>

novosti logo

Kolumne Kolumne

Poštovanom građaninu

Gordan Akrap nije anomalija, već simptom: njegova uloga svjedoči o takvome organizacijskom obliku sustava gdje su mehanizam koji je u stanju počiniti državno nasilje i mehanizam koji je zadužen to nasilje spriječiti međusobno zamjenjivi

Poštovani Građanine,

Ispričavam se što ti odvlačim pažnju u ovim povijesnim trenucima kada si obuzet nogometnim i nacionalnim entuzijazmom, nije mi stvarni cilj ometati te u hvalevrijednim sportskim stremljenjima, ali – iskreno rečeno – nemam drugoga posla. Dokolica je majka mnogih poroka. A budući da unaprijed znam kako ova palamuđenja nećeš ni primijetiti, a kamoli se na njih osvrnuti – upravo kako ova to i zaslužuju – moglo bi se kazati da nas snažno povezuje uzajamno osjećanje uzaludnosti. Pa dobro, ako već gubimo slobodu, najmanje je sporno uz to gubiti i vrijeme.

Razlog zbog kojeg ti se obraćam ovako patetičnim načinom je slučaj jedne semantičke uzurpacije ili čak otmice, a svakako podvale, s tim da si u središtu te mutne rabote upravo ti, poštovani Građanine, i to kao skup osobina sažetih u pridjev – naime ‘građanski’ – i podmetnut tamo gdje njegova pojava nalikuje uvredi. Pitanje koje me muči glasi: Ako taj pridjev, ‘građanski’, razumijemo u klasičnome liberalnom smislu – dakle kao okvir koji bi trebao obujmiti i nešto tako fluidno kao što su prava i slobode što ih baštine građani – da li je njemu zaista mjesto u nazivu Vijeća za građanski nadzor sigurnosno-obavještajnih agencija?

Povod ti je možda poznat: sredinom ovoga mjeseca Hrvatska bi, nakon dvije i pol godine teško objašnjivoga interregnuma, trebala dobiti novo Vijeće za građanski nadzor sigurnosno-obavještajnih agencija (odnosno tajne policije), jerbo je Odbor za unutarnju politiku i nacionalnu sigurnost Saboru nedavno predložio imenovanje predsjednika i šest njegovih članova. Među tim članovima gotovo svi su državni činovnici različitih razina i sektorskih usmjerenja, a jedan od njih – Gordan Akrap – donedavno je bio uposlen u Sigurnosno-obavještajnoj agenciji (SOA-i), te se sretno penzionirao nakon 25 godina rada u sustavu tajne policije.

Kako ti se sviđa, poštovani Građanine, što će taj Akrap odsad djelovati ‘građanski’, tj. nastupati u tvoje ime? Kako ti se dopada taj bezbolni prelazak s jedne na drugu stranu barikade? Nije li to dokaz da je barikada fikcija? Koliko ja razumijem stvari, taj bi Akrap u najnovijem izdanju bio špijun koji špijunira špijune. Onaj koji je nadzirao ubuduće će nadzirati one koji nadziru. Rezoniram ovako: ako je nadzor ‘građanski’, a nadzornik policijski, demokracija je, bojim se, akrapska – takva da u odsudnim momentima pokazuje učinkovitost i dobre namjere škorpiona – što je valjda ipak bolje nego da je satrapska.

I kada je već tijelu u kojem će te taj Akrap zastupati zadana ‘građanska’ etiketa, osjećaš li se možda, Građanine, zbog toga prevarenim? Smeta li ti tako ležerna uporaba građanskih atributa uz angažman koji je već na prvi pogled uperen protiv tzv. građanskih vrijednosti, pa su ‘građanskima’ imenovane evidentno protugrađanske namjere? Pada li ti možda na pamet založiti se za vraćanje dostojanstva pridjevu čiji si nominalni nositelj?

Prije nego o tome odlučiš ne povesti računa – jer u jeku je nogometno-nacionalna groznica, nemamo vremena za bavljenje tričarijama – želio bih ti napomenuti da taj Akrap nije anomalija, već simptom: njegova uloga svjedoči o takvome organizacijskom obliku sustava gdje su mehanizam koji je u stanju počiniti državno nasilje i mehanizam koji je zadužen to nasilje spriječiti međusobno zamjenjivi. Oni su, s koje god strane da razmotriš stvari, dio istoga poretka nasilja. Mogući počinitelji (državnoga zločina) i formalni istražitelji (mogućega državnog zločina) slavodobitno marširaju zajedničkom rutom.

Ako hoćeš, samim svojim prelaskom u tabor ‘nadzornika’ – tabor koji ima zadaću skrbiti nad građanskim pravima i slobodama – taj Akrap demonstrira najupečatljiviju osobinu špijuna, naime – dvoličnost. Sada se, međutim, ne radi tek o individualnom svojstvu, već, takoreći, o karakteru poretka. Dvoličnost je temeljno obilježje sistema koji se osposobio da u sam čin nasilja ugradi zaštitu od njega. Takva su vremena došla, Građanine: ‘građanska’ obrana od nasilja postala je neizostavan element nasilničkog djelovanja.

