilje, često u suprotnosti s ljudskom naravi muškarca i žene, jest to što nas uznemiruje i stvara podjele među nama. Svađamo se i dijelimo, gubimo i trgamo na donošenju zakonskih obveza koje su jako udaljene od stvarnoga života, a još više od najveće zaštite života – Krista uskrsloga’, kazao je u propovijedi na Uskrs splitsko-makarski nadbiskup Marin Barišić. Požeški biskup Antun Škvorčević izjavio je pak ovako u svojoj uskrsnoj poruci: ‘Promatrajući grčevitu borbu nekih crkvenih ljudi u Hrvatskoj protiv Istanbulske konvencije, mogao bi netko pomisliti kako to možda čine zbog toga što nisu uspješni u evangelizaciji te očekuju da ih država u tom pomogne svojim zakonima. No mnoštvo je ljudi u Hrvatskoj koji svjedoče da se putem vjernosti Isusu Kristu u svakodnevnim malim i naoko beznačajnim životnim situacijama, može ljubavlju štititi ženu i obitelj od nasilja, uspješnije od bilo kojeg zakona ili Konvencije.’

Ova Škvorčevićeva uvijenost, zakukuljenost i relativizacija najviši su domet umjerenosti, normalnosti i modernosti unutar Crkve kad je riječ o Istanbulskoj konvenciji, ali i mnogo šire od te teme: s obzirom na to da je požeški biskup trenutačno najprogresivniji među visokim službenicima Crkve u Hrvatskoj, što je dokazao ponajprije svojom propovijedi u Vukovaru u studenome prošle godine, ta činjenica više govori o duhovnom ambijentu u ovdašnjoj ispostavi Rimske Crkve nego o samom biskupu Škvorčeviću. Kao što o tom ambijentu uvjerljivo govori i činjenica da nadbiskup Barišić nije najzadrtiji među tvrdolinijašima u Biskupskoj konferenciji.

No unatoč tome što se evidentno radi o razlikama unutar granica suženog idejnog spektra, to nikako nije zanemarivo u kontekstu razgovora o organizaciji koja – poput HDZ-a na razini političke prakse – raspolaže tolikom količinom društvene moći i važnosti kao što je slučaj s Katoličkom crkvom. Radi se, usto, o organizaciji koja se generalno sporo mijenja, odnosno u kojoj se odnos snaga natražnjaka i progresivaca ne mijenja preko noći, pa i naznake potresa i rasjeda u tim odnosima dugoročno mogu utjecati na živote hrvatskih građana. Kao što se i rascjepi unutar HDZ-a, bez obzira na to što ta stranka politički i svjetonazorski zahvaća samo dio društva, mogu reflektirati i reflektiraju se na sve koji žive u ovoj zemlji, pa ih utoliko nije mudro zanemarivati i proglašavati nevažnim unutrašnjim trvenjima između crnih i sivih.

U pontifikatu sadašnjeg pape biskupima su uglavnom imenovani svećenici bliži Antunu Škvorčeviću nego Želimiru Puljiću u pogledu razumijevana vjere i društva, bliži onome što bi trebalo biti crkveno poslanje

Antun Škvorčević bit će biskup još najviše četiri ili pet godina, s obzirom na to da sad ima sedamdeset i jednu godinu, no radikalna struja u Biskupskoj konferenciji, struja koja se u ovom času još uvijek čini dominantnijom, u tih četiri-pet ili šest godina ostat će bez nekoliko svojih najviđenijih pripadnika u vrhu Crkve. U mirovinu će se zbog navršenih godina preseliti zadarski nadbiskup Želimir Puljić (rođen 1947.), aktualni predsjednik HBK-a i predvodnik nastojanja da se u Hrvatskoj praktično ograniči sekularnost. U mirovinu će za šest godina i kardinal Josip Bozanić (rođen 1949.), zagrebački nadbiskup i potpredsjednik HBK-a. Upravo zbog te dvojice nadbiskupa i stječe se ispravan dojam o trenutačnoj nadmoći tvrdolinijaša. U mirovinu će u tom razdoblju i sedamdeset jednogodišnji nadbiskup Barišić, kao i varaždinski biskup Josip Mrzljak (rođen 1944.): obojica su dosad dala ozbiljan doprinos uspješnim ili manje uspješnim nastojanjima Crkve da diktira politička i društvena kretanja. Osim Škvorčevića, liberalnije krilo Crkve, uvjetno rečeno – liberalnije, ostat će i bez riječkog nadbiskupa Ivana Devčića, koji sad ima sedamdeset godina. Ključno je to koji će ljudi biti postavljeni umjesto ove šestorice prelata koji moraju napustiti aktivnu službu po sili Zakonika kanonskog prava. O tome, naravno, odlučuje rimski papa.

