>

novosti logo

Pozorište u nadbiskupovoj kući

Oliver Frljić samo nastavlja antiklerikalnu teatarsku tradiciju u nas, koju su davno zacrtali Krleža, Marinković i Brešan

Nakon civilnog društva, nepodobni režiser počeo je nervirati i kler. Predstava ‘Hrvatsko glumište’ u režiji Olivera Frljića, intendanta riječkog HNK-a i dramaturga Marina Blaževića, nakon što je svojim sadržajem takla u osinje gnijezdo zvano domaći kulturni fašizam, nedavno je na svoju kritiku devedesetih dobila odgovor s još jedne adrese – one crkvene. Riječki se nadbiskup Ivan Devčić na internetskim stranicama Nadbiskupije požalio da je dobio brojna pisma ‘zdravih snaga’ u kojima vjernici upozoravaju da se u predstavi vrijeđaju kršćanske vrijednosti.

‘Potrebna je neizmjerna doza drskosti da se euharistija i križ povežu, vjerojatno i identificiraju s ustaštvom te se na taj način sve koji vjeruju u Isusa Krista kao svoga Spasitelja na neki način proglasi ustašama koje treba istrijebiti iz ovog društva i svijeta. Nije li to dozivanje zloduha prošlosti, a ne oslobađanje od njih?’ piše nadbiskup.

No dobro, pustimo sad popovska jadikovanja. Pogledajmo što to zapravo Frljić radi. Jasno je da je posrijedi politički teatar u kojemu kritika Crkve zauzima bitno mjesto. Uostalom, već je ranije i sam autor to napomenuo dok je radio predstavu ‘Buđenje proljeća’. Kaže: ‘U Hrvatskoj gotovo nitko ne dovodi u pitanje ulogu Katoličke crkve koja je devedesetih godina otvoreno zagovarala rat i vodila ratnohuškačku politiku. Nisu propovijedali ekumenizam, nego su blagosiljali topove i vojske. Čitajući Buđenje proljeća, na marginama teksta sam primijetio da bi se moglo progovoriti o Katoličkoj crkvi kao jednoj od institucija koja formira seksualni identitet, o školi i obitelji i pokazati do čega sve može da dovede represija nad mladim ljudima. U teatru me zanimaju te stvari.’

Frljić se time nedvosmisleno nadovezuje na antiklerikalnu teatarsku tradiciju u nas, u koju su odavno uvršteni autori poput Miroslava Krleže sa svojim dramama, recimo ‘Gospodom Glembajevima’, preko Ranka Marinkovića i njegove ‘Glorije’, protiv koje je, kad je pedesetih godina prvi put bila postavljena, kler također protestirao prigovarajući joj blasfemiju, sve do komada Ive Brešana… Frljić tako nastavlja svoj obračun s njima, s hrvatskom verzijom malograđanštine, licemjerja, oportunizma, kukavičluka i kiča. Malo je ostalo onih kojima se nije zamjerio. Međutim, to je valjda jedini način da budeš iskren propitivač društvene savjesti.

A da je riječki kazališni dvojac dijaloški raspoložen, ali ne prema Crkvi kao instituciji, vidi se i po pozivu svekolikom općinstvu da prisustvuje izvedbi božićnih pjesama na Badnjak, podsjećajući neizravno na to da i sam teatar svoje davno ishodište ima u liturgiji.

1/1