Pojava u svakom slučaju nije autentična – sigurnosno-obavještajni imperativi, prilagođeni okolnostima permanentnog izvanrednog stanja, imaju u današnjem svijetu evanđeoske domete – ali stanovita krvavost, oslobođenost od minimalnih obzira i zdušno uranjanje u blato svakodnevice hrvatski model ipak čini u dobroj mjeri jedinstvenim. Tog Akrapa, na primjer – kojemu su njemačke vlasti svojedobno oduzele diplomatski status jer je kao hrvatski špijun utjecao na svjedoke u istrazi ubojstva Stjepana Đurekovića – u Vijeće je progurao Miroslav Tuđman, kako bi HDZ imao ‘svoga čovjeka’ u tome tijelu.

Ne znam kako je s tobom, poštovani Građanine, ali ja s tim imam znatnih problema. Kada M. Tuđman, ostarjeli mladunac pokojnoga diktatora, koji je tokom devedesetih organizirao masovna uhođenja i ‘nadzor’ kritičara tatinog režima, sada nominira ‘svoga čovjeka’ u tijelo koje ima brinuti o ‘građanskim slobodama’ – na koji način uopće konzumirati tu opscenost? Kako se ti s time nosiš, Građanine? Da li te to razgrađivanje građanskoga kao građanina barem malo uznemiruje ili si pak građanin samo u aspektu svoje degradacije?

Prva usporedba koja meni pada na pamet je angažman okorjeloga ubojice na sprječavanju ili rasvjetljavanju umorstva, a da taj pothvat ne podrazumijeva ništa nalik iskupljenju. Rečeni Akrap, s dvadeset i pet godina terenskoga staža u hrvatskoj tajnoj policiji, uključujući dakle i period što će ga tankoćutniji duhovi nazvati ‘olovnim godinama’, bez sumnje je bio dio uhodanoga zločinačkog aparata, a njegovo današnje (samo)delegiranje među one koji vode računa o tome da aparat ne zagazi u zločin upadljivo je lišeno katarzičnoga poticaja.

On je – da tu stvar do kraja pojednostavim – podoban za sprječavanje kriminalnih zastranjenja upravo zbog toga što se u kriminalnim zastranjenjima iskazao, kako potvrđuje i preporuka Tuđmana Jr. Što se tekućega zločina tiče, taj Akrap dakle predstavlja punkt njegova legitimiranja, jednako bitan kao i mjesto koje zauzimaju neposredni izvršitelji.

No, ponovit ću tu banalnost, ne radi se tek o individualnoj putanji. Po istoj je matrici u Hrvatskoj obavljena ‘tranzicija’ znatno širih razmjera. Kao što znaš, Građanine, ništa se loše nije dogodilo onima koji su kao čelni operativci tajne policije u devedesetima organizirano destruirali građanska prava kritičara režima, najčešće metodom raskopavanja utrobe. Naprotiv, promovirani su u stupove društva – postajali su uvaženi zastupnici u Saboru, akademici, šefovi najviših sudskih instanci…

Je li taj Akrap danas (možda) vuk u janjećoj koži ili je nekoć (možda) bio janje u vučjoj koži, stoga je bespredmetno pitati. Napokon, kao špijun pripada sorti mekušaca, vrsti koja se u evolucijskome procesu do krzna nije ni dobacila. Od suštinske je važnosti tek činjenica da institucija u kojoj će ordinirati nije tu da spriječi eventualnu gadost, nego da bude dio nje. Jedina bitna novost je da gadost nastupa kroz formu vlastita suzbijanja.

S druge strane, poštovani Građanine, riječ je i o formatiranju poželjnoga građanina, subjekta koji neće biti opterećen klasičnim liberalnim iluzijama. U pridjevu ‘građanski’ stanuje građanin lišen tradicionalno shvaćenih građanskih popudbina, što i tebe čini ljušturom bez sadržaja. Promotri li se iz toga rakursa, naziv Vijeća za građanski nadzor sigurnosno-obavještajnih agencija nije okićen neumjesnim pridjevom, nego je ovaj prikladan upravo zbog toga što je otuđen od svoga ranijeg – moguće također umišljenog – značenja.

Ali to ranije značenje i dalje ima svoju funkciju: ono je cinično nacerena maska, frazeološka kulisa koja omogućuje istovremeno poštivanje demokratskih standarda i njihovo plansko kršenje. Na neki način preko tvojih leđa, poštovani Građanine, dva prividno antagonizirana segmenta poretka svojim uvezivanjem postižu represivni ideal i garantiraju čvrstoću armiranog betona.

Taj Akrap je dostojanstveno raskoračeni most među njima. Jednom je nogom stabilno osovljen u dio sustava koji demokratske slobode guši, a drugom u dio koji demokratske slobode tobože jamči. U sredini je, naravno, zona u kojoj ga za građanska zanovijetanja boli kurac.

1/2