Papa Franjo na čelu Crkve je ravno pet godina, a ako za kormilom ostane još toliko, postoje realni izgledi da će se odnos snaga među lokalnim biskupima promijeniti u korist nešto umjerenijih i društveno odgovornijih velikodostojnika. U pontifikatu sadašnjeg pape, naime, biskupima su uglavnom imenovani svećenici bliži Škvorčeviću nego Želimiru Puljiću u pogledu razumijevana vjere i društva, bliži onome što bi trebalo biti crkveno poslanje nego političkom krojenju kape cijeloj zemlji. Gotovo svakom od tih friških – Franjinih – biskupa može se pronaći neka izjava ili neki stav oko nekog pitanja što bi ih mogli svrstati na stranu natražnjaka, no generalno je, ipak, riječ o osobama naprednijeg razmišljanja o ulozi Crkve. Ljudi o kojima govorimo su Zdenko Križić, gospićko-senjski biskup, Tomislav Rogić, šibenski biskup, Jure Bogdan, vojni ordinarij, Ivica Petanjak, krčki biskup, i Petar Palić, hvarski biskup. Valja im pridružiti đakovačko-osječkog nadbiskupa Đuru Hranića, koji je imenovan na samom početku Franjinog papinstva, te dubrovačkog biskupa Matu Uzinića, koji je na taj položaj došao 2011. godine, u vrijeme pape Benedikta XVI.

S druge su strane nadbiskupi i biskupi postavljeni za pontifikata pape Ivana Pavla Drugog i pape Benedikta XVI., izuzev spomenutog biskupa Uzinića, pa i porečkog biskupa Dražena Kutleše, koji je također postavljen 2011. godine. Kutleša se, barem u javnosti, drži podalje od politike i, kao čovjek od najvećeg povjerenja Vatikana, bavi se pravnim pitanjima i prevažnim odnosima Crkve s državom. Tom tvrđem krilu – uz Puljića, Bozanića, Barišića i Mrzljaka – pripadaju Vlado Košić, sisački biskup i odnedavno predsjednik HBK-ovog Vijeća za nauk vjere, Ivan Šaško, zagrebački pomoćni biskup, Mijo Gorski, zagrebački pomoćni biskup, te Vjekoslav Huzjak, bjelovarski-križevački biskup. Ova gruba podjela, s uključenim izuzecima, dokazuje ogromnu ulogu pape u profiliranju Crkve na svim razinama, naravno, pod uvjetom da mu pontifikat potraje dovoljno dugo.

- Puljić, Bozanić i Barišić svjesni su toga da za pet ili šest godina odlaze u mirovinu, a ne vjeruju da će papa Franjo na njihova upražnjena mjesta dovesti njihove pulene i favorite, to jest ljude koji razmišljaju slično kao oni - kaže naš sugovornik, koji je dobro upućen u unutarcrkvene odnose.

- U tome je jedan od glavnih razloga njihovog agresivnijeg i čvršćeg pristupa u stvarima koje utječu na život širokih slojeva građanstva. Oni naprosto, prije odlaska, žele ostvariti svoje ciljeve i produžiti život svojim stajalištima, bez obzira na to tko će ih naslijediti. Pet godina sasvim je dovoljno vremena da se to napravi, no ishod, ipak, ovisi o tome kako će se prema tome postaviti politička vlast.

Izuzev Istanbulske konvencije, odnosno muško-ženske ravnopravnosti, na stolu su trenutačno još tri teme izuzetno bitne Crkvi: novo zakonsko rješenje o pravu na pobačaj, reforma obrazovanja te zakonsko definiranje odnosa prema simbolima ustaštva i simbolima antifašizma/komunizma. Nadbiskup Puljić i njegovi istomišljenici, zajedno s lojalnim civilnim organizacijama, ne skrivaju da su zainteresirani za snažan ultrakonzervativni i nacionalistički upliv u tim područjima. Rečene tri teme bit će stoga poligon za taktičko nadmudrivanje i trgovinu između premijera Plenkovića i crkvenih otaca. To je već sad vidljivo u kilavom procesu kurikularne modernizacije: premijer i šef HDZ-a nastoji po svaku cijenu uspostaviti suradnju između zagovornika i protivnika reforme, a to nije ništa drugo nego opstruiranje tog procesa, što je deklarirani crkveni interes. Time Plenković najvjerojatnije želi primiriti crkveni otpor ratifikaciji Istanbulske konvencije ili ne želi produbljivati aktualno razilaženje s Kaptolom. Takav, kompromisni, pristup realno je očekivati i u ostalim područjima u kojima Crkva pokušava ostvariti još veći utjecaj: to je pristup u kojem Crkva profitira, dok ustavna republika uzmiče i slabi, usprkos tome što Crkvi zasigurno neće poći za rukom da se realiziraju baš sve njihove zamisli i fiksacije.

1/3